Od svih financijskih zala koja su pogodila građane ove zemlje mene je nekim čudom zaobišao jedino kredit vezan uz švicarski franak. Sve ostalo je ostavilo debelog traga na mom tankom novčaniku. Recimo, ulaganje u dionice. E, to je bila epizoda od koje se još nisam oporavila.
Lijepo su mi govorili da je štednja u banci sigurnija od ulaganja u dioničke fondove. Da je ulaganje u dionice visokorizična rabota. Nisam ih slušala. Što oni znaju? Gdje im je logika? Ako se na štednju u banci dobiva tri ili četiri posto godišnje, a dionički fondovi nose prinose od deset i dvadeset posto.... Što se tu ima razmišljati? I tako sam ja svoj novac dala dioničkim fondovima, neko vrijeme se vrijeme moj novac lijepo oplođivao a onda je došla kriza. Preko noći je vrijednost moje ušteđevine prepolovljena. Nisam raskidala ugovor jer sam si nekako mislila da to ne može dugo trajati, da će vrijednost udjela ubrzo ponovno početi rasti. Ali – nije. U roku od godinu dana ostala sam s gaćama na štapu. Maca papala. Piši kući – propalo je.
Nisam bila jedina u toj situaciji. Iskreno, nije me bilo briga ni to što su i mnogi drugi izgubili na isti način kao i ja, ali da se netko sjetio pokrenuti udrugu koja bi od države tražila da zaštiti propast našeg novca, vjerojatno bih se pridružila. Možda bi i uspjelo. Da je društvo propalih ulagača u dionice izašlo na ulice, utaborilo se, podiglo šator, galamilo i sazivalo presice na kojima bi tražilo milost za izgubljeni novac, kladim se da bi na mom računu nešto i ostalo.
No, sve da se to i tako dogodilo, sigurna sam da taj novac više ne bih ulagala u dioničke fondove. Jednom sam se opekla, idući ću put biti opreznija. Korisnici kredita u švicarskim francima već su se jednom, prije par godina, opekli, ali su nastavili po starom. Švicarska je narodna banka umjetno zaustavila rast franka, hrvatski su sudovi donijeli neku presudu koja im je išla u korist, stvar se smirila. Tko je od njih tada iskoristio priliku da svoje kredite prebaci u eurske? Nitko ili malo tko. Sada je problem ponovno eskalirao i ponovno se spas od nabujalih rata kredita traži kod Svete Matere Države.
Traži se najbolje rješenje. A takvo ne postoji. Postoji jedino logično rješenje, a to je da svaki korisnik kredita u švicarcima sam izračuna što mu se isplati a što ne, da ode u banku i dogovori se s njom koliki će i u kojoj valuti kredit plaćati dalje. Naravno, na tome će izgubiti sve ono što su zaradili u vremenima u kojima su profitirali na niskoj kamati. Tako to ide u kapitalizmu. Postoje vremena u kojima možeš zaraditi, postoje okolnosti u kojima gubiš.