Priznajem, vadim revolver kad čujem riječ konsenzus. Beskrajno me nervira jer smatram da se upotrebljava uvijek i isključivo tada kada oni koji su na vlasti traže alibi za svoje nedjelovanje. ‘Potreban nam je konsenzus da bi proveli bolne reforme‘, kliču. Baš me zanima kakvo bi to bilo višestranačje u kojem bi opozicijske stranke davale potporu idejama vladajućih. I tako priznale da stranke koje su na vlasti rade dobar posao. Nema šanse.
Priznajem, ne usrećuje me niti kada sve političke opcije postignu konsenzus oko nekog pitanja, kao što je to bilo u slučaju odluke da se Hrvatska povuče iz arbitraže oko razgraničenja sa Slovenijom. I kao što je to slučaj sa svekolikom suglasjem kako je dvadesetu obljetnicu Oluje baš trebalo obilježiti (i) vojnim mimohodom u Zagrebu. Kada se postigne konsenzus, svatko tko smatra da je odluka o povlačenju iz arbitraže donesena previše brzopotezno ili da je vojni mimohod besmisleno trošenje novca, automatski postaje izrod kojemu svaka šuša može poručiti ‘ako ti se ne sviđa ovdje, idi negdje drugdje‘.
Priznajem, strah me je da će netko s visoke političke pozicije sutra viknuti ‘hrvatski su nacionalni interesi ugroženi‘ i da će se oko toga stvoriti konsenzus. Dvadeset godina nakon Oluje i Domovinskog rata nemali dio hrvatskog društva samo čeka takav konsenzus pa da opet malo zaratimo. Priznajem, strah me je da bi usklici ‘ubij Srbina‘, koji su se čuli u srijedu u Kninu i Rijeci, mogli postati općeprihvaćeni.
I zato mislim da će nam biti mnogo bolje ukoliko ostanemo razjedinjeni kako bi mogli iznositi različite stavove po svim pitanjima. Nismo Sjeverna Koreja da bi svi morali misliti isto i uistinu se nadam da većina to niti ne želi. Ali ako ćemo (ne mi, već vlast koja je dobila većinu glasova na prošlim parlamentarnim izborima) šutke tolerirati ratnohuškačke usklike, korak smo dalje od modernog demokratskog društva i korak bliže mišljenju da bi nam bilo bolje u vojnoj diktaturi koja se održava na stvaranju neprijatelja.