Da postoji ekonometrijski model hrvatske ekonomije, bila bi moguća ekonomska politika za minimiziranje recesijske štete
|
Piše: Miodrag ŠajatovićOva e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. |
Nobelovac Leontijev još je 1949. napravio tablicu odnosa među sektorima. Hrvatska je danas nema |
|
Bude li svaki poduzetnik za sebe rezao troškove, recesija će biti duboka i bolna. Sanaderova Vlada mora izaći s koktelom uvjerljivih ekonomskih politika koje će pobuditi optimizam i zajedništvo poslovne zajednice |
|
Šteta što Vasilij Vasiljevič Leontijev nije među živima. Možda bi on bio dovoljno velik autoritet hrvatskoj Vladi da se nađe recept čijom bi primjenom Hrvatska kroz recesiju prošla s najmanje žrtava.Leontijev (1905. - 1999.) je bio ruski ekonomist koji je zahvaljujući procjeni Staljinove vlasti da je neizlječivo bolestan uspio 1925. otići iz SSSR-a. Zaustavio se u Njemačkoj, a 1931. produžio je u SAD. Ondje je 1949. uz pomoć primitivnog stroja nalik kompjutoru napravio ‘input-output‘ tablicu američke privrede. Podijelio ju je u 500 sektora i izračunao koliko svaki od njih ovisi o promjenama u drugim sektorima. Model jest linearan i ima nedostataka, ali za taj je rani matematički model 1973. Leontijev dobio Nobelovu nagradu. Godinama se taj model upotrebljavao za ekonomsko planiranje kako u kapitalističkim, tako i u socijalističkim zemljama. Danas, kad još samo premijer Ivo Sanader, njegovi ministri i poneki tvrdoglavi ‘analitičar‘ ne priznaju da Hrvatska klizi u recesiju, Vlada bi nekom suvremenom verzijom Leontijevljeve ‘input-output‘ tablice trebala smisliti koktel ekonomskih politika koje bi učinile da industrijska proizvodnja i BDP padnu što manje.
Kako su od 1949. do 2009. kompjutori postali nešto snažniji, bilo bi očekivano da su hrvatski ekonomisti razvili ekonometrijski model funkcioniranja nacionalne ekonomije. Pa bi se u njega ubacile različite varijante utjecaja skorašnje krize, da se vidi što će se dogoditi bez ikakve državne suvisle intervencije. A onda bi trebalo ubaciti mogućnosti ekonomskih politika. Kompjutor bi na kraju izbacio prijedlog koju potražnju poticati da bi što manje sektora zapalo u što manje problema i da bi u krajnjoj varijanti što manje ljudi izgubilo posao tijekom skorašnje recesije.Sektori u Hrvatskoj veoma su isprepleteni. Kredit što ga uplašena banka neće odobriti potencijalnom kupcu stana smanjit će potražnju za kuhinjama. Proizvođač kuhinja neće naručiti vijke za nju. Proizvođač vijaka otpustit će nekoliko zaposlenika koji u lokalnoj prodavaonici neće kupovati onoliko prehrambenih proizvoda kao prije.
Trgovac će zbog manjeg prometa otpustiti nekoliko ljudi koji će, bez plaće, također prestati kupovati sve što su kupovali prije...Nažalost, šezdeset godina nakon Leontijevljeva ekonomskog izuma hrvatski ekonomisti nemaju ekonometrijski model funkcioniranja hrvatske ekonomije. Pa čak kad bi i netko u Vladi ozbiljno želio procijeniti kakvu ekonomsku politiku voditi - osim primitivnih modela ne bi imao upotrebljiv instrument.Hrvatska Vlada u osnovi ima tri mogućnosti odnosa prema očitom dramatičnom usporavanju ekonomske aktivnosti u Hrvatskoj: a) pustiti da stvari idu same po sebi uza spoznaju da će ‘nevidljiva ruka‘ već odrediti gdje je dno; b) pod svaku cijenu održavati stopu rasta; c) naći kombinaciju u kojoj će se dogoditi pad, ali kontrolirat će ga se i zadržati na najvišoj ali održivoj i ne preskupo plaćenoj razini.
Ne učini li Vlada ništa za suzbijanje panike i pesimizma među poduzetnicima, svaki od njih nastojat će učiniti najracionalniju stvar za vlastito preživljavanje - smanjit će troškove na najmanju mjeru ne razmišljajući da će mu se to vratiti kao bumerang u novom ciklusu smanjivanja potražnje za njegovim proizvodima. Vlada bi mogla potražnju održati na životu tako da se zaduži najviše što može i tako pribavljen novac ‘upuca‘ u državne investicije po uzoru na New Deal. Mogla bi dati autoceste u koncesiju i tim novcem zaposliti građevinske radnike na gradnji nizinske pruge. Naravno, kredite bi trebalo vraćati, a koncesije bi, ‘prodane‘ u nevrijeme, bile bolno jeftine.Treća varijanta bila bi pronalaženje kombinacije državne intervencije i preusmjeravanje proračunske potrošnje da bi domaći sektori u danim okolnostima postigli maksimum. Nažalost, vlast u Hrvatskoj to ne zna i ne želi učiniti. Hrvatskoj treba vlada koja će poslovnoj zajednici priznati da je sve otišlo kvragu, ali da je upravo sada vrijeme za zajedničku ofenzivu i optimizam. Problem je u tome što treba biti uvjerljiv.