Jeste li u moru prepucavanja na relaciji Grabar-Kitarović – Milanović uspjeli uočiti i, još važnije, pratiti aferu Swiss Leaks, priču s britanskom bankom HSBC koja je ponovno primijenila poslovni model kojim se bogati na račun društva pranjem novca i utajom poreza? Ili mislite da nije toliko važna za Hrvatsku i više volite čitati nepotrebnu javnu korespondenciju bezidejnih ljudi? Ili baš suprotno: odustali ste od praćenja ičega jer vas je strah otvoriti paštetu da ne iskoči Ona ili On?
Kako god, strani su mediji fino to popratili. Ne Kolindu i Zokija, Swiss Leaks. I još prate. Doduše, ne prate baš svi taj skandal koliko on to zaslužuje. Primjerice, britanski Daily Telegraph filtrirao je (koristim se nježnijim izrazom od ‘cenzurirao‘) sve vezano uz HSBC, što je isplivalo na vidjelo prije nekih tjedan dana kad je glavni politički komentator Peter Oborne dao otkaz otkrivši javnosti da je list namjerno zatajio aferu s računima u HSBC-u iz straha da ne izgubi kreditora i oglašivača. Zanimljive su stvari isplivale iz pozadine afere, svaka za sebe atraktivna za poseban osvrt, no ja bih se zadržala samo na jednoj.
Dakle, tri godine nakon istrage američkog senata koja je dokazala da je stotine milijuna dolara meksičkih narkokartela oprano preko britanske banke HSBC, najveće europske banke (ili druge najveće, nisam sigurna), zbog čega je platila kaznu od dvije milijarde dolara, bankarsku industriju ponovno je potresao golem skandal. S istom bankom! Tim novinara iz 45 zemalja i iz više od četrdeset redakcija, među kojima su Guardian, BBC, Panorama i Le Monde, okupljen u Međunarodnom konzorciju istraživačkih novinara (ICJ), objavio je niz tajnih dokumenata i HSBC-ovih izvještaja koji otkrivaju mrežu kroz koju su oprane milijarde dolara s pomoću švicarske podružnice HSBC-a. Lavinu je pokrenuo zviždač Herve Falciani, bivši zaposlenik HSBC-a koji je ukrao šezdeset tisuća dokumenata. Podaci iz dokumenata odnose se na razdoblje od 2005. do 2007. i povezani su s više od trideset tisuća računa na kojima je bilo oko 120 milijardi dolara, sto tisuća pojedinaca i pravnih osoba iz više od dvjesto zemalja. Otkriven je prilično impozantan popis holivudskih zvijezdi, političara, predsjednika, trgovaca oružjem, dijamantskih magnata... Čak je i sâm izvršni direktor HSBC-a Stuart Gulliver otvorio račun u banci na ime panamske tvrtke na kojem je 2007. bilo gotovo osam milijuna dolara. Prilično sumnjivo.
Vrte se velike brojke i bombastična je to stvar ‒ najveća krađa dokumenata iz neke banke u povijesti. I, usuđujem se misliti, prilično važna i za naš mali svijet iako Hrvatska ‘dobro‘ kotira u odnosu na neke druge države. Na listi dostupnoj na ICJ-ovim stranicama Hrvatska je na 128. mjestu od ukupno 203 nacije; 37 osoba povezano je s Hrvatskom koje su na 77 računa ukupno sakrile oko 33,2 milijuna dolara. Najveća je pojedinačna količina novca povezana s Hrvatskom 10,7 milijuna dolara, a od ukupnog broja njih 27 posto posjeduje hrvatsku putovnicu. No je li to manje važno ako je manje od iznosa koji nas je stajao bivši premijer Ivo Sanader?! Čini se da jest. Trebamo li sustavno suzbijati problem zamračivanja novca ili čekati da nam neka međunarodna organizacija otkrije da nam curi lova koju nemamo, dâ imena pa da onda dolazimo samo na finale? Čini se, ovo drugo.
Najvažniji element zanemaren u cijeloj priči, kao što je nedavno u intervjuu za Novi list istaknuo istraživački novinar Saša Leković koji često surađuje s ICJ-om, jest ugovor između Švicarske i EU prema kojem Švicarci ne trebaju odavati imena vlasnika računa, već zauzvrat zemljama članicama EU plaćaju naknadu na ime toga što državljani EU u švicarskoj banci polažu novac. Leković je prozivao državu da je pristala na takav aranžman. Tako je Švicarska lani u hrvatski proračun uplatila oko milijun švicarskih franaka. Da, to što je netko imao račun u banci, ne dokazuje da se dogodio kriminal, napomenuo je Leković, no ako je banka omogućila/poticala svoje klijente da osnivaju offshore-kompanije i preko njih peru novac, onda je riječ o kriminalnim radnjama. Iako nije protuzakonito poslovati preko tvrtki u poreznim oazama, praksa pokazuje da ljudi koji skrivaju vlasništvo u takvim tvrtkama najčešće izbjegavaju plaćati porez u matičnim zemljama.
U javnost su izišle samo šture informacije, pomalo se proširuju i priče svakodnevno izlaze, pokrenute su istrage, pa tako i u Hrvatskoj. U nekim je zemljama dosta burno u političkom vrhu, u mnogima političari najavljuju ozbiljno bavljenje problematikom, ali najčešće je to samo uobičajena politička retorika. Hoće li države na temelju ICJ-ova otkrića goniti krivce i vratiti novac skriven u offshore-oazama, hoće li se ikad te oaze isušiti? Teško je povjerovati da će se, bar kad je riječ o Hrvatskoj, išta dogoditi, promijeniti, sankcionirati. Optimizam demantira ne tako davna prošlost. Istraživanje iste udruge, ICJ-a, 2013. angažiralo je 86 istraživačkih novinara iz pedesetak zemalja koji su više od godinu dana pretraživali podatke s tvrdoga diska s više od 260 gigabajta na kojemu je bilo 2,5 milijuna dokumenata koji su se odnosili na offshore-tvrtke. Afera je nazvana Offshore Leaks. Swiss Leaks je, naime, samo nastavak tog projekta. Otkrivena je povezanost više od 120 tisuća offshore-tvrtki bogataša, biznismena, političara, kćeri diktatora, oligarha, baruna... uobičajenih mutikaša. Uzdrmala je i političke elite. Otkriveni su tajni računi ljudi povezanih s francuskim predsjednikom Hollandeom i azerbajdžanskim predsjednikom Alijevom. Bilo je i devet hrvatskih imena i 17 offshore-entiteta. No dvije godine nakon afere nije se dogodilo ništa. Možda možemo ponešto zaključiti i iz ne tako davne afere koja je zbog aranžmana multinacionalki s luksemburškom vlašću državne blagajne europskih država zakinula za milijarde eura poreza. Tko je u vrijeme tih malverzacija bio luksemburški ministar financija i premijer? Sadašnji šef Europske komisije Jean-Claude Juncker.
Strah me samo onoga što se događa u tišini jer se istodobno pitam što se sve događa a da i ne znamo te što se događa s onime što znamo, ali nakon pet dana postane stara vijest koja se zaboravlja uza svesrdnu medijsku pomoć koja zabavlja svekoliko pučanstvo. Kao što je, primjerice, ona koju nam serviraju Kolinda i Zoki. I Tomo nerijetko. Sve samo ne konkretne mjere za, primjerice, sustavno suzbijanje problema zamračivanja imovine bogataša nauštrb nas siromaha i njihovo kažnjavanje na sreću nas siromaha.