Vježba broj jedan. Probajte učiniti neko dobro djelo. Bilo kakvo, za bilo koga. I nemojte o tome nikome ništa prišapnuti. Nikome! Probajte za koji dan učiniti još jedno dobro djelo. I opet šutite. Samo vi znate da ste nekome pomogli. Ne zna to nijedna druga duša. Promatrajte svoj unutarnji svijet. Kako ste u sebi? Ego se vrpolji, nesretan jer nitko za njega ne zna? Pucate sapeti od potrebe da se pohvalite? Grizete jezik i usne od neuspješnoga pokušaja da sebe kao dobročinitelja zadržite za sebe? Oh, da barem neki frend na društvenoj mreži o toj dobroti pusti info!
Vježba broj dva. Prestanite kritizirati/omalovažavati ljude oko sebe. Prijatelje, neprijatelje. Poznate, nepoznate. Kolege. Profesore. Učenike. Roditelje. Rodbinu. Susjede. Bivše partnere. Djecu. Šefove. Radnike. Konkurente. Sve. Izdržite 40 dana. Taj broj nosi simboliku pročišćavanja, unutrašnje refleksije, obnove duha. Tih 40 dana ne kritizirate. Ne omalovažavate. Pokušavate u svakome – baš u svakome – vidjeti dobru namjeru čistu poput suze. Kako ste u sebi? Pucate sapeti od potrebe da im saspete ‘istinu‘ u oči? Vašu ‘istinu‘? Grizete jezik i usne od neuspješnoga pokušaja da vašu najdublju misao o svim tim drugima zadržite za sebe?
Vježba broj tri. Ljudima, stvarima, događajima...prestanite dodjeljivati epitete. Nemojte ih obilježavati plusevima ili minusevima. Yinom ili yangom. Tamom ili svjetlom. Samo ih pustite da budu. Ono što je vama zlo, drugome je vrelo dobra. Pa je li to nešto onda univerzalno zlo ili univerzalno dobro? Kako ste u sebi? Pucate sapeti od potrebe da svemu, baš svemu udarite osobni pečat opisa? Grizete jezik i usne od neuspješnoga pokušaja da svoje tumačenje ne podastrete svijetu?
Sada svu tu težinu ega preslikajte na ekonomiju. U kojoj svatko bjesnilom reži na svakoga. Društvene su mreže nepodnošljivosti drugih, ismijavanju drugačijega mišljenja i „ovaj je glup, onaj nepismen, treći lažnjak, ja znam bolje, moja je teorija točn(ij)a“ odnosima dale potpuno novu dimenziju. Neugodnu dimenziju. U kojoj nema mjesta ni za što drugo osim teorija, formula, matematike, ega. Čovjeka, ljudskosti ni u tragovima. Izgubili se negdje po tržišnome putu. Dok sam živa neću zaboraviti komentar...kako ono ide sintagma... uglednoga analitičara na moju priču o tome što ne štima s ovim (ekonomskim) svijetom. Nakon što mi je dokumentarac pokazao kako traperice tijekom proizvodnje optrče Zemlju, ostavljajući za sobom jad i čemer (osim u rukama onih koji pobiru vrhnje) počela sam kupovati svjesno, promišljeno, malo, ciljano. Njegov komentar? „Ali, ekonomija savršeno funkcionira“.
Koja točno ekonomija? Ona koja bi se, da svi osvijestimo obrasce po kojima klizi potrošačka svijest, srušila poput filmskih kulisa nakon završetka snimanja? Sve, baš sve, svaki detalj u tome kotaču (uključujući i divlja, odmetnuta financijska tržišta) visi o niti zvanoj potrošnja. Otud plansko zastarijevanje svega. Otud nekvaliteta. Otud gradovi-smeća. Otud bol. Čovjeka. Životinja. Svega čega se korporacijska ruka dotakne. Neprimjetno smo život, sve boje, zvukove, okuse u njemu, pretvorili u suhu metriku. Milimetar po milimetar, sekundu po sekundu, naučili su nas (poput uvjetovanih životinja u pokusima) da sve ima mjeru, vagu, cijenu. Sve mora biti produktivno, učinkovito, ekonomično, profitabilno. Sve se pretopilo u excel. Ljudi se gledaju preko nišana grafikona, tabela, stupića, kolačića. Nisi ekonomski koristan? Crkni!
Mnogi traže izlaz na drugoj strani štapa, u kejnezijanizmu. Nisam ni od te ekipe. Potrošnja tu igra još veću ulogu. Pa u što vjerujem? U promjenu perspektive. U novoj je perspektivi cijeli novi svijet. Svjež poput novorođenčeta. Bacite oko na dokumentarac Earthlings. Najteži, najsuroviji, najmučniji prikaz homo oeconomicusa. Našega učinka na život drugih.
Dosegnula sam točku svjes(nos)ti u kojima tvrdnje stare, tvrde paradigme (reforme, rezovi, proračun, konsolidacija, kriza, kapitalizam, socijalizam, prava, obveze, uhljebi, korupcija, izbori, država, privatni sektor, krediti, ratovi, terorizam, potrošnja, profit...) postaju strano tkivo. Kao što sam i sama strano tkivo u svijetu ekonomije. Na presicama i konferencijama sve češće shvaćam da mi ondje nije mjesto. Pričamo jedni drugima nerazumljivim jezikom. Počet ćemo se razumijevati onoga trenutka kada koncept ekonomije ugradi u sebe čovjeka. Ljudskost. Suosjećanje. Suradnju. Ekonomija/matematika/intelekt/znanje/analitički um/ trebali bi biti sluge našoj svijesti. Ne obrnuto. U tome je cijela suština spasa planete.
P. S. Nisam izdržala dugo nijednu vježbu. A smatram se sućutnom i suosjećajnom osobom.