Nevolja je s tim predizbornim političkim programima. Ne smijete ih uzeti zdravo za gotovo jer su pisani za maksimiziranje glasova birača. Od kojih mnogi i ne odlučuju na temelju programa, već na temelju medijski objavljenog prljavog veša. A opet, kad netko od pisaca predizbornih programa dobije izbore, zbog činjenice da glavne političke stranke u Hrvatskoj godinama osim prigodnih izbornih uradaka nemaju ozbiljne, dugoročne programe (pogotovo kad je o ekonomiji riječ), u ludilu koje nastane – jednostavno krenu ostvarivati onaj predizborno sročeni uradak. Sezonu predizbornih programa za izvanredne izbore 11. 9. otvorila je ovog tjedna Narodna koalicija (SDP, HNS, HSS, umirovljenici). Dok HDZ i Most ne izađu sa svojim službenim programima, nema smisla praviti usporedbe njihovih stajališta iz brojnih intervjua s ipak cjelovitim dokumentom Narodne koalicije ‘Siguran smjer za Hrvatsku‘. Ali je moguće analizirati ‘Siguran smjer‘ što ga potpisuje ruka ‘redatelja‘ Zorana Milanovića.
Opasnost od zalutalog udarca
Kad je riječ o upotrebi ‘Sigurnog smjera‘ za predizborne svrhe, stječe se dojam da Milanović i ekipa tu primjenjuju taktiku boksača koji u desetoj rundi uvjerljivo vodi na bodove, pa je u preostale dvije runde samo bitno ne primiti neki zalutali udarac. Milanović se ne ponaša kao izazivač (premda dolazi iz opozicije). Problem bi mu moglo biti to što je nakon deset rundi umjesto nokautiranog Tomislava Karamarka u ring iz HDZ-ovoga kuta ušao svježi Andrej Plenković pa dio sudaca/glasača možda bodove počinje zbrajati od nule. S druge strane, ako se ‘Siguran smjer‘ iščitava kao temelj politike vlade pobijedi li narodna koalicija, ostaje jako mnogo nejasnoća. Rješenje svih problema (dug, socijalna prava...) autori vide u gospodarskom rastu. Međutim, nigdje se ne navodi kakav se rast BDP-a postavlja kao cilj. Dva, tri, pet posto? Od brojčanih ciljeva spominje se 85.000 novih radnih mjesta u industriji (HDZ priča o 185.000). Pri čemu nema objašnjenja jesu li to bruto ili neto nova radna mjesta. Čini se da obje strane zapravo muljaju sa sezoncima. Svake jeseni ugasi se nekoliko desetaka tisuća radnih mjesta, a prije ljeta opet se otvore.
Neuvjerljivo o izvozu
Znajući za fokusiranost Lidera na izvoz, već su nam stigle reakcije u stilu: ‘Evo Narodna koalicija stavlja izvoz na prvo mjesto. U četiri godine rast od 30 posto! Jesi sad zadovoljan?‘ Prvo, nema raščlambe na izvoz robe i izvoz usluga. Ali za Milanovića i ekipu ipak je veliki napredak što su nakon četiri godine napokon shvatili da generator rasta može biti samo izvoz, a ne državne infrastrukturne investicije. Ali nemam osjećaj da oni uistinu žele izvoz staviti kao prioritet kojemu će podrediti sve druge politike. I u Planu 21. iz 2011. pisalo je da će se ići u obnovu industrijske proizvodnje orijentirane prema izvozu, pa se uz neke iznimke, zapravo pustilo izvoznicima da se spašavaju kako znaju i umiju. Milanović i ekipa ipak ne mogu bez opčinjenosti investicijama. Pa su spremni investitorima davati posebne kupone kojima bi se sufinanciralo do 50 posto obveze poreza na dohodak i poreza na dobit. Da su zaista fokusirani na izvoz, takve posebne kupone dobivali bi npr. veliki neto izvoznici ili tvrtke koje su prvi put krenule u izvoz. To nije nikakvo biranje pobjednika, jer svaka tvrtka može u izvoz. Tko joj brani? Dakle, u razradi ekonomskih opredjeljenja ‘Siguran smjer‘ ne daje neke velikih novosti. Više vraća na politiku s kraja mandata Kukuriku koalicije. Možda je zanimljiviji uvodni dio dokumenta. On je zbilja gusto pisan. Ima tu inspirativnih (diskutabilnih) opredjeljenja. Jedno se svodi na to da se Narodna koalicija zalaže za sustav države koji bi služio društvenom cilju ‘da što više ljudi živi što ugodnije i što slobodnije od svog rada‘. To je realno, jer se rabi formulacija ‘što više ljudi‘, a ne ‘svi ljudi‘. Ali onda dolazi za poduzetnike jako zanimljiv dio: ‘Za tu svoju funkciju državni aparat, putem poreza i doprinosa, smije uzeti građanima i gospodarstvu onoliko sredstava koliko je realno potrebno...‘. Teško da će se u uzavreloj predizboroj borbi moći ozbiljno propitivati gdje je granica između ‘realno potrebnog‘ državi i onoga što biznis realno može dati (da bi primjerice izvoz rastao 30 posto u četiri godine). Ali to je suštinsko pitanje i baš dobro da je zapisano u ‘Sigurnom smjeru‘. O kojemu bi trebalo razgovarati kad se formira nova vlada. Koja god bila. Sad čekamo programe HDZ-a i Mosta.