Iako još ima onih koji tuguju za socijalizmom, Hrvatska se opredijelila za kapitalizam, doduše on još kod nas nije u potpunosti zaživio. Još uvijek prevelik dio ekonomije ovisi o državi, te je poslovanje poduzeća još uvijek previše regulirano. To se posebno vidi na tržištu rada. Kod ovako visoke stope nezaposlenosti kao kod nas, tržište rada se može pokrenuti samo s tri poteza: liberalizacija radnog zakonodavstva, smanjenje poreza i doprinosa na dohodak, te promjenom obrazovanja u smjeru da se generira radna snaga koju rastući sektori gospodarstva traže.
Pa idemo redom. Zamislimo da država, sindikatima usprkos, omogući poslodavcima lakše otpuštanje zaposlenih i smanji poreze i doprinose na dohodak. Ne bi li tada svako poduzeće koje ima povećani obujam posla zaposlilo dodatne radnike (ukoliko su na tržištu rada dostupni) znajući da ukoliko dođe do smanjenja narudžbi ih mogu lako otpustiti? Vjerojatno bi, a one koji bi se pokazali kvalitetnima bi zadržali i kada bi bilo manje posla, jer znaju da je vrlo kvalitetnog zaposlenika teško naći. Trenutno nije takva situacija, stoga u trenucima kada poduzeća imaju povećan obujam posla, umjesto zapošljavanja novih ljudi radije se potiče postojeće zaposlenike da rade prekovremeno. Time se ne potiče zapošljavanje novih ljudi nego samo postojeći zaposlenici rade više.
Mnogi kritičari liberalizacije tržišta rada se bune da će u takvom scenariju poslodavci lako otpuštati ljude. Međutim, nitko ne kaže da poslodavci ne otpuštaju ljude koji im donose korist, nego one koji ne opravdaju razlog zbog kojeg su zaposleni. Prava istina je da manje regulirano tržište rada zapravo pridonosi rastu zaposlenosti jer su poduzeća sklonija zapošljavati, znajući da ako su zaposlili krivu osobu ili im se smanji obujam poslovanja mogu lakše i otpustiti zaposlenike. Ali tada, baš iz razloga jer su poduzeća sklonija zapošljavanju, čak i oni radnici koji bi možda dobili otkaz kod jednog poslodavca, lakše bi pronašli posao u nekom drugom poduzeću. Pa ako bi još uz to država odlučila, primjerice, onog poslodavca koji je spreman uložiti u prekvalifikaciju nezaposlene osobe koju zaposli s HZZ-a za cijelo razdoblje prekvalifikacije plus dvije godine osloboditi u potpunosti plaćanje poreza na dohodak (ili i doprinosa) za zaposlenika, dodatno bi se potaknulo zapošljavanje dugotrajno nezaposlenih koji su nezaposleni uglavnom zbog strukturnih razloga i nedovoljnih kompetencija. A to je trenutno jedan od većih problema u našem gospodarstvu. Imamo mnogo nezaposlenih, a nedostatak radne snage kakvu poduzeća traže i to bi možda bio dobar recept da se barem dio nezaposlenih prekvalificira, a poduzeća dobiju potrebnu radnu snagu.
Dakle, sve što je potrebno za porast zaposlenosti je da država prestane smetati poslodavcima na tržištu rada i da ih dodatnim rasterećenjima motivira ulagati u prekvalifikaciju nezaposlenih koji nemaju odgovarajuće kompetencije, kako bi ponovno postali zapošljivi, konkurentni i stvarali dodanu vrijednost. A ako netko sumnja da liberalizacija radnog zakonodavstva nije pravi put za porast zaposlenosti, neka slobodno pogleda primjere Njemačke i Švedske. Naime, obje zemlje su u godinama prije globalne krize provele liberalizaciju radnog zakonodavstva i obje se vole pohvaliti činjenicom da je to bila jedna od glavnih mjera koja je osnažila njihove ekonomije da su bolje pripremljene dočekale udar recesije. Tijekom recesije su to popratile mjerama koje nisu poduzeća sprečavala da otpuštaju radnike ili da im smanjuju plaće, nego koje su ih ohrabrivale da ih zadrže i shodno tome su se te ekonomije i brže oporavile.
Ali možda sad već previše tražim. To su države koje poduzećima ne smetaju, nego im još i pomažu. Za početak, kod nas bi bilo dovoljno da država samo ne smeta. Pa postavimo se barem u tom dijelu kao Švedska i Njemačka. Ionako se većina Hrvata voli pohvaliti da se trebamo ugledati na njih, pa onda to ne bi trebalo biti problem nikome, pa čak ni sindikatima.