Naručujem prvu jutarnju kavu prije posla u obližnjoj birtiji i posežem za dnevnim novinama. Umjesto uobičajenih naslovnica dočeka me nešto nalik na kulturni bilten ili glasilo i vratim novine gdje su stajale. Pitam konobara ima li kakve slobodne dnevne novine i on mi vraća isti bilten. Zbunjena gledam u naslovnicu i ostajem osupnuta.
Dnevna novina umotana u oglas Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski.
Navikla na perverzije Konzuma, Ikee i ostalih trgovaca koji vole medije odijevati u svoje ruho, blejim i dalje ne vjerujem da gledam u oglas za koncert simfonijskog orkestra Čajkovski. Slogan kampanje za novu sezonu u Lisinskom: „Ne slušajte obećanja nego glazbu“ na vrhu naslovnice najpametnija je poruka koju sam u zadnje vrijeme pročitala. Pa neka je plaćeni oglas.
Prije svega pet godina pod povećalom smo tražili kulturne i zabavne sadržaje po hrvatskoj metropoli, a da nemaju veze sa seljačkim „šljokicama i žaruljama“. Pisala sam tada blog na temu kako je Beograd pojeo Zagreb, razočarana neiskorištenim potencijalima koji su vapili za realizacijom.
Danas s ponosom primjećujem da Zagreb živi sasvim jedan drugi život. Čovjek se ne može odlučiti koju hranu za dušu prvo kušati. Primjerice, nedavno sam prisustvovala na festivalu Starigrad Paklenica FIlm Festival koji prikazuje glazbene dokumentarne filmove, u Zagrebu, kao nastavak originalu koji se ljeti odvija u Paklenici. Savršeno odabran ambijent na platou tržnice Dolac ispred legendarnog Potepuha, ugodna sjedišta, svjećice, mogućnost za naručiti piće i pri tom zapaliti cigaretu pod vedrim nebom. I najvažnije - odličan film (Mama Afrika u režiji Milke Kaurismakija o južnoafričkoj glazbenog legendi i braniteljici ljudskih prava Miriam Makebi).
Kad sam još čula u završnoj poruci direktora Festivala Admira Ćulumarevića da je SPFF, osim onog u Barceloni, jedini takav festival na svijetu, srcu mi je bilo nekako ugodno. Naime, na prošlogodišnjem SPFF-u bila sam na njegovom izvoru, u Paklenici. Gledati rukom probrane najjače glazbene dokumentarce u kanjonu prekrivenom zvjezdanim nebom stvarno je nešto jedinstveno. Takve inicijative nikada neće proizaći iz redova turističkih i kulturnih institucija. To mogu samo individualci spremni uloviti se u koštac s birokracijom, naoružani živcima, vjerujući u svoju ideju koja im znači više od novca.
Zagreb je ove godine doživio Strossmartre, Artikuliranje, Gričevanje, Dvorišta, vatromet na Bundeku, glazbene festivale, jaku ugostiteljsku ponudu, ležanje na travi…ono čemu smo se prije samo par godina mogli samo nadati. Napokon su vlasnici zagrebačkih restorana shvatili da nije pametno ljeti organizirati kolektivni godišnji jer tisuće gladnih turista šeće metropolom. No, tu priči nije kraj. Već traju najave bogate jeseni - od koncerata, izložbi, predstava, kojima se treba veseliti. Ovog vikenda očekuje se još jedan novi street food događaj, Klopa s klupa, također na Dolcu, gdje će poznati zagrebački restorani za posjetitelje pripremati hranu s nogu. Street food i na zapadu i na istoku nije nikakva novost, no valja podržati začetke ideje. Tko god je ove godine čamio na zagrebačkom asfaltu dobro se proveo. Ljudi su govorili: „Čovječe kao da uopće nisam u Zagrebu!“ Ako takve inicijative neće ometati birokracija ili veliki gradski nameti, ako iza njih i dalje financijski bude stajala Turistička zajednica Zagreba, možda ćemo jednog dana otputovati na neku destinaciju gdje će nam biti predobro i zaključiti: „Čovječe, ovdje je kao u Zagrebu!“