Nigdje u našim zakonima nije izričito zabranjeno da novac za rušenje bespravne gradnje umjesto države osigura netko drugi, naravno, prema izdanome pravovaljanom rješenju o rušenju. Ako nije zabranjeno, onda je dopušteno, pa ne bi trebao biti problem angažirati i privatna sredstva ako ih netko želi uložiti i u tome vidi svoj interes
Otkako postoje hrvatska uprava i pravosuđe, odjeli ovrhe (izvršenja) nekakvo su slijepo crijevo ili trinaesto prase. Nitko od onih koji su ambiciozni i predviđeni za napredovanje ne gura se u te odjele i onda nije čudno što je nekoliko tisuća napisanih rješenja o ovrsi godinama ležalo na sudu bez pokušaja dostave (istodobno je Hrvatska pošta još u državnom vlasništvu) jer, navodno, za to nisu bila predviđena sredstva. Istodobno je prije nekoliko godina MUP priznao postojanje golemog broja nenaplaćenih kazni za pomorske prekršaje, ali javnost nikada nije doznala je li netko za takve stvari odgovarao. Najveći misterij ipak je provedba rješenja o rušenju nelegalno sagrađenih građevina – stječe se dojam da se uvijek čeka (ali i dočeka) novi zakon o legalizaciji. Mediji su prepuni podataka, od imena i prezimena navodnoga graditelja, fotografija, izjava…, posebno ako je riječ o pomorskom dobru. Rušenja nema ili, ako ga ima, toliko je selektivno (svojedobno dio Brača) da bi bilo bolje da ga uopće nije bilo.
Loša opravdanja
Gotovo nevjerojatno zvuči podatak da je popis objekata predviđenih za rušenje u resornome ministarstvu gotovo u rangu tajne, a istodobno u velikom broju slučajeva prije nastupi zastara izvršenja nego što počne rušenje. Od obrazloženja koja se plasiraju u javnost najčešće se spominje nedostatak strojeva i novca za rušenje. I jedno i drugo djeluje tragikomično.
Ako država kao donositeljica rješenja o rušenju nema novca za to, u pravilu postoje zainteresirani koji bi rado predujmili ta sredstva i čekali naknadu od države, a ona bi se naplatila od bespravnoga graditelja. Udruge za zaštitu prirode vjerojatno bi s lakoćom prikupile novac, barem za one najrazvikanije slučajeve, kao i susjedi čija je nekretnina gotovo uništena bespravnom gradnjom koja će, ako rušenja ne bude, prije ili poslije biti legalizirana. Napokon, zar država ne bi svoje 'javne radove' mogla povezati s obvezom sudjelovanja u rušenju stavljanjem na raspolaganje ljudi i strojeva? U pravilu nije problem napisati rješenje o rušenju, nego provesti ga, a provedba znači da je upravni referent na licu mjesta dok rušenje traje, da su ondje bageri, radnici i policija, ako je potrebna. Sve djeluje jednostavno i jest jednostavno, a ipak ne funkcionira. Očito je jedan od razloga i to što država, umjesto da stvara ozračje u kojemu će svi smatrati da je javni interes izostanak bespravne gradnje i drugih prekršaja, sama stvara uska grla i trpi ih u kontinuitetu.
Jednostavno rješenje
Je li zabranjeno da bilo tko umjesto države osigura novac za rušenje? Nije. A sve što nije zabranjeno, dopušteno je. Ima li u takvoj konstrukciji išta loše, osim što je država izgubila alibi za nečinjenje? Nema. Ako i postoji neka administrativna zapreka (osim one legendarne rečenice: 'Pa mi to tako ne radimo.'), je li je problem ukloniti, pa čak i izrijekom propisati ovakvu mogućnost? Nije.
Ako je sve to tako, a jest, nije jasno zašto tako ne postupimo, posebno kad imamo primjere razvijenih država koje potiču privatnu inicijativu, čak toliko da imaju i privatne zatvore (SAD), privatne presretače u prometu (Francuska), uobičajena građanska uhićenja (mnoge države) itd. Mnogo od toga mi osobno nikada ne bismo poduprli, ali doista ne možemo razumjeti zašto je problem utvrditi lošu praksu poput ove da je rušenje bespravne gradnje rijetka iznimka i nakon toga naći rješenje u što kraćem roku za poboljšanje. Pri tome ne smije biti problem angažirati i privatni novac ako ga netko želi uložiti. Tek će se pokazati koliko će nas sve zajedno stajati legalizacija kad bude potrebno izvlaštenje, a da nismo legalizirali, ne bi stajalo ništa ili bi stajalo vrlo malo.
Jesmo li budale?
Na kraju, pravni okvir nije sveta krava koja se ne smije dirati i mijenjati. Štoviše, imamo zakonodavca koji je gotovo svjetski rekorder prema broju izmjena i dopuna već izmijenjenoga i dopunjenoga, ali očito imamo neke probleme s uzrokom u pravnom okviru i/ili praksi. Kad naiđemo na usko grlo kao što je izvršenje rješenja o rušenju bespravno sagrađenoga (ali i mnogo toga drugoga), najčešća je praksa da – uopće ne reagiramo. Je li to možda uzrok toga što čak i Ministarstvo pravosuđa (kao vrhunski zaštitnik zakona i zakonitosti) baš u Splitu bespravno gradi cijeli kat zgrade pravosuđa u Splitu (apsurd ide dalje)! Treba samo zamisliti kako se zbog svega toga osjećaju oni koji uredno plaćaju sve svoje poreze i obveze te za svoje gradnje strpljivo prikupljaju dozvole, odobrenja i mnoge druge papire. Jesu li oni budale?