Detaljan vodič Stjepana Groša: Kako razriješiti glavne dileme u istraživanju i razvoju

DISCLAIMER: Sljedeći tekst pisan je općenito, ali moram se ograditi kako ja radim u području IKT-a i prilično sam siguran da je stanje u toj industriji onakvo kako je opisano u tekstu. Vjerujem da je stanje slično i u mnogim drugim područjima, ali s obzirom da nisam u njima, ne mogu to sa sigurnošću tvrditi. Iz tog razloga moguće je da je potrebna određena prilagodba teksta za druga područja.

Prije svega, htio bih istaknuti kako neće biti uspješnih istraživačkih institucija bez uspješnih tvrtki u okruženju ni uspješnih tvrtki bez uspješnih istraživačkih institucija – mislim da to svima mora biti jasno. Najbolji primjer za to je Silicijska dolina, u kojoj osim niza inovativnih tvrtki djeluju i dva vrhunska svjetska sveučilišta (Stanford i Berkeley), ali ima još vrlo dobrih sveučilišta. Moguće je naći još niz takvih primjera. Još bolji primjer je Beer Sheva, grad za koji je država Izrael zacrtala cilj da će do 2025. godine postati nacionalni centar za kibernetičku sigurnost. Ključno za ostvarenje tog cilja je sinergija i poticaj državnih i istraživačkih institucija te tvrtki – to se prilično jasno ističe u svakoj njihovoj prezentaciji tog područja, a i na 'terenu' je to prilično uočljivo.

Donosimo detaljan vodič kako razriješiti glavne dileme o istraživanju i razvoju!

Zašto istraživanje i razvoj?

Cilj istraživanja i razvoja je generiranje inovacija. Ako netko ima istraživanje i razvoj samo da bi se moglo reći kako postoji istraživanje i razvoj, onda je to bacanje resursa (ljudi, novci, vrijeme).

Ima više načina na koje se mogu generirati inovacije, primjerice:

1. kupovanje ili ulaganje u startup sa zanimljivim PoC rješenjem
2. omogućavanje zaposlenima da dio svog radnog vremena rade na projektima sa strane
3. u zahtjevima klijenata pojavi se zahtjev za koji se pokaže da je inovativan
4. istraživanje i razvoj

Međutim, svi načini imaju problema i istraživanje i razvoj je najbolja opcija. Problem prvog načina, kupovanja ili ulaganja u startup, je da nema toliko puno odgovarajućih startupa, a ako startup ima dobro rješenje, cijena je sigurno poprilično velika. Tome treba dodati i činjenicu kako to nije jednostavno kao otići u trgovinu i kupiti namirnice već je nužno ulaganje u dubinsku analizu startupa i pregovaranja oko ulaganja ili akvizicije, a onda je tu i problem zadržavanja ljudi koji su u osnovi glavni aset koji se akvizira. Konačno, kupovina startupa nije za male i mikro tvrtke, a i srednje mogu imati problema.

Svijetli primjer drugog pristupa je Gmail. Konkretno, Google je svojim zaposlenicima omogućavao da 20 posto vremena provode radeći na projektima sa strane koji bi potom pomogli Google-u. To je iskoristio Paul Buchheit , zaposlenik Googlea u početku 2000-tih te razvio Gmail. Međutim, u uvjetima kroničnog nedostatka radne snage i visoke cijene rada, to je luksuz koji si rijetki – ako itko – može priuštiti.

Treći pristup je problematičan iz barem tri razloga, prvi, očekuje se od klijenata kvalitetna povratna informacija; drugi, korisnički zahtjevi su rijetko strukturirani, ponekad i besmisleni; a treći, nije tako lako prepoznati što je inovativno te ima tržišni potencijal.

Istraživanje i razvoj je jedini pristup koji daje koliko-toliko planiran, upravljan i ciljan proces što je iz perspektive upravljanja tvrtkom vjerojatno izuzetno bitna karakteristika.

Tko bi trebao razmišljati o istraživanju i razvoju?

U osnovi, istraživanje i razvoj je potrebno svakome i toga su neki svjesni više, a drugi manje. Tvrtke koje su na stranom tržištu s nekim proizvodom spadaju u kategoriju onih koji su toga vjerojatno svjesni. Naime, izloženi su prilično oštroj konkurenciji koja ne dozvoljava pogreške. Primjerice, kako bi bili konkurentni njihovi proizvodi moraju biti efikasni i efektivni, a istovremeno, pružati nešto što drugi nemaju – nešto po čemu se razlikuju. Dakle, njihovi proizvodi moraju biti inovativni. Pri tome si ne mogu dozvoliti (samo) kopiranje konkurencije jer su uvijek korak iza nje, a dodatno, postoji opasnost od narušavanja patentnih prava što tvrtku izlaže riziku koji može imati teške posljedice po tvrtku.

Međutim, i tvrtke koje pružaju usluge na domaćem ili stranom tržištu, također mogu imati koristi od istraživanja i razvoja, i to na dva načina. Prvi način je da proširuju skup usluga s novim, inovantivnim uslugama. Drugi način vezan je uz činjenicu da su usluge ograničene ljudskim kapacitetima, tj. koliko ljudi tvrtka na raspolaganju ima toliko usluge može pružiti. Svi smo svjesni kakva je situacija s radnom snagom na tržištu i to je problem koji intenzivno osjećaju svi. Prema tome, istraživanje i razvoj u ovom slučaju može poslužiti da se poveća efikasnost pružanja usluga, primjerice raznim automatizacijama, čime se donekle ublažava problem s nedostatkom radne snage i njenom kvalitetom.

Ostaju još tvrtke koje nude proizvode na domaćem tržištu, ali zbog ne pretjerano velike konkurencije vjerojatno im manje treba inovativnost. Međutim, to jako ovisi o čemu se radi i budućnost ne mora biti tako mirna. Konkurencija se može pojaviti u svakom trenutku i ako se o njoj počne razmišljati kada se ona pojavi, onda je vjerojatno već kasno.

Kako istraživanje i razvoj olakšava privlačenje i zadržavanje ljudi?

Svi smo bolno upoznati s problemom pronalaska sposobnih ljudi i njihova zadržavanja. Često se govori kako stručnjaci odlaze iz Hrvatske zbog bolje plaće, ali mislim da je to pojednostavljenje čija posljedica su pogrešne odluke. Mislim da dosta ljudi odlazi i zbog izazova jer žele raditi na novim i naprednim stvarima, na poslovima koji nisu rutina. Također, pogotovo mlađi ljudi žele mijenjati svijet sa svojim radom, a mijenjanje svijeta svakako nije izrada još jednog CMS-a za nekog lokalnog klijenta.

Konačno, tvrtkama je cilj imati što kvalitetniju radnu snagu, a postoji korelacija između kvalitete osobe kao stručnjaka i onoga što ta osoba želi raditi. Drugim riječima, što je osoba sposobnija, manje se zanima za nekakav šablonizirani rad kao što je izrada/prilagodba još jednog CMS-a za neku tvrtku, a više želi nove izazove. Prilično sam uvjeren da tvrtke koje rade vrlo napredne stvari lakše dolaze do sposobnih stručnjaka.

S jedne strane, u Hrvatskoj ima dosta tvrtki koje rade rješenja u rangu s mnogim stranim tvrtkama i to za strana tržišta, o čemu se baš ne piše, ako izuzmemo par tvrtki koje se redovito pojavljuju u vijestima. Međutim, s druge strane, tvrtke koje imaju istraživanje i razvoj mogu svojim postojećim i budućim zaposlenicima ponuditi kreativnu i izazovnu okolinu te rad s najnovijim tehnologijama (u smislu stvaranja novih tehnologija, ne korištenja postojećih) u kojoj se rade rješenja za klijente u cijelom svijetu. Mislim da je to prilično privlačan argument.

Kako ostvariti istraživanje i razvoj i značaj kontinuiteta

Prije svega, tvrtke moraju biti svjesne kako imati jedan istraživačko-razvojni projekt, ili čak nekoliko njih, nije dovoljno. Imati istraživanje i razvoj je proces, dakle, trebaju osigurati kontinuirano započinjanje novih projekata. Naravno, to ne znači slučajan broj raznih projekata, već tvrtka mora imati strategiju i ciljeve u koje se onda uklapaju i aktivnosti istraživanja i razvoja.

Istraživanje i razvoj je skupa i rizična aktivnost kojom se ne može baviti svatko. Naime, sasvim je moguće da neki projekt istraživanja i razvoja ne producira željene ili ikakve rezultate, ili da se rezultati ne transferiraju u proizvod. Istraživanje i razvoj je obično bilo rezervirano za velike tvrtke koje su si to mogle priuštiti. 

Zahvaljujući potporama EU istraživanje i razvoj je sada pristupačnije i malim i srednjim tvrtkama. EU, naime, kroz sufinanciranje osim pomaganja da se projekti istraživanja i razvoja provedu indirektno i preuzima dio rizika neuspjeha na sebe.

Međutim, čak i uz potpore rijetke su male i srednje tvrtke koje imaju dovoljno resursa za provedbu istraživanja i razvoja. Tu bitnu ulogu igraju istraživačke institucije koje imaju istraživačke resurse te su idealni partneri tvrtkama.

Istraživačke institucije treba više orijentirati prema primjenjenom istraživanju. Fundamentalno istraživanje zahtijeva puno ljudskih i novčanih resursa, a rezultati se ne mogu upotrijebiti godinama, ako ikada. Iz tog razloga, s obzirom na svoju veličinu, Hrvatska bi trebala više poticati primijenjena istraživanja. To nije poziv za ukidanjem fundamentalnih istraživanja. To znači da treba postaviti cilj da se, recimo, 30 posto istraživača bavi fundamentalnim istraživanjem, a ostatak primijenjenim istraživanjem. Na temelju tako postavljenog cilja potrebno je razraditi politike koje će potom pomaknuti sustav u željeno stanje. Primjerice, to se može postići odgovarajućim financiranjem projekata, kao i zahtjevom za komercijalizacijom rezultata ili prijenosa tehnologije u industriju.

Uspostavljanje mehanizama za podršku tvrtkama i istraživačkim institucijama u provođenju istraživanja i razvoja

Sustav poticanja istraživanja i razvoja je trenutno posložen tako da su tvrtke i istraživačke institucije prepuštene same sebi. Naime, država podijeli poticaje, prati provođenje projekta, ali u osnovi nikako ne pomaže taj proces. Pomaganje tog procesa podrazumijeva da se analiziraju uspješni projekti te se rezultati tih analiza dijele sa svim dionicima. Istovremeno, kod neuspjelih projekata analiziraju se razlozi njihova neuspjeha, odnosno, neostvarivanja zadanih ciljeva. To se istovremeno na nekoj makro razini koristi kako bi se odgovarajućim politikama sustav usmjerio prema uspješnim primjerima.

Način kako se dolazi do zaključaka koji su faktori omogućili uspjeh projekta, isto kao i neuspjeh, su istraživanja. Dakle, trebala bi postojati barem jedna istraživačka grupa kojoj bi se omogućilo praćenje istraživačko-razvojnih projekata te kojoj bi se osigurala sredstva za to. Trenutno, koliko mi je poznato, takva istraživačka grupa ne postoji. Treba jasno istaknuti da, baš kao ni istraživanje i razvoj tako ni takve istraživačke grupe neće nastati preko noći, odnosno, mora se uspostaviti proces koji će to poticati.

U tom segmentu bitno je i umrežavanje kojim se povezuju istraživačke institucije, tvrtke i državne institucije. Umrežavanjem se omogućava nastajanje novih konzorcija koji se potom prijavljuju na natječaje. Najjednostavniji način kako se to može postići je organiziranjem konferencija. Konferencije bi trebale biti podržane od najviše državne razine kao i od svih relevantnih strukovnih udruga. U suprotnom, nemaju baš velikih šansi za uspjeh.

Pomoć državnih institucija i tvrtki (i ostalih obveznika javne nabave) tvrtkama koje provode istraživanje i razvoj

Kada sam govorio kome treba istraživanje i razvoj, rekao sam kako su tvrtke orijentirane na domaće tržište s proizvodima ili uslugama manje zainteresirane za istraživanje i razvoj. Tu je ključna država koja bi te tvrtke trebala poticati na istraživanje i razvoj. Jedan način je preko odgovarajućih poreznih olakšica i odgovarajućeg zakonskog okvira. Taj okvir u Hrvatskoj postoji, iako je njegova provedba u praksi daleko od željene – i vjerojatno za to odgovornost snose i država i gospodarstvo.

Postoji još jedan način poticanja istraživanja i razvoja koji je predviđen Zakonom o javnoj nabavi, a to je inovativna javna nabava. Takav način javne nabave omogućava državnim institucijama i drugim obveznicima javne nabave da naručuju inovativna rješenja te na taj način potiču inovativnost. Navedena mogućnost preuzeta je od EU, ali se kod nas rijetko koristi.

Takav pristup omogućio bi dvije stvari. Prvo, poticalo bi se tvrtke da inoviraju što indirektno znači da imaju istraživanje i razvoj. S druge strane, dala bi se prednost tvrtkama koje imaju proizvode temeljene na istraživanju i razvoju, a koji trebaju klijente kako bi mogli te proizvode plasirati na strano tržište.

Koje su ključne razlike između svrhe i načina rada tvrtki i istraživačkih institucija?

Dosta često se čuju komentari tvrtki kako istraživačke institucije ne rade ništa ili istraživačkih institucija da tvrtke rade loše. Međutim, i jedni i drugi rade posao zbog kojega su nastale, samo što su ti poslovi različiti pa zbog toga dolazi do nesporazuma.

Tvrtkama je cilj proizvod, a sredstvo znanje. U tom smislu proizvod je temeljni artefakt koji tvrtka ima. Znanje je bitno, ali samo do te mjere da se dođe do dovoljno dobrog proizvoda. Sve više od dovoljno dobrog proizvoda je jednostavno rasipanje resursa. Prema tome, ljude se potiče na edukaciju, ali s jasno definiranim ciljem, a taj cilj nije da ljudi budu pametniji, već da proizvod bude dovoljno dobar. Pri tome treba istaknuti kako je izrada proizvoda vrlo zahtjevan proces koji uzima priličnu količinu resursa.

S druge strane, istraživačkim institucijama znanje je cilj, a sredstvo je prototip koji vjerojatno nikada neće postati proizvod. Koliko puta su samo dolazile kritike u industriji kako je na fakultetu/sveučilištu nešto napravljeno i onda od toga nije ništa bilo te se na taj način samo gubi vrijeme. Međutim, taj prototip je ispunio svoj cilj, uz pomoć njega su testirane neke ideje, nešto je naučeno, ali se potom nastavilo dalje.

Zaključak je da treba postojati povjerenje između istraživačke institucije i tvrtke te da treba pronaći balans između istraživanja i razvoja.

Potaknuti osvještavanje i edukacije u području istraživanja i razvoja

Za uspjeh istraživanja i razvoja na nacionalnoj razini potrebno je osvještavanje te edukacija. Osvještavanjem se širi svijest kako istraživanje i razvoj postoji, koliko je bitno za opstanak, koje su mu specifičnosti i slično. U konačnici, ovaj tekst za cilj ima osvještavanje. Edukacijom se pojedinci osposobljavaju za vođenje pojedinih segmenata istraživanja i razvoja. Primjerice, pisanje prijava za EU fondove traži određena znanja i vještine kod prijave istraživačko-razvojnih projekata koji inače nisu prisutni u prijavama drugih vrsta natječaja. Također, i ne manje bitno, projekt menadžeri koji upravljaju istraživačko-razvojnim projektima gotovo ni ne postoje. Postoje menadžeri koji vode istraživačke ili razvojne projekte, ali ne i kombinaciju. Tu je velik prostor za poboljšanje. Konačno, kada govorimo istraživačkoj komponenti istraživačko-razvojnog projekta, vrlo je bitna vještina istraživanja koja se stiče kroz doktorat – s čim se bavi posebna točka ovog teksta.

Koji je smisao doktorata i zapošljavanja doktora znanosti

Tvrke, kada i plaćaju doktorate svojim zaposlenima, to obično rade čisto da bi ih zadržali u tvrtci, a pri tome nemaju nikakvu ideju ni potrebu za doktoratom niti za osobom koja ima doktorat. To završava na tome da osoba koja upiše doktorat ima tri velika „posla”, privatni život, rad u tvrtci od kojeg živi te doktorat. Kada vrijeme postane resurs koji nedostaje, jasno je koja od te tri stvari bude izbačena iz jednadžbe.

Tvrtke koje plaćaju doktorat svojim zaposlenima trebale bi spojiti istraživački rad doktoranda sa svojim potrebama. Doktorat se izrađuje nekoliko godina. Kada se u nešto uloži nekoliko godina kvalitetnog visoko-stručnog rada, rezultat mora biti vrhunski što znači da tvrtka itekako može od toga profitirati.

U istraživačko-razvojnim projektima potrebno je vršiti istraživanje, a istraživanje je vještina koju je potrebno naučiti. Ta vještina se uči kroz doktorsko istraživanje pod nadzorom mentora koji je iskusan istraživač i koji prenosi svoje znanje na doktoranda. Jedna vrlo bitna komponenta doktorskog istraživanja je i vještina objavljivanja rezultata, a objavljivanje je potrebno kako bi se dobila povratna informacija o kvaliteti rada.

Konačno, tvrtke koje planiraju ili imaju istraživanje i razvoj trebale bi zapošljavati doktore znanosti budući da ti ljudi znaju kako provoditi istraživanje te će na taj način osigurati da se istraživanje i razvoj provodi kako treba i povećati vjerojatnost njegova uspjeha. Dati da istraživanje provodi osoba koja nije obučena za to gotovo sigurno dovodi do nezadovoljavajućih rezultata, kao primjerice da se na mjesto programera seniora zaposli junior, ali se i dalje očekuju rezultati seniora.

Zašto objavljivati znanstvene radove

Tijekom istraživanja i razvoja ljudi rade na istraživanju koje treba producirati nekakve inovacije. Tu se javlja jedno vrlo bitno pitanje za voditelje projekata, a to je kako znati da se doista radi o inovaciji, a ne o pukom kopiranju postojećih rješenja? To je pitanje kontrole kvalitete istraživanja. Pri tome treba istaknuti da kopiranje nije samo rezultat namjere, već se može dogoditi i da osoba koja je obavljala istraživanje nije dovoljno dobro proučila postojeće stanje. Dakle, pitanje je vrlo bitno jer ako se radi o kopiranju, inovativnosti nema, a istovremeno se ulazi u rizik da se koriste patentirani rezultati istraživanja.

Jedan način kako se to može postići je patentiranjem. Naime, tijekom odobrenja patenta radi se detaljna provjera inovativnosti te ako patent nije inovativan, mala je vjerojatnost da će biti odobren. Problem je što je postupak patentiranja vrlo skup i dugotrajan. Pri tome, jasno, ne mislim na tzv. koncenzualne ili nekakve slične patente gdje je provjera vrlo slaba.  Uglavnom, rezultat je da se patentiranje uglavnom ne koristi, ili ako se koristi tada se radi samo o nekoliko ključnih stvari za koje se smatra da će konkurenciji onemogućiti stvaranje istog ili sličnog proizvoda. Pod ključnom stvari smatra se nekakav kritičan algoritam, rješenje, metoda ili slično.

Drugi način je putem objavljivanja na znanstvenim konferencijama. Naime, to je inače problem s kojim se redovito susreću svi koji trebaju pratiti istraživače u znanosti, tj. njihov rad. Rješenje koje se danas dominantno upotrebljava u znanosti je praćenje objavljivanja. Naime, ideja je da istraživači moraju objavljivati, a prije objavljivanja se prolazi recenzijski postupak, tj. kontrola kvalitete. Pri tome su recenzenti stručnjaci koji razumiju problematiku i mogu procijeniti je li rad koji recenziraju doista ima doprinos koji je metodički napravljen. Dakle, kontrola kvalitete se prebacuje na recenzente. S obzirom da se obično vrednuju samo vrhunski časopisi i konferencije, dosta je teško tamo nešto objaviti. Zbog toga se često i čuje izreka objavi-ili-nestani (engl. publish-or-perish). Međutim, u istraživanju i razvoju možda nije potrebno ići na vrhunske konferencije i časopise, vjerojatno je dovoljno da nisu najniže kategorije. Naravno da taj sustav, kao i svaki drugi ima i svojih manjkavosti i to ne tako malih, ali trenutno jednostavno nema drugog načina da se postigne isti efekt te se zbog toga takav pristup i dalje „gura” u znanosti.

To je bitno i na višoj – političkoj – razini. Naime, i tu je prisutan problem kako mjeriti kvalitetu istraživanja i razvoja koje se financira. Osobno, smatram da bi objavljivanje trebalo biti uvjetovano količinom sufinanciranja, bez obzira tko financira istraživanje i razvoj. Konkretno, na IRI1 i IRI2 projektima trebalo je uvjetima natječaja tražiti objavljivanje. To bi imalo jedan dodatan pozitivni efekt, tvrtke bi tada itekako trebale istraživačke partnere, jer malo je tvrtki koje su u stanju objaviti na znanstvenim konferencijama.

Za kraj, svakako treba pripaziti da se jednom objavljeni rezultati ne mogu više patentirati. Dakle, ako se nešto želi patentirati i objaviti, tada je potrebno prvo proći proces patentiranja, a tek potom objaviti rad.

Koji su tipovi R&D projekata

U dosadašnjem radu uočio sam dvije vrste istraživačko-razvojnih projekata – za koja bi rekao da su i dva moguća krajnja slučaja.

U prvom ekstremu razvija se nešto potpuno novo, novi proizvod. U takvim situacijama postoji ideja što se želi napraviti, ali kako ju ostvariti je velika nepoznanica. U takvim situacijama najbolja je tijesna suradnja između tvrtke i istraživačke institucije. Također, vrijeme od početka istraživačko-razvojnog projekta pa do izlaska na tržište u ovim slučajevima može biti i 5 do 7 godina, ako ne i više.

Druga vrsta projekata bavi se poboljšanjem specifičnih dijelova postojećeg proizvoda ili usluge. Primjerice, vlasnik proizvoda shvaća da konkurencija, koja ima sličan proizvod u ponudi, priprema ili već ima efikasnije implementiran određeno svojstvo svog proizvoda čime će biti konkurentniji. U takvoj situaciji, istraživačka institucija se može pozabaviti poboljšanjem jednog uskog segmenta. U tim slučajevima moguć je odvojeni rad između istraživačke institucije i tvrtke. Naime, istraživačka institucija bavi se pronalaženjem novog algoritma, prototipizira rješenja i kada je gotovo predaje opis tvrtci koja na temelju toga vrši doradu proizvoda. Od početka istraživanja i razvoja do tržišta u ovim slučajevima može biti značajno kraće nego u slučaju prve vrste projekata.

Samo da napomenem kako sam u prethodnom paragrafu naveo kako je okidač za početak istraživačko-razvojnih projekata druge vrste akcija konkurencije. Međutim, bolji je proaktivni pristup, uočavanje manjkavosti u vlastitom proizvodu/rješenju i njegovo poboljšanje prije nego što nas konkurencija preduhitri.