Proteklog sam se tjedna čak dva puta našao u situaciji da budem iznimno zadovoljan ne samo pravnim okvirom nego i praksom unutar njega, i to dvaju državnih upravnih tijela od kojih bi se nekako, po naravi stvari, očekivala najveća rigidnost, odnosno neelastičnost. Riječ je o (u prvom slučaju) Ministarstvu unutarnjih poslova i (u drugom slučaju) Ministarstvu financija.
Kad je riječ o MUP-u, svojom sam krivnjom oštetio osobnu iskaznicu pa sam morao zatražiti novu. Jako mi se žurilo, zato sam se oduševio kad sam protekle srijede došao predati potrebne dokumente i pitati, odnosno zamoliti, za što žurniji postupak i pritom dobio odgovor da nema potrebe ikoga bilo što moliti (što uvijek otvara prostor mnogim nepoželjnim pojavama), nego da jednostavno treba odabrati tarifu za uobičajenu brzinu (do trideset dana, uz potvrdu koja tijekom tog razdoblja služi kao neka vrsta zamjene) i cijenu od pedeset kuna ili onu od petsto kuna za ubrzano rješavanje, koja jamči novu osobnu iskaznicu u roku od tri radna dana. U manje od 48 sati dobio sam poziv iz policijske uprave da je iskaznica spremna za preuzimanje. Ja sam bio prezadovoljan uslugom koju sam dobio, a u državni proračun ušlo je 450 kuna više i pri tome se ništa nije izgubilo ni na pravnoj sigurnosti ni na vladavini prava (ponuda je svima otvorena, potpuno javna i pristupačna, ne ostavlja ni trunke prostora mitu i korupciji ni općenito bilo kakvom pogodovanju).
Kad je riječ o Ministarstvu financija, imam sklopljen upravni ugovor i stjecajem okolnosti propustio sam desetak dana nešto platiti. Dobio sam pismenu opomenu kojom sam pozvan na plaćanje. Moja je prva reakcija bila otprilike: 'Pa što znači desetak dana, neka se obračunaju kamate i to je to!' Međutim, ubrzo sam potpuno promijenio mišljenje.
Moguće je – ako se želi
Ako poreznici tako brzo uočavaju propuste i na njih reagiraju, onda smo već danas u rangu najrazvijenijih država, što veseli. Ali onda se odmah nametne sljedeća misao: kako je uz takav 'modus operandi' uopće moguće da netko stvori veliki dug za PDV ili drugi porez, a očito je da takvi pojedinci, i pravne i fizičke osobe, ipak postoje. Iz navedena dva primjera razvidno je da i državna tijela mogu uspješno raditi, ali i da država (u najširem smislu toga pojma) može stvarati i dobar (kao i loš) pravni okvir.
Kad je već tako, kako onda nije u stanju prepoznati kvalitetna rješenja i njihove nositelje i primjereno ih nagraditi i promaknuti te, još više, zašto ne prepozna one koji rade loše i nekako ih sankcionira? Samo primjera radi, uz potpuno jednak pravni okvir Općinski sud u Varaždinu rješava zemljišnoknjižne predmete, prijedloge za uknjižbu, gotovo odmah, a mnogi drugi to opet odugovlače tjednima i mjesecima, da o pojedinačnim postupcima koji u pravilu traju godinama i ne govorimo. Sigurni smo da su neke osobe u Varaždinu zaslužne za tako dobre rezultate, ali i da postoje krivci za loše rezultate na drugim mjestima.
Jedna rasprava na godinu
Kad je to već tako, postavlja se pitanje zašto sami sebi postavljamo administrativne zapreke, a upravo to prečesto radimo. Očiti je primjer, primjerice, ovrha. Ona bi trebala biti nešto rutinsko jer su problemi, valjda, riješeni tijekom parnice koja je prethodila. Nažalost, kod nas je ovrha često nova parnica, što je nedopustivo. Praksa pokazuje da se na mnogo ovrha zapravo ne radi ili se radi premalo. Jedan je veliki sud tako 'zaboravio' otpremiti desetak tisuća ovršnih rješenja, a kamate su nastavile rasti. Koliko je poznato, nitko, ni na kojoj razini, za to nije odgovarao, ni u sudu ni u višem sudu, a ni u ministarstvu.
U drugom poznatom slučaju obavljene samo četiri radnje u četiri godine (i nakon toga je odbijen zahtjev za izuzeće suca), u trećem se godinama ne uspijeva realizirati pravomoćna i ovršna hipotekarna presuda zbog neuredne dostave, kao da ovoj državi nije prioritet zaštita vjerovnika i samim tim ulagača, nego dužnika. Tko će ulagati ako zna da su i praksa i pravni okvir takvi da se ne dopušta deložacija iz jedine nekretnine (ma koliko ona bila vrijedna), da se ne dopušta deložacija zimi, a poznato je da sudovi ljeti baš i ne rade – kad će se onda uopće provesti? Da i ne spominjemo gotovo nevjerojatne događaje u kojima i saborski zastupnici pokušavaju fizički spriječiti deložacije...
Jednostavna rješenja
Poznato je da su mnogi stranci čije je prebivalište u RH suvlasnici zgrada u turističkom dijelu Hrvatske. Umjesto da propišemo da su obvezni uzeti bar odvjetnika kao opunomoćenika za primanje pismena, mi donosimo propis prema kojemu dug zajedničke pričuve koji je u odnosu na glavnicu manji od 20.000 kuna (a sud u konkretnom slučaju taj iznos može i povećati) nije moguće naplatiti ovrhom na nekretnini, kao da je riječ o važnoj socijalnoj mjeri. Prioritet moraju biti vjerovnici, a potpuno je druga stvar što država mora skrbiti o socijalno ugroženima. Ta skrb ne smije imati nikakve veze s ovršnim postupcima.