Piše: Stjepan Lović, Odvjetničko društvo Grubišić & Lović & Lalić
Nedavna vijest o stavljanju Hrvatske na sivu listu FATF-a (Financial Action Task Force) te posljedična odluka američke digitalne banke Mercury o prestanku poslovanja s brojnim hrvatskim razvojnim tvrtkama (startupovima) uzburkale su hrvatsku poslovnu javnost te još jednom podsjetile da bankarski sustav ponekad može usporavati i otežavati gospodarske procese i transakcije.
No, vratimo se jednom institutu koji, naprotiv, često znatno olakšava prekogranične poslove, učvršćuje povjerenje ugovornih strana da će obveze iz ugovora biti ispunjene te služi minimiziranju rizika. Riječ je o bankarskim garancijama – instrumentu osiguranja koji banka kao garant izdaje na zahtjev nalogodavca (dužnika) te kojim jamči trećoj strani kao korisniku garancije (vjerovniku) da će mu izvršiti plaćanje iznosa navedenog u garanciji za slučaj da nalogodavac prema toj trećoj strani ne ispuni svoju obvezu iz njihova temeljnog ugovora (primjerice, ugovora o kupoprodaji ili ugovora o izvođenju radova).
Umanjenje rizičnosti
Za slučaj da pregovarate primjerice o kupoprodaji dobara ili izvođenju građevinskih radova, neovisno o tome jeste li pritom naručitelj ili isporučitelj, bankarska garancija omogućit će vam umanjenje poslovnog rizika za slučaj da druga strana ne ispuni svoju obvezu (isporuke ili plaćanja). U tom slučaju banka će vam isplatiti iznos garancije koji je naveden u bankarskoj garanciji koju je dao nalogodavac. Stoga bankarske garancije predstavljaju važan alat u olakšanju poslovanja u globaliziranom, međunarodnom poslovanju osiguravajući povjerenje i sigurnost svim uključenim stranama. One su dakle instrument zaštite od rizika neizvršenja preuzetih obveza ili njihova neuredna izvršenja.
Kod spomenutih prekograničnih transakcija može biti uključena i korespondentna banka koja posluje u zemlji korisnika garancije. Tako razlikujemo izravnu garanciju, koju banka nalogodavca izdaje izravno korisniku garancije, i neizravnu garanciju, u kojoj je uključena i druga (korespondentna) banka iz države korisnika garancije. Ta potonja opcija često se odabire ako korisnik garancije želi dodatnu sigurnost, primjerice zbog potrebe za ublažavanjem rizika specifičnih za određenu zemlju ili zbog regulatornih zahtjeva koji trebaju biti ispunjeni. U tom slučaju sredstva se ne plaćaju izravno korisniku garancije, već banci koja je zatim prenosi korisniku garancije.
Nastanak ugovornog odnosa
Trenutkom dostave bankarske garancije korisniku garancije nastaje poseban obvezni odnos između korisnika garancije i banke. Korisnik garancije nakon toga može u roku važenja garancije podnijeti zahtjev banci kao garantu da mu isplati novčani iznos koji je u njoj naveden.
Mora li uza zahtjev korisnik banci dostaviti i određenu dokumentaciju, primjerice dokaz o tome da druga strana nije ispunila svoju obvezu iz temeljnog ugovora, to ovisi isključivo o onom što je navedeno u garanciji. Stoga se preporučuje dodatan oprez pri njezinu sastavljanju i ugovaranju teksta garancije. Dodatni dokumenti koje korisnik garancije mora podastrijeti banci garantu da bi mu banka izvršila isplatu iz garancije uglavljuje se u tekst garancije kao ‘efektivna klauzula‘.
Bankarska garancija na poziv
Iako su danas u praksi prisutne brojne vrste garancije, Zakon o obveznim odnosima izričito uređuje bankarsku garanciju na poziv, na način da u čl. 1039. propisuje: ‘Bankarska garancija na poziv je svaka pisana obveza na plaćanje, bez obzira na to kako je nazvana, kojom se banka (garant) obvezuje da će na pisani zahtjev korisnika ovome isplatiti određeni novčani iznos ako je udovoljeno uvjetima iz garancije.‘ Stoga ako garancija primjerice sadrži klauzulu ‘bez prigovora‘ ili riječi sličnog značenja, banka ne može prema korisniku isticati prigovore iz temeljnog posla koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku po osiguranoj obvezi.
Ta je garancija dakle samostalna u odnosu na pravni posao koji je sklopljen između nalogodavca i korisnika. Kod garancije na poziv bit će dovoljno za nastanak obveze banke na isplatu korisniku da korisnik garancije u roku važenja koji se u garanciji navodi podnese zahtjev banci za isplatu garantnog iznosa. Takve su garancije instrument najvećeg stupnja osiguranja od rizika neizvršenja ili neurednog izvršenja obveze iz osnovnog ugovora.
Moguće su i zloupotrebe
Pravno značenje takve garancije jest u tome da banka nema pravo preispitivati pravnu osnovanost postavljenog zahtjeva za isplatu, već jedino je li ispunjen uvjet sadržan u garanciji o kojem ovisi njezino ispunjenje obveze prema korisniku (da je korisnik podnio zahtjev banci). Doduše, to omogućuje i zloupotrebe od korisnika garancije. Primjerice, korisnik garancije na prvi poziv može, ako garancijom nisu predviđeni dokumenti koje mora predati banci uza zahtjev za isplatu iznosa navedenog u garanciji, podnijeti zahtjev i u slučaju da nalogodavcu garancije nije ispunio obvezu iz osnovnoga pravnog posla.
Naravno da u tom slučaju nalogodavac ima na raspolaganju pravna sredstva s ciljem sprječavanja naplate iznosa po garanciji. Stoga iako je bankarska garancija danas neizbježan instrument osiguranja plaćanja ili izvršenja obveze, treba uvijek detaljno provjeriti sadržaj garancije, ali i bonitet i prijašnje postupanje korisnika garancije u sličnim ili istim poslovima.