Što i kako
StoryEditor

Kako država gospodari: Sve obveze koje je preuzela i nije ih ispunila dolaze višestruko na naplatu

31. Siječanj 2023.

Država putem svojih članskih prava ima neposredan utjecaj u mnogim trgovačkim društvima i javnim ustanovama. U toj ulozi dužna je odgovorno postupati kako prilikom imenovanja osoba na upravljačke i nadzorne funkcije tako i prilikom donošenja odluka koje utječu na poslovanje tih društava/ustanova, a prije svega nadzirati odgovorno trošenje financijskih sredstava. Kao što je svaki trgovački subjekt dužan poslovati pažnjom urednoga gospodarstvenika, takva se pažnja primjenjuje i na subjekte u kojima država ostvaruje svoja članska prava.

Ali svjedoci smo svakodnevno da država često postupa upravo suprotno, čak i kada je jasno da će odgoda preuzetih obveza još više financijski opteretiti ta društva/ustanove. Tada dolazimo do problema dodatnog financiranja ‘odgođenih‘ obveza, za koje se, to je praksa dosad nesumnjivo pokazala, uvijek nađe proračunskih sredstava koja su prihodovana uglavnom radom poreznih obveznika. Pa možemo reći i da su imovina poreznih obveznika. Zato iznosim samo sljedeća dva slučaja takva neodgovorna poslovanja države.

Slučaj 1.: Plaće u javnim službama

Vlada i Sindikat javnih službi su Sporazumom o osnovici plaće u javnim službama iz 2006. ugovorili povećanje osnovice za izračun plaća u javnim službama za po šest posto u 2007., 2008. i 2009., a kasnijim Dodacima iz 2009. i 2011. ugovoreno je daljnje postupno povećanje osnovice radi usklađenja plaća u javnim službama s prosječnim plaćama u RH. Uvjeti za povećanje osnovice ispunjeni su 27. studenoga 2015. godine, s početkom isplate od siječnja 2016., ali plaće nisu isplaćene u skladu s povećanom osnovicom. Zbog toga su pred sudovima pokrenuti brojni parnični postupci u kojima tužitelji od svojih poslodavaca potražuju isplatu razlike u plaći upravo temeljem prethodno navedenih akata.

Unatoč tomu što je Vrhovni sud potvrdio odluke nižestupanjskih sudova u istovrsnim sporovima kojima su tužbeni zahtjevi usvojeni, i danas su sudovi ‘zatrpani‘ predmetima koji se odnose na isplatu razlike plaće te se, unatoč poznatom ishodu, ti postupci i dalje vode. Takvih je predmeta više od nekoliko tisuća. Zbog toga se stvaraju dodatni parnični troškovi (troškovi vještačenja, pristojbi i zastupanja) koje su javne službe, uz glavnicu uvećanu za kamate, dužne isplatiti nakon što se ti predmeti zaključe.

Bitno je naglasiti da je upravo nadležno ministarstvo poslalo ‘uputu‘ javnim službama da ne isplaćuju dobrovoljno dugovani iznos, nego tek nakon pravomoćnog završetka sudskih postupaka, čime se znatno opterećuju proračunska sredstva javnih službi, a koja regresno pokriva upravo država iz svojeg proračuna.

Slučaj 2.: Bolnice i specijalizanti

Pred sudovima su u tijeku i brojni postupci u kojima bolnice od svojih bivših specijalizanata potražuju povrat svih isplaćenih plaća koje su oni primili za vrijeme obavljanja specijalizacije, a zato što te osobe nakon specijalizacije nisu ostale određeno razdoblje raditi u toj bolnici nego su se zaposlile u drugim bolnicama na području Hrvatske ili u inozemstvu. Stoga su bolnice pokrenule sudske postupke kojima od specijalizanata traže da vrate troškove specijalizacije, koji uključuju i sve plaće koje su im isplaćene za obavljeni rad, pozivajući se pritom na odredbu iz Ugovora o specijalizaciji kojom je zaista takva obveza i propisana.

Da pojasnim, to je kao da poslodavac obveže radnika da mu za slučaj da radnik odluči dati otkaz i potraži drugo radno mjesto vrati sve plaće koje je ovaj primio za obavljeni rad i to u bruto iznosu.

Takva odredba je ništetna jer je suprotna odredbama o slobodi kretanja radnika, pravu poslovnog nastana te slobodi pružanja usluga iz Ugovora o funkcioniranju Europske unije, a što je i potvrđeno brojnim odlukama Suda Europske unije. Takva je odredba suprotna i Ustavom RH zajamčenim pravom zaposlenika na zaradu, ali i kogentnoj odredbi Zakona o radu koja obvezuje poslodavca da radniku isplati plaću za obavljeni rad. Ništetnost takve odredbe potvrdio je i Ustavni sud svojom odlukom iz 2020. godine.

Unatoč tome i činjenici da su svjesne gubitka sporova, bolnice i dalje ne povlače svoje tužbe, jer nitko od odgovornih osoba u bolnici ne želi donositi odluku koja podrazumijeva i naknadu troškova suprotnoj strani. Na taj način bolnicu izlažu obvezi naknade sudskih troškova, koji dosežu znatan iznos.

Ne postoji odgovornost

Jasno je da kod subjekata koji nisu u vlasništvu države takvo ponašanje odgovornih osoba ne bi bilo dopušteno ili bi bilo naknadno sankcionirano njihovim opozivom, a možda i obvezom naknade štete prouzročene društvu kojim su trebale odgovorno upravljati. Međutim, kod javnih subjekata takva su postupanja uobičajena jer je uvijek za sve loše odgovorna neka prošla uprava. Takvo postupanje pokazuje i da novca za ‘sanaciju‘ uvijek ima te da se proračunski novac na kraju troši, a ne ulaže.

21. studeni 2024 23:06