Institut proširene primjene kolektivnog ugovora nije novost našega pravnog sustava, no pitanja o granici njegove primjene u praksi sve su učestalija, a odgovori na njih sve neujednačeniji. Zašto je to tako? Između ostalog, zato što zakon ne definira jasno subjekte na koje se odluka o proširenju odnosi
Piše: Mia Kalajdžić, partnerica, Odvjetničko društvo Bardek, Lisac, Mušec, Skoko i partneri, u suradnji s CMS Reich-Rohrwig Hainz Rechtsanwälte GmbH
Mnogo pitanja, a malo odgovora, rezultat je onoga što dobijemo kad želimo odgovoriti na pitanje koji je kolektivni ugovor za poslodavca mjerodavan ako uz glavnu djelatnost obavlja i druge (sporedne) djelatnosti, a baš je za jednu (ili više) od tih djelatnosti donesena odluka o proširenju primjene kolektivnog ugovora. Institut proširene primjene kolektivnog ugovora nije novost našega pravnog sustava, no pitanja o granici njegove primjene u praksi sve su učestalija, a odgovori na takva pitanja sve neujednačeniji. Zašto je to tako?
Između ostalog, zato što zakon ne definira jasno subjekte na koje se odluka o proširenju odnosi. Iako odluka o proširenju kolektivnog ugovora mora određivati područje njegove primjene, ostaje pitanje na koje se točno poslodavce odnosno radnike takav prošireni kolektivni ugovor primjenjuje.
Na prvo čitanje jedinoga članka Zakona o radu koji se bavi proširenom primjenom kolektivnih ugovora stvar se čini jasna, međutim niz je nejasnoća koje mogu izazvati veliku pravnu nesigurnost. U potrazi za nekim od odgovora analizirali smo najvažnija obilježja primjene proširenih kolektivnih ugovora i najčešća otvorena pitanja.
Što je ‘proširena primjena‘
Ministar odgovoran za rad može na prijedlog stranaka kolektivnog ugovora proširiti njegovu primjenu ako, između ostalog, ocijeni da postoji javni interes za proširenje. To zapravo znači da će se konkretni kolektivni ugovor primjenjivati na sve poslodavce i radnike u Hrvatskoj u određenoj djelatnosti, bez obzira na to jesu li članovi udruga poslodavaca ili sindikata koji su sklopili kolektivni ugovor. Trenutačno postoje tri važna kolektivna ugovora s proširenom primjenom: za graditeljstvo, ugostiteljstvo i, odnedavno, trgovinu. Jasno je da je doista velik broj poslodavaca i radnika obuhvaćen primjenom tih kolektivnih ugovora; usto velik broj njih ima svoj, ‘kućni‘ kolektivni ugovor, sklopljen na razini konkretnog poslodavca.
Odluka o proširenju svakog od navedenih kolektivnih ugovora spominje da se on primjenjuje na sve poslodavce i radnike u Republici Hrvatskoj ‘u djelatnosti‘ prema konkretnom području NKD-a. Svaki od navedenih kolektivnih ugovora propisuje pak da se on primjenjuje na poslodavce koji ‘obavljaju djelatnosti‘ ili se ‘bave djelatnošću‘ specifičnom za konkretno područje. Međutim, što to točno znači?
Pitanje djelatnosti
Kad govorimo o djelatnostima, poznato je da se za svakog poslodavca (jednostavnosti radi, uzet ćemo primjer subjekta koji je upisan u sudski registar) u sudski registar upisuju djelatnosti koje obavlja, odnosno koje namjerava obavljati. U praksi je, naravno, čest slučaj da se u sudski registar upisuju i mnoge druge djelatnosti kojima se poslodavac u stvarnosti uopće ne bavi (razlozi su uglavnom financijske prirode kako bi se izbjegli troškovi naknadnih upisa).
Dodatno, Državni zavod za statistiku svakog će poslodavca, u skladu s Nacionalnom klasifikacijom djelatnosti (usput rečeno, nova odluka, takozvana NKD 2025, stupila je na snagu 1. siječnja 2025.), razvrstati prema djelatnosti kojom se pretežno bavi te će ta djelatnost biti označena kao njegova ‘glavna djelatnost‘. Postoje mnoga pravila i metodologije prema kojima se određuje čime se to subjekt pretežno bavi, ali činjenica je da svaki poslodavac ima samo jednu glavnu djelatnost. Dakle, kad se govori o djelatnostima poslodavca, treba razlikovati tri kategorije: djelatnosti koje su upisane u sudski registar (bez obzira na to obavlja li ih poslodavac doista u praksi), djelatnosti koje poslodavac faktično obavlja te glavnu djelatnost u koju je poslodavac razvrstan prema NKD-u.
A onda se komplicira
Ako ponovno pogledamo izričaj ministarskih odluka o proširenju primjene, odnosno samih kolektivnih ugovora, postavlja se pitanje na koju se od spomenute tri kategorije djelatnosti misli, odnosno koje točno kolektivne ugovore određeni poslodavac mora primjenjivati. Ako se poslodavac bavi samo jednom od djelatnosti obuhvaćenima kolektivnim ugovorom s proširenom primjenom te je ta djelatnost ujedno određena kao glavna, stvar je prilično jasna.
Isto tako, ako je poslodavac obvezan primjenjivati dva ili više kolektivnih ugovora s proširenom primjenom, zakon je naoko jasan i propisuje da će se, ‘u slučaju spora o primjeni kolektivnog ugovora‘ (što god to točno značilo) primijeniti onaj koji se primjenjuje u djelatnosti u koju je, prema službenoj statističkoj klasifikaciji, razvrstan poslodavac (dakle u glavnoj djelatnosti). Međutim, koji kolektivni ugovor (uz eventualni njegov ‘kućni‘) obvezuje poslodavca koji obavlja više djelatnosti, od kojih su samo neke obuhvaćene kolektivnim ugovorom s proširenom primjenom? Stvar se dodatno komplicira ako je kao glavna djelatnost određena upravo ona koja nije pokrivena takvim kolektivnim ugovorom.
Nedosljednost sudske prakse
Tražeći odgovor na pitanje (personalne) primjene proširenih kolektivnih ugovora, moguće je naići na oprečna stajališta, kako sudova tako i drugih relevantnih tijela. Jedni smatraju da je za ocjenu primjene proširenoga kolektivnog ugovora u svakom slučaju mjerodavna djelatnost koja je određena kao glavna (što bi riješilo niz praktičnih problema, ali ne vidimo zakonsko uporište za takvo tumačenje), a drugi takav pristup smatraju previše formalističkim, pa čak i nezakonitim, pozivajući se na odredbu Zakona o NKD-u prema kojoj se NKD ne smije upotrijebiti kao osnova za određivanje prava i obveza pravnih i fizičkih osoba.
Tako je, recimo, prema recentnom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda (Rev 1178/2020-2, iz siječnja 2024.) za ocjenu primjene kolektivnog ugovora odlučeno da je konkretna djelatnost upisana u sudski registar i da ju je kao glavnu klasificirao DZS. Dakle, u prije spomenutom primjeru poslodavac ne bi bio vezan nijednim od kolektivnih ugovora s proširenom primjenom jer mu te djelatnosti nisu određene kao glavne.
S druge strane isti je Vrhovni sud u nešto starijoj praksi (Revr 1103/14-2, Revd 3154/2021-2) zauzeo stajalište da je odlučno pitanje obavlja li konkretni poslodavac djelatnost pokrivenu kolektivnim ugovorom s proširenom primjenom, ne spomenuvši pritom element glavne djelatnosti. Istim presudama određeno je kako se pri ocjenjivanju personalnih granica primjene određenoga (granskog) kolektivnog ugovora mora poći od toga koji posao određeni radnik kod konkretnog poslodavca doista obavlja i odrediti na koju se poslovnu djelatnost njegov rad odnosi, bez obzira na eventualne druge djelatnosti kojima se njegov poslodavac bavi. Dakle, prema toj praksi, u našem bi primjeru poslodavac bio obvezan primjenjivati oba kolektivna ugovora s proširenom primjenom, ali samo na radnike koji obavljaju konkretnu djelatnost (Kolektivni ugovor za ugostiteljstvo trebao bi primijeniti samo na radnike koji rade u ugostiteljskom objektu, Kolektivni ugovor za djelatnost trgovine samo na radnike koji rade u trgovinama, a ‘kućni‘ kolektivni ugovor morao bi primjenjivati na sve radnike).
Previše nejasnih odluka
Slično stajalište zauzima i Županijski sud u Bjelovaru (Gž R-120/2023-2) koji – doduše, u sporu u kojem nije bila riječ o primjeni kolektivnih ugovora s proširenom primjenom, već granskih kolektivnih ugovora – ističe da činjenica statističkog razvrstavanja prema NKD-u, i to u situaciji kada poslodavac uz tu djelatnost obavlja i drugu registriranu djelatnost, znači potpuno formalistički pristup koji je u opreci s već spomenutom odredbom Zakona o NKD-u o nedopuštenosti korištenja NKD-a kao osnove za određivanje prava i obveza pravnih i fizičkih osoba. Odluke nižih sudova još su neujednačenije.
Isto tako, Zajedničko tijelo za tumačenje novoga Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine u prosincu 2024. zauzelo je stajalište da se taj kolektivni ugovor primjenjuje na poslodavce koji se bave trgovinom kao glavnom djelatnošću, odnosno, ako su registrirani za djelatnost trgovine kod trgovačkog suda ili drugog registra i DZS ih je po NKD-u razvrstao u djelatnost trgovine kao područje kojim se pretežno bave, a ne primjenjuje se na poslodavce koje je DZS razvrstao u druga područja kojima se pretežno bave.
Stajalište Državnog inspektorata, Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i odgovornog ministarstva također je nejasno, ali neslužbeno se mogu čuti prilično konzervativna tumačenja s njihove strane prema kojima se uvijek ide u korist radnika, makar to značilo i istodobnu obvezu primjene više kolektivnih ugovora (granskih, s proširenom primjenom, ‘kućnih‘…). Česta je praksa da se od poslodavaca u provedbi nadzora traži primjena kolektivnih ugovora primjenjivih na sve djelatnosti koje obavljaju i na sve radnike, bez obzira na to jesu li one glavne ili sporedne i bez obzira na to koji ih radnici u praksi obavljaju.
Što dalje?
Europski sud za ljudska prava mnogo je puta naglasio da domaći sudovi mogu mijenjati svoju praksu, pod uvjetom da to nije proizvoljno ili očigledno nerazumno. To što sudovi i druga tijela različito tumače zakone nedvojbeno stvara nesigurnost, kao i donošenje odluka u kojima odstupanje od postojeće prakse nije razumno obrazloženo. Sud je već u nekoliko presuda protiv Republike Hrvatske upozoravao na dužnost države da organizira svoj pravni sustav tako da onemogući donošenje proturječnih presuda, kao i to da proturječne odluke u sličnim predmetima donesene kod istog suda, a koji je istodobno posljednja instancija u odnosnoj pravnoj stvari, mogu – u odsutnosti mehanizma kojim se osigurava dosljednost – povrijediti načelo pravne sigurnosti.
Iako u Hrvatskoj ne postoji obveza poštovanja pravnih presedana, proturječne odluke istog suda u sličnim pravnim stvarima izazivaju pravnu nesigurnost. Proširenjem primjene sve većeg broja kolektivnih ugovora – odnosno njihovom primjenom na sve više radnika i poslodavaca – taj problem postaje sve važniji te se povećava vjerojatnost da bi i o toj temi na kraju mogao odlučivati sud izvan hrvatskih granica.
Pritom je nepotrebno naglašavati koliko je to pitanje važno za pravnu sigurnost i svakodnevno poslovanje tisuća poslodavaca, ali i radnika. Kolektivnim ugovorima regulirana su materijalna i ostala prava radnika, dogovaraju se posebni uvjeti rada te se propisuju obveze i poslodavaca i radnika. Stoga je iznimno važno ponajprije znati koji se kolektivni ugovor uopće primjenjuje – iz perspektive poslodavaca, posebno onih velikih, pitanje je izrazito financijski, ali i administrativno i pravno važno. Iz perspektive radnika, jasno je da im kolektivni ugovori nose niz pogodnosti, uključujući bolje uvjete rada i socijalnu zaštitu. Međutim, zbog nedostatka jasnog određenja (personalne) primjene radnici se vrlo lako mogu naći u situaciji u kojoj ne mogu ostvariti svoja prava ili, još gore, i ne znaju koja prava uopće imaju. Ostaje nada da će praksa u skorije vrijeme naći način za uspostavu pravne sigurnosti u tom kontekstu. U suprotnome, možda je vrijeme za zakonodavne izmjene.