Pandemija COVID-19 i njezin utjecaj na poslovanje gospodarskog i javnog sektora kod brojnih poslodavaca uvjetuje drugačiji raspored rada radnika i dodatne radnje kojima je svrha smanjivanje rizika zaraze, kako među zaposlenicima tako i u odnosu na druge osobe s kojima radnici dolaze u kontakt. U cilju smanjivanja potencijalnih rizika, neki poslodavci zahtijevaju od radnika da se nakon povratka s godišnjeg odmora, plaćenog dopusta, svadbenih svečanosti, nakon većih obiteljskih okupljanja, nakon povratka iz inozemstva iz država u kojima su rizici zaraze potencijalno visoki, bilo da su u inozemstvu boravili privatno bilo službeno, prije povratka u radnu sredinu, testiraju na koronavirus.
Ako poslodavac postavlja takav zahtjev, a nije riječ se o testiranju koje je naložio ovlašteni epidemiolog ili liječnik, poslodavac u pravilu snosi i troškove testiranja. Štoviše, neki su poslodavci za određene slučajeve općim aktom propisali takvu obvezu radnika i čak odredili da se odbijanje testiranja smatra povredom ugovora o radu i može biti osnova za poduzimanje odgovarajućih disciplinskih postupaka prema radniku.
Jednostavna procedura
S obzirom na to da u propisima o porezu na dohodak nema posebnih odredbi o poreznim obilježjima troškova testiranja koje poslodavac plaća za radnika, država je intervenirala u propise kojima se uređuju porezna pravila u posebnim okolnostima. Prema izmijenjenom i dopunjenom Pravilniku o provedbi Općega poreznog zakona (Nar. nov., br. 103/20.), trošak laboratorijskog ispitivanja uzročnika zarazne bolesti odnosno epidemije zaraznih bolesti koji poslodavac na svoj teret omogućuje radnicima u interesu obavljanja djelatnosti poslodavca ne smatra se dohotkom od nesamostalnog rada, nego neoporezivim primitkom. Za taj neoporezivi primitak nije Pravilnikom o porezu na dohodak propisana šifra, pa se ne iskazuje u obrascu JOPPD. Poslodavac može troškove testiranja platiti izravno pružatelju usluge ili na temelju računa radniku refundirati izdatak koji je sam radnik platio. Račun ne mora glasiti na poslodavca.
Ništa retroaktivno
Neoporezivo nadoknađivanje troškova testiranja dopušteno je samo na zaposlenike, ali ne za članove obitelji poduzetnika ili druge osobe. Na primjer, ako trgovačko društvo nadoknadi troškove testiranja članu nadzornog odbora koji nije zaposlen u tom društvu, primitak se oporezuje kao drugi dohodak.
Izmjene i dopune Pravilnika o provedbi Općega poreznog zakona na snazi su od 19. rujna 2020. godine, a Porezna uprava je na svojim mrežnim stranicama objavila uputu prema kojoj nema retroaktivne primjene te odredbe Pravilnika. Dakle, zakonodavac nije ovim neoporezivim primitkom obuhvatio cijelo razdoblje trajanja posebnih okolnosti, pa proizlazi da se testiranja obavljena zaključno s 18. rujna 2020. godine koja je poslodavac platio za radnika smatraju plaćom i podliježu obračunu propisanih javnih davanja iz plaće i na plaću.
Samo jedna iznimka
Neoporeziv je trošak testiranja na zarazne bolesti, ali ne i trošak cijepljenja kao preventiva oboljenja od zarazne bolesti, ako taj izdatak poslodavac plaća za radnika. Iznimka su izdaci za cijepljenje koji su povezani s upućivanjem radnika na službeno putovanje u inozemstvo u države s rizikom oboljenja od određenih bolesti (npr. cijepljenje protiv malarije). Ako cijepljenje od zaraznih bolesti nije pokriveno obveznim zdravstvenim osiguranjem, takvi se troškovi smatraju dijelom troškova inozemnoga službenog putovanja i ne oporezuju se.
S obzirom na preporuke o naročitoj potrebi cijepljenja protiv gripe uoči ovogodišnje sezone gripe, kako bi se izbjegli ili barem ublažili medicinski rizici oboljenja od dviju zaraznih bolesti istodobno, neki poslodavci skloni su na svoj teret platiti, čak i organizirati cijepljenje svojih radnika protiv gripe. Argumenti poslodavaca su brojni i proizlaze iz poslovnih interesa, posebno u djelatnostima koje uključuju neposredan kontakt s kupcima, strankama, korisnicima usluga i štićenicima. Prema važećim poreznim propisima, izdatak za cijepljenje u poreznom se smislu smatra plaćom radnika.