Kačer o ovršnom zakonu: Napisan po mjeri dužnika, ne i vjerovnika

U Hrvatskom saboru u proceduri je već četvrti, potpuno novi ovršni zakon, što je već samo po sebi primjer bez presedana u hrvatskom zakonodavstvu, a tomu treba dodati i bezbrojne izmjene i dopune tih zakona. I svaki put nije se poštovalo načelo da svaki novi zakon treba biti bolji od onoga koji se mijenja, pa i unatoč tome što je taj zakon jedan od najvažnijih jer se bavi provedbom sudskih odluka, bez kojega bi cjelokupno pravosuđe na neki način bilo suvišno (drugim riječima, svatko tko izgubi parnicu birao bi hoće li obvezu izvršiti dobrovoljno ili će to odbiti). Čini se da se to sada ponavlja. I formalno i sadržajno treba primijetiti, ali i prigovoriti, da je i taj zakon stvoren, napisan po mjeri dužnika, ne i vjerovnika.

Bitka za garažu

Očito je vrlo popularno propisati da se zimi ne smije provesti ovrha deložacijom, ali pri tome se olako zaboravilo da tijekom ljeta sudovi u pravilu baš ne rade (ili rade sa smanjenim kapacitetom), pa se čini da je deložacija u polovini godine dopuštena, a u polovini nije. Olako se zaboravilo i to da i vjerovnika treba zaštititi, a često on nije neka globalna korporacija, nego pojedinac, čovjek s problemima možda i većima od ovršenikovih. Takav vjerovnik ni u jednome ovršnom zakonu nije bio tretiran primjereno proklamiranoj potpori ulaganjima i ulagačima. 

Koliko je to stanje tragikomično, vjerno pokazuje aktualni splitski slučaj ovrhe na nekretnini – garaži (dakle, ne stanu). Vjerovnik, hrvatski građanin na radu u inozemstvu, unatoč uknjiženoj hipoteci i pravomoćnoj i ovršnoj presudi na iznos koji je s kamatama jako premašio vrijednost garaže već pune četiri godine pokušava provesti ovrhu, pri čemu se uglavnom bavi problemima dostave.

Prema vremenskim prilikama

U obrazloženju zakona je, među ostalim, navedeno: 'S obzirom na to da su u provedbi elektroničke javne dražbe nekretnina uočene poteškoće, ovim zakonom poboljšava se i olakšava postupak prodaje nekretnina, ovršni postupak vraća se pod isključivi nadzor suda, odnosno sudska je nadležnost pravilo.'

Postupak se pokreće i vodi uporabom sredstava elektroničke komunikacije i propisanih obrazaca, čime se pojednostavnjuje; povećava se razina zaštite dužnika uvođenjem pretpostupka, odnosno prije donošenja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave dužnik se opominje; povećava se stupanj sigurnosti dostave pismena jer je to bio jedan od češćih prigovora ovršenika; troškovi postupka višestruko se smanjuju i fiksiraju – uvodi se pravilo da se ovršenik ne može deložirati iz nekretnine u kojoj živi zimi (zaštita prava na dom) te se proširenjem kruga primanja izuzetih od ovrhe omogućava ovršenicima pravo na dostojanstven život.

Nažalost, opet nisu konkretizirani problemi u praksi, uključujući i kadar. Naime, neposredni povod ovom tekstu istovjetne su vijesti s više hrvatskih sudova prema kojima se od vjerovnika zahtijeva plaćanje jamčevine. Dakle, osobu koju se u pravilu godinama onemogućuje ​u naporu da naplati svoju tražbinu onemogućuje se još jedanput. Preostaje vidjeti što kaže zakon koji je na snazi. U trećem stavku članka 99. propisano je da uz osobe koje prema tom zakonu nisu dužne dati jamčevinu u ovršnom postupku nju nisu dužni dati ni ovrhovoditelj na čiji je prijedlog određena ovrha ni nositelji prava upisanih u zemljišnoj knjizi koja prestaju prodajom nekretnine, i to ako njihove tražbine dostižu iznos jamčevine i ako bi se, s obzirom na njihov prednosni red i utvrđenu vrijednost nekretnine, taj iznos mogao namiriti iz kupovnine.

Tko plaća jamčevinu

Međutim, novelom Ovršnog zakona iz 2014., u članku 132. e, pri uvođenju elektroničke dražbe propisano je da u takvoj dražbi kao ponuđači mogu sudjelovati samo osobe koje su prije toga dale jamčevinu i podnijele prijavu za sudjelovanje. Ni jedan jedini logičan i prihvatljiv argument ne ide u prilog tezi da se jamčevina htjela nametnuti i ovrhovoditelju (koji ne mora imati za sredstva, često ih i nema) i ciljno tumačenje, kao ono koje favorizira europska pravna stečevina, jasno pokazuje da se, kad je riječ o ovrhovoditelju i jamčevini, ništa nije promijenilo.

Nažalost, čini se da su stari običaji onih koji ne shvaćaju i ne prihvaćaju kreativnost tumača prava pobijedili i da moramo čekati novi ovršni zakon da se taj dio ovrhe dovede u red. Naime, u članku 112. stavku 3. Prijedloga zakona br. 676 izrijekom stoji da jamčevinu nisu dužni dati ovrhovoditelj na čiji je prijedlog određena ovrha, ovrhovoditelj koji je pristupio ovrsi i založni vjerovnik upisan u zemljišnu knjigu čija prava prestaju prodajom nekretnine. Teško se oteti bolnu osjećaju da ne napredujemo onako kako bismo mogli i morali.