Piše: Vladimir Verden
Kratka i uvelike orijentirana na prošlost, zadnja knjiga Thomasa Pikettyja 'Kratka povijest jednakosti' dobila je prva nefrancuska izdanja. Nema tu revolucionarno novoga ekonomskog otkrića kao u 'Kapitalu 21. stoljeća', ali čitatelji sada mogu vidjeti kako je Piketty svladao svoju veliku temu o podrijetlu nejednakosti i koliko je uvjerljiv u svom programu borbe protiv nje.
Prijašnje dvije knjige Thomasa Pikettyja, od kojih ga je prva, 'Kapital u 21. stoljeću', učinila superzvijezdom, imale su oko tisuću stranica teksta koji baš nije vodio računa o ekonomski slabije obrazovanim čitateljima. Autor zato novu započinje svojevrsnim opravdanjem zbog pojednostavnjenja, navođenjem niza molbi koje je dobio da 'napiše nešto kratko'. Ovaj put to je 'samo' 250 stranica.
Njegovu 'Kratku povijest jednakosti' ipak ne treba podcijeniti kao svjesno pojednostavnjeno komercijalno štivo. Tu, doduše, nema revolucionarno novoga ekonomskog otkrića, poput onog u 'Kapitalu u 21. stoljeću', gdje je Piketty šokirao svijet ukazujući da povrat od kapitala premašuje stopu gospodarskog rasta. Ali ni ovaj put ne piše u tonu strpljiva učitelja.
Čitatelji sada mogu vidjeti kako je sâm Piketty svladao svoju veliku temu o podrijetlu nejednakosti i koliko je uvjerljiv u predstavljanju svojeg programa borbe protiv te nejednakosti. A nije neuvjerljiv. Prva usputna primjedba: da, može se pisati o samoupravljanju a da se nijednom ne spomene Jugoslavija (Piketty ga prepoznaje u nekoliko ekonomskih modela drugih država).
Ipak nije sve crno
Iako je velik dio današnje rasprave o nejednakosti usredotočen na razdoblje od 1980. godine, kada su se koristi od rasta kanalizirale na uzak put prema tankom sloju najbogatijih, Piketty ponavlja optimističnu priču o zadivljujućem napretku svijeta prema jednakosti.
Priču koju smo skloni zaboraviti. Zato je njegov vremenski okvir daleko širi – on kreće od 1780. da bi se zaustavio u 2020. i svoj optimizam čvrsto temelji na statistikama: očekivano trajanje života popelo se u tom razdoblju s 26 na 72 godine, a s jačanjem obveznoga državnog obrazovanja, stopa pismenosti porasla je s oko 10 na 85 posto. Usto, ropstvo i kolonijalizam, koji su nekada bili endemski, sada su (uglavnom) ukinuti.
Danas možemo reći da je otprilike polovica stanovništva razvijenog svijeta barem srednja klasa (iako, upozorava Piketty, prije 20. stoljeća nije bilo srednje klase o kojoj bi se moglo govoriti). Pravo glasa, koje je stoljećima čak i u demokracijama bilo ograničeno na muške vlasnike imovine (Piketty nam donosi iznenađujuć, vrlo restriktivan i prema današnjim mjerilima nimalo demokratski švedski model s početka prošlog stoljeća), na dobrom je putu da postane univerzalno.
Piketty ne dvoji što je uzrokovalo taj napredak. Za njega je to pojava progresivnih poreza na dohodak i bogatstvo te sveobuhvatne socijalne države. Porezi su njegova opsesija zbog koje ga mrze vjerojatno svi osim najliberalnijega krila ljevice.
Preciznije, nove američke ljevice, gdje su se njegove ideje uhvatile političari poput popularnog, ali 'neizabirljivog' socijalističkog senatora Bernieja Sandersa i njegove suradnice u dvije kampanje, znatno mlađe i modernije kongresnice Alexandrije Ocasio-Cortez, i uz modifikacije iskusne senatorice Elisabeth Warren, kojoj prošla predsjednička kampanja vjerojatno nije bila zadnja na kojoj se kandidirala.
Korijeni neuspjeha
Knjiga donosi usporednu povijest nejednakosti među društvenim klasama u ljudskim društvima. Ili kako to predstavlja autor, nudi povijest jednakosti, 'jer tijekom povijesti je postojao dugoročni pokret prema društvenom, ekonomskom i političkom izjednačavanju'. Svijet ranih 2020-ih, koliko god nam se činio nepravednim, egalitarniji je od svijeta iz 1950. ili 1900. godine, koji su i sami u mnogo čemu bili egalitarniji od onih iz 1850. ili 1780. godine.
Pomalo slijedeći potkraj milenija popularnu tezu Francisa Fukuyame o 'kraju povijesti' (Fukuyama se teze poslije odrekao) Piketty zaključuje da je pad komunizma razlog da su ljudi prestali diskutirati o mijenjanju ekonomskog sustava, o alternativi kapitalizmu i o tome kako bi trebali mijenjati sustav.
'Mislim da smo još u nekoj vrsti postkomunističke traume, što nije teško razumjeti jer dogodili su se gigantski propusti', piše Piketty pa nas navodi na učenje od uspješnijih društvenih sustava, primjerice iz socijaldemokratskog modela u Njemačkoj, gdje je vrlo visoka progresija poreza, a onda i od SAD-a, ali ne današnjeg, nego u razdoblju od Roosevelta (1901. – 1909.) do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je Amerika bila vrlo uspješna. Na tim bi se eksperimentima, kaže, trebala projektirati drukčija, ali bolja ekonomska budućnost.
Bogataši kao feudalci
Najčešća kritika ovom, a i drugim dosadašnjim Pikettyjevim radovima svodi se na to da se Piketty više brine o imovini nego o zaradi, da razmišlja o rentijerima, a ne misli na poduzetnike koji upornim radom pomiču granice tehnologije i guraju društvo prema ekonomskom rastu. Njega takvi, zapravo, ne zanimaju i to je vjerojatno i njegova najveća mana.
Ukratko, Piketty se bavi ekstremno bogatim pojedincima koji se od predrevolucionarnoga francuskog plemstva u biti razlikuju vrlo malo, osim što su svoju moć pretvorili u financijsku imovinu, a ne u feudalne zemljišne posjede.
Najveća vrijednost ove, kao i prošlih dviju debelih knjiga, nije u Pikettyjevoj ideološkoj raspravi (koja u svakom slučaju jest važna), nego u golemoj ponuđenoj bazi povijesnih podataka. Velik dio Pikettyjevih informacija dolazi iz Svjetske baze podataka o nejednakosti koju je stvorio s kolegama.
Besplatna mrežna stranica (WID.world), na kojoj je dosad radilo više od stotinu istraživača, uključuje serije podataka o nejednakosti dohotka za više od 30 zemalja, koje obuhvaćaju većinu 20. i početak 21. stoljeća, s više od 40 dodatnih zemalja koje se kontinuirano proučavaju. Stranica sada pokušava proširiti svoj fokus s prihoda na područje bogatstva, koje je još teže obilježiti.
Pouke o rješavanju inflacije
Sve bismo to možda mogli zaboraviti i ostaviti na polici među drugim povremeno zanimljivim priručnicima da 'Kratka povijest jednakosti' ne donosi poglavlje 'Obnova Europe ukidanjem javnog duga', gdje možda možemo pronaći ključ za budući globalni oporavak. Piše Piketty: 'Oko 1945. – 1950. glavne europske države bile su opterećene golemimm javnim dugovima, između 200 i 300 posto nacionalnog dohotka.
Većina zemalja odlučila je ne vraćati te dugove. Umjesto toga, okrenule su se drugim ekonomskim i društvenim prioritetima kombinirajući tri niza mjera koje su već isprobane nakon Prvoga svjetskog rata: čisto i jednostavno otkazivanje, inflaciju i iznimne namete na privatno bogatstvo.' Piketty predstavlja dva modela bijega iz prezaduženosti: francuski – inflacijom, i njemački – velikom monetarnom reformom i podjelom tereta.
Te su politike bile uspješne jer su se u samo nekoliko godina države riješile dugova prošlosti i okrenule budućnosti i obnovi. Da je te dugove bilo potrebno otplaćivati običnim sredstvima, bez otpisa ili inflacije, bez iznimnih nameta na privatno bogatstvo i s proračunskim deficitima koji se gomilaju iz godine u godinu, onda bismo vjerojatno još danas vraćali kamate nasljednicima koji su dobili kolonijalnu i domaću imovinu iz razdoblja prije 1914. godine.
S obzirom na svijet financijski iscrpljen nakon borbe s pandemijom, ali i na potencijalni ukrajinski scenarij koji je Europu već natjerao na prag ratne ekonomije, Piketty nam je donio važan priručnik za krizno razdoblje.