Piše: Stjepan Lović, Odvjetničko društvo Grubišić & Lović & Lalić
Osnovna je odgovornost radnika da prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada osobno obavlja preuzeti posao. Radnik je dužan svoje radne obveze izvršavati u skladu s odredbama Zakona o radu, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kao i u skladu s odredbama kolektivnih ugovora i internih akata poslodavca pravilnika o radu ako su na snazi i ako obvezuju poslodavca.
U slučaju povreda preuzetih obveza i zakonom ispunjenih ostalih uvjeta poslodavci su ovlašteni radniku otkazati ugovor o radu. Pri izvršavanju poslova preuzetih ugovorom o radu radnik ili više njih mogu prouzročiti štetu samom poslodavcu ili trećim osobama. Zakon o radu u članku 107. propisuje da je radnik koji na radu ili u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu štetu dužan naknaditi. Ako štetu uzrokuje više radnika, svaki radnik odgovara za dio štete koji je uzrokovao. Ako se za svakoga radnika ne može utvrditi dio štete koji je on uzrokovao, smatra se da su svi radnici podjednako odgovorni i štetu naknađuju u jednakim dijelovima. Ako je više radnika uzrokovalo štetu kaznenim djelom počinjenim s namjerom, za štetu odgovaraju solidarno.
Ograničenje odgovornosti
Da bi radnik u skladu s odredbama Zakona o radu odgovarao poslodavcu za štetu, takva šteta mora biti posljedica obavljanja poslova preuzetih ugovorom o radu ili mora nastati u vezi s radom. Sud u nekim slučajevima tumači da je šteta ‘u vezi s radom‘ ona šteta koja je nastala izvan poslova i zadataka koje radnik obavlja u izvršavanju svoje redovne radne zadaće, ali u aktivnostima koje su u funkcionalnoj vezi s radnopravnim statusom radnika te u interesu posla.
Daljnje ograničenje odgovornosti radnika ogleda se u tome da radnik odgovara poslodavcu za tako nastalu štetu samo ako je ona rezultat namjere ili krajnje nepažnje radnika. Namjera je najteži oblik krivnje, koja se određuje subjektivno. Ona je takva vrsta krivnje kod koje radnik postupa s voljom i znanjem svjestan da će svojim postupanjem ili propuštanjem postupanja počiniti štetu poslodavcu. Krajnja nepažnja postoji u onim slučajevima kada se radnik ponaša kako se ne bi ponašao prosječno pažljiv radnik. S druge strane radnik ne odgovara za počinjenu štetu poslodavcu koju prouzroči običnom nepažnjom. U sudskom postupku koji bi poslodavac pokrenuo protiv radnika radi naknade nastale štete poslodavac je, dakle, taj koji je, osim postojanja ostalih pretpostavki nastale štete, dužan dokazati namjeru ili krajnju nepažnju radnika.
Zabrana prijeboja
Poslodavac može od radnika naplatiti nastalu štetu samo nakon završetka sudskog postupka koji je pokrenuo protiv radnika i samo u iznosu dosuđenom pravomoćnom sudskom presudom. Zakon o radu člankom 108. daje mogućnost poslodavcima da kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu za unaprijed određene štetne radnje predvide iznos naknade štete. Sudska praksa pokazala je da je to moguće ugovoriti i ugovorom o radu. Ako je šteta uzrokovana štetnom radnjom radnika veća od utvrđenog iznosa naknade, poslodavac svakako može zahtijevati naknadu u visini stvarno pretrpljene i utvrđene štete.
U svim tim slučajevima poslodavac mora pokrenuti sudski postupak protiv radnika, ishoditi pravomoćnu sudsku odluku te temeljem takve odluke pokrenuti ovršni postupak naplate protiv radnika jer zakon zabranjuje poslodavcu izjavljivanje prijeboja prema potraživanju radnika prema poslodavcu. Tako članak 96. Zakona o radu jasno propisuje da poslodavac ne smije bez suglasnosti radnika svoje potraživanje prema radniku naplatiti uskratom isplate plaće ili nekoga njezina dijela, odnosno uskratom isplate naknade plaće ili dijela naknade plaće.
Zakon nadalje određuje i da radnik ne može ovakvu suglasnost dati prije nastanka potraživanja. Postupanje poslodavca protivno toj odredbi predstavlja teži prekršaj poslodavca, a svaka suglasnost koju bi radnik dao prije nastanka potraživanja poslodavca smatrala bi se ništetnom. Dakle, prijeboj potraživanja poslodavca bio bi moguć tek nakon nastanka štete i utvrđenja visine štete uz pretpostavku da bude dana suglasnost radnika za prijeboj.
Poslodavci, oprez!
S obzirom na to da je na hrvatskom tržištu trenutačno znatan broj radnika angažiranih putem agencije za privremeno zapošljavanje, treba upozoriti da za štetu učinjenu na radu i u vezi s radom koju poslodavcu prouzroče ustupljeni radnici ne odgovara ustupljeni radnik već agencija za privremeno zapošljavanje u skladu s općim propisima obveznoga prava (čl. 51. st. 2. ZOR-a). Uzimajući u obzir da agencije odgovaraju za velik broj ustupljenih radnika, pitanje je bi li je one u slučaju nastanka mogle i naknaditi. Stoga, jako je važno da poslodavci prije angažiranja ‘ustupljenih radnika‘ provjere prethodne referencije i likvidnost agencija za privremeno zapošljavanje i da svoja moguća potraživanja prema njima dobro osiguraju.