Moram priznati da nikada nisam bio pristaša uvođenja paušalnih obrta, smatrajući da bi pristup poduzetništvu trebao biti olakšan poreznim olakšicama u prvim godinama poslovanja uza zadržavanje drugih obveza koje imaju i ostali poduzetnici, a ne izmišljanjem oblika koji, bez obzira na to koliko su sitni, predstavljaju nelojalnu konkurenciju svima onima koji porez plaćaju po punim stopama i koji imaju niz obveza kao što je izvještavanje porezne uprave, vođenje poslovnih knjiga itd.
Računovođama se općenito ne sviđa nijedan oblik koji ne treba voditi poslovne knjige jer kod takvih oblika poduzetništva gubi se njegova uloga kao i mogućnost prihoda. Međutim, usprkos tom svom stajalištu našao sam se u poziciji da branim paušalce jer mnogi argumenti koje Ministarstvo financija iznosi u javnosti za dodatno reguliranje paušalnih obrta mislim da nisu ispravni te bi trebalo razmisliti o jasnim kriterijima kada se poslovanje paušalaca može smatrati zloporabom.
Muke ministrove
Kao što smo mogli vidjeti iz najava Ministarstva financija, ono namjerava stati na kraj 'zloporabama' paušalnih obrta kojima se prema njegovim navodima u određenim djelatnostima koristi umjesto isplatom drugih dohodaka ili zaposlenja kod poslodavca. U medijima tu se spominju informatičari, ekonomisti i druge djelatnosti koje bi se moglo svrstati u neki oblik slobodnih zanimanja. Ima li takvih zloporaba diskutabilno je. Naime, tzv. paušalci također plaćaju poreze i doprinose, i to od 16.000 do 20.000 kuna na godinu, dakle ipak plaćaju poreze, i to prema trenutačnim poreznim propisima.
Očito je da je nakon omogućavanja otvaranja paušalnog obrta kojim se željelo stimulirati ponajprije mlade na ulazak u poduzetničke vode to velik broj ljudi prepoznao i na to se odlučio. Je li time zakamufliran radni odnos, je li uopće riječ o poduzetniku? Smatram da u većini slučajeva paušalac nije s poslodavcem zakamuflirao radni odnos, već je odlučio otići u poduzetničke vode i djelomičnu sigurnost radnog mjesta zamijeniti nesigurnom poduzetničkom karijerom uz povećanje svojih prihoda koje omogućava smanjen porezni pritisak na takav oblik poslovanja.
Tko je u boljem položaju
Svatko tko je odlučio izaći iz radnog odnosa i nastaviti svoju zaradu ostvarivati poslujući kao paušalni obrtnik odlučio je preuzeti rizike samostalnog poslovanja i odreći se prava iz radnog odnosa. Osim toga, cilj svakog poduzetnika je maksimizirati svoju dobit u odnosu na prihode. Odluka o napuštanju radnog odnosa zbog povećanja neto zarade definitivno je korak osobe s poduzetničkim duhom.
Već je to dovoljna činjenica za poštovanje i koju bi država trebala honorirati. Naime, svi zaboravljaju da, osim gubitka prava iz radnog odnosa, obrtnici imaju mnogo manja socijalna prava koja mogu ostvariti od države u slučaju prestanka poslovanja zbog pomanjkanja posla ili bolesti, ali i prilikom odlaska u mirovinu. Zamislite koju će mirovinu isplaćivati država odnosno Zavod za mirovinsko osiguranje osobama koji cijeli život rade kao paušalci?
Smanjenim socijalnim pravima država je kompenzirala veći dio poreza koji je otpustila paušalnim obrtima, jer oni većim neto dohotkom moraju sebi osigurati ono što radnicima pripada prema Zakonu o radu i drugim propisima koji uređuju socijalnu zaštitu radnika. U pravilu bi država trebala omogućiti manje stope poreza na dohodak svim obrtnicima jer su svima njima bez obzira na oblik oporezivanja ta prava smanjena u odnosu na radnike. Nisu u boljoj situaciji ni vlasnici trgovačkih društava koji nisu u radnom odnosu iako su svoje ušteđevine uložili u svoju poduzetničku ideju i poslujući punili državni proračun.
Ako im propadne tvrtka, nemaju naknadu na zavodu za zapošljavanje niti kakva druga prava jer su bili poduzetnici. Cijeli problem treba sagledati i sa strane navodnog poslodavca koji 'zloupotrebljava' sustav. Naime, upitno je odgovara li više poslodavcu imati radni odnos s radnikom tog profila ili mu je bolje imati ugovorni odnos s paušalcem. Kod ugovornog odnosa s paušalcem naručitelj ne može uvjetovati radno vrijeme, ne može inzistirati na dolasku na posao, ne može uvjetovati zabranu tržišne utakmice s poslodavcem, bolovanje dulje od 42 dana nije pokriveno iz HZZO-a itd. U takvom ugovoru naručitelj može samo inzistirati na obavljanju usluge ili ugovoriti satnicu za usluge koje mu pruža paušalac.
Zašto ne jedan klijent
U Hrvatskoj je postalo uobičajeno da se kreiraju razni organizacijski oblici kao olakšanje u pokretanju poslovanja, a naknadno se shvati da se iza toga kriju znatne obveze koje nisu bile predstavljene ili se naknadno uvode. Sjetite se j.d.o.o.-a te obveze dokapitalizacije uz provođenje revizije koja je skuplja od troškova osnivanja d.o.o.-a ili naknadnog uvođenja obveznog zaposlenja direktora na puno radno vrijeme, što je mnogima onemogućilo daljnje poslovanje.
Sada se želi stati na kraj 'zloupotrebi' paušalnih obrta, najvjerojatnije će se ići u smjeru da se suzi krug djelatnosti koje mogu biti paušalci ili da se odrede kriteriji kada se rad preko paušalnog obrta smatra fiktivnim pravnim poslom, što bi poreznim tijelima u takvim slučajevima omogućilo oporezivanje po punim stopama i naplatu punih doprinosa na primljene naknade.
Jedan od kriterija mogao bi biti rad za samo jednog naručitelja. Je li to pravedan kriterij za poduzetnika početnika? Naime, kada sam ja pokrenuo svoju tvrtku, imao sam više od godinu dana samo jednoga klijenta. Zbog toga smatram da rad za jednog naručitelja nije 'zloupotreba' paušalnog obrta. Naime, ako promotrimo situaciju u IT-u, česta je situacija kod programera pojedinca da godinama radi na projektu za jednog naručitelja. Tek kada se završi taj projekt, radi se na novom, za istog ili drugog naručitelja. Mogućnost rada za druge naručitelje ovisi isključivo o veličini projekta na kojem paušalac radi. Tako je i kod marketinga, računovodstva i mnogih drugih zanimanja. Paušalac je obično sam te može preuzeti posla koliko ga može obaviti.
Potrebna prava analiza
Ne raspolažem svim informacijama kojima raspolaže Ministarstvo financija. Da bi se kvalitetno raspravljalo o navodnim zloupotrebama paušalnih obrta, volio bih da je objavljeno koliko je paušalnih obrta otvoreno, koliko ih je premašilo 300.000 kn prihoda i usprkos tome nastavilo poslovati, koliko je ljudi s evidencije nezaposlenih otvorilo paušalni obrt, koliko je radnika dalo otkaz i otvorilo paušalni obrt, koliko je porezna uprava identificirala mogućih zloporaba. Tek tada bi se moglo proanalizirati je li taj sustav uopće donio koristi hrvatskom gospodarstvu i pokretanju poduzetničkog razmišljanja.
Ako je bilo više koristi nego zloporaba, pitanje je je li potrebno dodatno regulirati taj sustav ulaska u poduzetništvo. Kriteriji bi, ako se već moraju uvoditi, trebali biti: ugovor o uslugama ima elemente ugovora o radu; naručitelj usluga bez naknade osigurava radni prostor i opremu za rad; naručitelj zabranjuje rad za druge naručitelje; vlasnik društva otvara paušalni obrt koji posluje s društvom.