Piše: Pere Mioč, LLM, partner poreznog savjetovanja u društvu Mazars
Izlazak na inozemna tržišta u pravilu je prirodan proces rasta i razvoja poslovanja u životu kompanije. Uobičajeno uključuje i premještanje nekih aktivnih funkcija u poslovnom procesu u drugu državu, primjerice prodajne aktivnosti za jedan dio poslovanja. Ponekad su razlozi za otvaranje društva u inozemstvu drukčije prirode koja nije nužno povezana s aktivnim poslovanjem (npr. kada se otvara holding).
Motivi za otvaranje holdinškog društva mogu biti različiti, a, prema našem iskustvu, uglavnom nisu povezani s ostvarivanjem određenih poreznih pogodnosti, iako ima i takvih slučajeva. Naime, motivi za smještanje holdinškog društva u određenu zemlju najčešće su pravna sigurnost i zakonski okvir koji je pogodniji za poslovanje, jednostavniji pristup financiranju i slično. Jedan je od češćih motiva za otvaranje holdinškog društva promjena poslovne percepcije društva na tržištu, odnosno da se percipira kao društvo iz zemlje u kojoj je holding osnovan (najčešće su to Velika Britanija, zemlje zapadne Europe i SAD).
Prije svega detaljna provjera
Neovisno o tome što porezi obično nisu glavni motiv, porezna efikasnost cjelokupne nove strukture, izbjegavanje poreznih rizika koje nova struktura može nositi sa sobom, kao i porezne pogodnosti određene jurisdikcije također se trebaju uzeti u obzir u odabiru lokacije. Nerijetko društva pri odlučivanju zanemare važnost tog aspekta te se izlože velikim poreznim rizicima u holdinškoj jurisdikciji, ali i u tuzemstvu. To se pogotovo događa kada društvo nije dosegnulo zreliju fazu poslovanja, nego je odluka donesena u kratkom roku bez adekvatnog sagledavanja svih potrebnih čimbenika.
U velikom broju slučajeva riječ je bila o društvima iz IT sektora, pri čemu su jedine analize za potvrdu takve odluke bile iskustvo drugih da navedeni postupak prolazi u praksi ili javni tekstovi o pogodnostima poslovanja u određenim zemljama. Takvih pogodnosti za poslovanje u velikom broju slučaja zaista ima, ali isto smo tako vidjeli da su takve odluke neke poduzetnike stajale znatnih iznosa poreznih obveza. U članku ćemo ukratko istaknuti nekoliko pitanja/područja koja bi se, prema našemu mišljenju, trebala razmotriti pri otvaranju društava u inozemstvu.
Zamke ‘posebnih pogodnosti‘
Poduzetnici često očekuju da su porezne stope, pogotovo poreza na dobit, povoljnije u drugim zemljama na koje se gleda kao atraktivnije za poslovanje. Ipak, u pravilu sve države zapadne Europe imaju više stope poreza na dobit nego Hrvatska. Na primjer, generalna je stopa poreza na dobit u Nizozemskoj 25,8 posto, Irskoj 12,5 posto (za aktivna društva koja ne ostvaruju pretežno pasivne prihode), Luksemburgu 24,94 posto (kombinirano sa svim davanjima povezanim za porez na dobit), a u Ujedinjenom Kraljevstvu 25 posto.
Stoga teško da se motiv za ‘premještanje poslovanja‘ može pronaći samo u poreznim stopama, osim ako se ne planiraju iskoristiti posebne pogodnosti sustava koje mogu efektivnu stopu poreza na dobit znatnije sniziti, poput patent boxa i slično. Ako je cilj korištenje takvih specifičnih pogodnosti, potrebno je biti izrazito oprezan u vezi s ispunjenjem uvjeta za primjenu takvih pogodnosti jer nerijetko je za ispunjenje uvjeta nužno restrukturirati poslovanje, što samo po sebi može rezultirati velikim poreznim obvezama.
Dvostruko oporezivanje
Ako je riječ o izboru lokacije holdinškog društva, važno je obratiti pozornost na mrežu ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja koju ima predmetna zemlja jer takva društva najčešće ostvaruju pasivne prihode poput prihoda od autorskih prava, dividende ili kamata. Budući da porezne stope generalno nisu niže nego u Hrvatskoj, u pravilu se porezna efikasnost strukture može pronaći upravo u tom dijelu.
Primjerice, ako društvo prodaje licencije, a većina je kupaca u SAD-u, nije s porezne strane svejedno prodaju li se iz Hrvatske ili iz zemlje koja ima potpisan ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja sa SAD-om jer porez po odbitku koji će nastati može znatno smanjiti profitabilnost poslovanja.
Dodatno, pri svakoj tako važnoj odluci potrebno je uzeti u obzir strategiju i planove društva za budućnost te provesti svojevrsnu analizu koristi i troška. Na primjer, ako je konačni cilj prodaja dijela poslovanja nakon nekog vremena, treba obratiti pozornost primjenjuje li određena jurisdikcija oslobođenje na kapitalnu dobit od prodaje udjela i pod kojim uvjetima.
Test provjere sadržaja
Neovisno o svemu navedenom, s poreznog aspekta ključno je utvrditi hoće li holdinško društvo zadovoljiti test provjere sadržaja, odnosno opravdanosti (engl. substance test) s aspekta poreznih propisa, i da nije nastalo samo radi korištenja nekih pogodnosti. Iako je već prema trenutačnim propisima upitna primjena nekih olakšica za društva koja nemaju porezni sadržaj, sve će se uskoro dodatno postrožiti. Naime, prema Direktivi EU-a o suzbijanju izbjegavanja poreza (ATAD 3, poznat i kao Unshell Directive), koju će prema očekivanjima već od 1. siječnja 2025. morati primijeniti sve zemlje članice, društvima koja ne zadovoljavaju propisane kriterije (ključni su kriteriji da svakodnevno upravljanje društvom nije eksternalizirano, a većinski prihodi nisu pasivni prihodi iz prekograničnih transakcija) uskratit će se mogućnost korištenja olakšica za oslobođenje od poreza po odbitku na temelju direktiva Europske unije i ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja.
Na kraju, postojanje društva i njegovo administrativno servisiranje donosi i troškove, koji mogu iznositi i nekoliko desetaka tisuća eura na godinu, što također treba staviti u jednadžbu pri donošenju odluke o otvaranju društva u nekoj državi.
Više se puta ispostavilo da su poduzetnici koji su otvarali društva u drugim jurisdikcijama bez adekvatne analize propisa i ključnih pitanja na kraju imali gubitke od takvih poslovnih odluka ili mnogo troškovnih iznenađenja na putu na koja nisu računali te je preporuka u takve odluke ulaziti samo na temelju kvalitetnih analiza troška i koristi.
Transferne cijene i financiranje
Transferne su cijene one koje se primjenjuju između povezanih društava, a glavno načelo koje se primjenjuje za međusobne transakcije je da cijene i uvjeti dogovoreni između povezanih subjekata trebaju biti takvi kao da je riječ o nepovezanim poduzetnicima. Samim time, inozemno društvo i hrvatsko društvo trebaju dogovoriti cijene za međusobne transakcije na tržišnim principima.
Pri osnivanju inozemnog društva mudro je razmisliti o strukturi grupe, tj. o pitanjima kao što su koja će biti funkcija holdinga i/ili operativnog društva u cjelokupnom poslovanju grupe, kako će pojedino društvo generirati dobit te na koji način će se ta društva financirati u pojedinim razdobljima. U tom kontekstu najčešće probleme u praksi vidimo u financiranju poslovanja inozemnih društava u prvim godinama nakon osnivanja, dok još ne postoje adekvatni poslovni rezultati koji bi pokrili početne troškove i gubitke. Primjerice, hrvatsko društvo prodaje softver preko društva iz UK-a i inicijalno utvrđena marža na temelju tržišnih cijena nije dovoljna da društvo iz UK-a pokrije vlastite troškove, zbog čega ono fakturira dodatnu uslugu kako bi imalo dovoljno financijskih sredstava za plaćanje obveza. Takav pristup možda je praktičan, ali otvara rizik da hrvatska Porezna uprava ospori takve troškove hrvatskom poduzeću. Primjereniji je put u takvim okolnostima izravno financiranje poslovanja.
Premještanje nematerijalne imovine
U IT industriji nematerijalna imovina je u pravilu najvrjednija imovina koju društvo posjeduje, a s obzirom na to da nije opipljiva i lako je prenosiva, često se upotrebljava kao alat za porezno optimiranje. Neke su države nudile (ili nude) i velike porezne poticaje za registraciju nematerijalne imovine u svojoj jurisdikciji (poput Mađarske, Luksemburga, Nizozemske), što je privlačilo velik broj IT poduzetnika iz Hrvatske za korištenje takvih opcija te su osnivali društva u tim državama i registrirali nematerijalnu imovinu na njima.
Pri tome velik broj njih nije analizirao potencijalne posljedice koje takvi postupci mogu kreirati. Naime, u skladu s računovodstvenim standardima nematerijalna imovina često nije iskazana u bilanci društva te samim time prebacivanje imovine automatski ne rezultira direktivnim rashodovanjem u poslovnim knjigama. Neovisno o tome, ako je hrvatsko društvo kreator takve imovine, zasigurno je se ne bi odreklo bez adekvatne naknade u slučaju da je stjecatelj nepovezano društvo te u takvom slučaju cjelokupna tržišna vrijednost nematerijalne imovine koja se prenosi može predstavljati dodatnu poreznu osnovicu za porez na dobit u Hrvatskoj.
Ima prostora za unapređenje
Osim navedenih tema, postoje mnoga druga porezna pitanja na koja je potrebno obratiti pozornost prilikom otvaranja društva u drugim zemljama. Primjerice, tematika ‘mjesta stvarne uprave‘ stranog društva može dovesti u pitanje poreznu rezidentnost inozemnog društva te je prebaciti u Hrvatsku. Ipak, takvo što i dalje rjeđe susrećemo u praksi. Neovisno o tome, treba biti svjestan da zakonske odredbe u vezi s navedenim pitanjem postoje te da ne bi bilo neočekivano da se ta tema stavi u fokus Porezne uprave u skorijoj budućnosti, a pri tome je dobro imati na umu zastarne rokove koji omogućuju i nadzor trenutačnih razdoblja.
Budući da porezne stope nisu razlog i motivacija za otvaranje holdinškog ili drugih društava u inozemstvu, nego ponajprije stabilnije poslovno okružje, pravna sigurnost i percepcija klijenata, smatramo da bi u idućim godinama Hrvatska trebala veće napore usmjeriti upravo u to područje. Uzimajući u obzir samo porezni dio priče, smatramo da postoji prostor za unaprjeđenje zakonskog okvira i u tom dijelu. Na tom tragu, vjerujemo da bi u nekim slučajevima pomoglo kad bi Hrvatska uvela oslobođenje od plaćanja poreza na dobit na kapitalnu dobit ostvarenu od prodaje društava u drugim jurisdikcijama pod određenim uvjetima (engl. participation exemption). To bi je donekle približilo jurisdikcijama koje se smatraju atraktivnima za ulagače.