pišu: Stjepan Lović i Irena Čaček, odvjetnici Odvjetničko društvo Grubišić & Lović & Lalić
Pitanje stečaja povezanih društava jedno je od najsloženijih pitanja stečajnog prava i u sklopu nacionalnih pravnih poredaka i na međunarodnoj razini, osobito ako društva imaju sjedišta u različitim državama. Tada se postavlja pitanje mjerodavnosti za provedbu stečajnog postupka i mjerodavnog prava
Povezivanjem društava koja posluju na tržištu u sklopu grupe društava, nerijetko sa sjedištima i u različitim državama, smanjuje se komercijalni rizik poslovanja, maksimira financijski povrat, omogućavanja grupi da diverzificira svoje aktivnosti u različite vrste poslovanja te povećava tržišna moć radi povećanja prihoda, dobiti i ostvarivanja drugih gospodarskih koristi.
Međutim, što kad se neko od povezanih društava nađe u financijskim problemima koji izazovu insolventnost nekog društva ili pak svih društava od kojih se sastoji grupa, posebice ako ta društva imaju sjedišta u različitim državama? Na koji način činjenica povezanosti takvih društava utječe na primjenu pravila insolvencijskog prava? To su samo neka od pitanja koja se javljaju u pokušaju reguliranja insolvencijskog prava povezanih društava, što je jedna od najsloženijih materija insolvencijskog prava.
Kako ih definira zakon
Osnovno pitanje koje se nameće odnosi se na značenje pojma povezanih društava. U tom smislu valja reći kako unutar našega pravnog sustava ne postoji opća definicija povezanih društava, nego ga različiti propisi definiraju ovisno o potrebama zasebnog područja koje reguliraju. Dakle, riječ je o pojmu koji nije na jedinstven način definiran vrijedećim propisima. Polazišnu osnovu za definiranje pojma povezanih društava daje Zakon o trgovačkim društvima (ZTD). Definira ih kao pravno samostalna društva koja u međusobnom odnosu mogu stajati kao društvo koje u drugome društvu ima većinski udio ili većinsko pravo u odlučivanju, kao ovisno i vladajuće društvo, društva koncerna, društva s uzajamnim udjelima i društva povezana poduzetničkim ugovorima.
Načini povezanosti propisani odredbama ZTD-a odnose se na povezanost u organizacijskom smislu, no društva mogu biti povezana i na obvezno pravnoj osnovi ili pak gospodarski ovisna jedna o drugome. Uobičajena percepcija povezanih društava odnosi se na postojanje odnosa ovisnosti između matičnog i ovisnog društva, to jest tzv. društva kćeri, nad kojim matično društvo ostvaruje kontrolu potpunim li većinskim sudjelovanjem u temeljnom kapitalu društva kćeri.
Vrlo, vrlo složena priča
Osim toga uobičajenog načina povezivanja, struktura povezanih društava može biti mnogo složenija, često i toliko složena da vjerovnici koju stupaju u odnos s jednim društvom često nemaju informacije o tome da bi to društvo bilo pod kontrolnim utjecajem drugog društva s kojim stoji u nekom od odnosa povezanosti. Unatoč tomu što je trend povezanih društava sveprisutan, pitanje stečaja povezanih društava nije posve regulirano ni najvažnijim međunarodnim izvorima stečajnog prava ni vrijedećim hrvatskim nacionalnim stečajnim zakonodavstvom.
S druge strane, na razini Europske unije izravno se primjenjuje Uredba EU-a 2015/848 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. godine o insolvencijskim postupcima (Uredba) koja sadržava odredbe o tom pitanju. Na međunarodnoj je razini UNCITRAL (Komisija UN-a za međunarodno trgovačko pravo) prihvatio ‘Zakonodavni vodič o insolvencijskom pravu‘, koji nije obvezujući pravni akt, nego služi isključivo kao vodič i smjernica zakonodavcima diljem svijeta pri uređivanju tog područja.
To govori u prilog tomu da je pitanje stečaja povezanih društava jedno od najsloženijih pitanja stečajnog prava i u sklopu nacionalnih pravnih poredaka i na međunarodnoj razini, osobito ako društva imaju sjedišta u različitim državama, jer se tada postavlja pitanje mjerodavnosti za provedbu stečajnog postupka i mjerodavnog prava.
Dvojba između dva pristupa
Razlozi složenosti tog područja tiču se temeljne pravne dvojbe vezane uz nastojanja zakonodavaca da postigne ravnotežu između načela odvojenoga pravnog subjektiviteta svakog društva koje ima pravnu osobnost te činjenice da je riječ o grupi povezanih društava koja znače jedinstvo u ekonomskom smislu.
Odvojeni pravni subjektivitet znači da svako od međusobno povezanih društava treba promatrati kao zaseban pravni subjekt sa svojom imovinom, vjerovnicima i dužnicima, koji ne moraju nužno biti vjerovnici i dužnici ostalih društava unutar grupe. S druge strane, čisto ekonomsko promatranje nalaže da takva društva valja promatrati kao jedinstvenu grupu, što bi rezultiralo i jedinstvenim tretiranjem njihove imovine, prava i obveza. U svakom slučaju, reguliranje te složene materije mora se voditi ciljevima koje zakonodavac želi postići takvom regulacijom. Kad je riječ o stečajnim postupcima, njegovi ciljevi primjenjivi i na stečaj povezanih društava uobičajeno su smanjenje troškova postupka uz očuvanje što veće vrijednosti stečajne mase, predvidljivost i pravna sigurnost vjerovnika. Stoga različita zakonodavstva pokušavaju ostvariti te ciljeve raznim institutima insolvencijskog prava povezanih društva, od čega su najčešći procesna koordinacija i materijalna konsolidacija.
Hrvatski prvi (loš) pokušaj
Hrvatski zakonodavac pokušao je u hrvatsko stečajno pravo unijeti odredbe o insolventnosti članova povezanih društava Stečajnim zakonom iz 2015. godine (SZ 2015.), koji je tu složenu materiju obuhvatio samo jednim zakonskim člankom, koji je naišao na mnoge pravne kritike.
Pravno najkontroverznija odredba bila je ona koja je propisivala da će sud, ako su ispunjeni uvjeti za otvaranje stečajnoga postupka nad povezanim društvima, donijeti zajedničku odluku o otvaranju stečajnoga postupka i provesti jedinstveni stečajni postupak. SZ 2015. propisivao je, među ostalim, da u stečajnom postupku nad dvaju ili više povezanih društava postoji jedna skupština vjerovnika i jedan odbor vjerovnika, jedna stečajna masa i prestaju međusobne tražbine povezanih osoba.
Dakle, zakonodavac je krenuo u ‘radikalnom‘ smjeru i odustao od koncepta odvojenih pravnih subjektiviteta povezanih društava te predvidio da se vjerovnici svih povezanih društava uključenih u jedinstveni stečajni postupak namiruju iz jedinstvene stečajne mase koju tvori imovina svakog od njih. Time se za vjerovnike samo jednog društva narušavalo načelo pravne sigurnosti jer bi se zajedno s njima iz imovine obaju društava namirivali i vjerovnici drugih povezanih društava.
Ispravak bez rješenja
Upravo su zato pravni stručnjaci žustro kritizirali te odredbe nazivajući ih ‘iznimno nepromišljenim i opasnim zakonskim odredbama koje treba hitno ukinuti‘. Većina kritika odnosila se na izostanak pravila radi zaštite vjerovnika povezanih društava, kojima nije uvijek poznato da se u nekom slučaju radi o povezanim društvima (posebice ako su povezana putem poduzetničkih ugovora) i da će se, potencijalno, iz imovine društva s kojim ulaze u pravni odnos namirivati i vjerovnici drugog s njime povezanog društva.
Zbog toga začuđuje što su te odredbe posve ukinute izmjenama i dopunama Stečajnog zakona 2017. Od tada do danas, iako je posljednja izmjena Stečajnog zakona stupila na snagu 2022., to pitanje ostalo je neregulirano na razini hrvatskih propisa. Dakle, vrijedeći Stečajni zakon ne sadržava posebna pravila o stečaju povezanih društava, nego se usmjerava na stečaj jednoga stečajnog dužnika, što znači da će se u slučaju otvaranja više stečajnih postupaka protiv povezanih društava oni voditi odvojeno.
Odstupanje – lex Agrokor
Međutim, treba imati na umu da je u Hrvatskoj i dalje na snazi propis koji je također izazvao mnoge rasprave i kritike u javnosti, a to je Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Hrvatsku, tzv. lex Agrokor. Taj zakon, koji je u hrvatski pravni sustav uveo novi postupak mimo stečajnoga, sadržava odredbe o jedinstvenom postupku izvanredne uprave nad vladajućim društvom i njegovim ovisnim i povezanim društvima, čak neovisno o tome postoji li predstečajni ili stečajni razlog u odnosu na povezana društva.
Jedno od mnogih rješenja tog zakona jest to da se za trajanja postupka izvanredne uprave zabranjuje pokretanje postupaka osiguranja i postupaka naplate i u odnosu ovisna i povezana društva dužnika. Dakle, vjerovnici ovisnog društva kao povezanog društva ne mogu pokretati postupke radi naplate svog potraživanja samo zbog toga što se nad glavnim društvom vodi postupak izvanredne uprave, čak i onda kad u odnosu na ovisna društva ne postoji predstečajni ili stečajni razlog.
To su samo neki od primjera odredaba tog zakona (koji je dosad, kao što je svima poznato, bio aktiviran samo u jednom slučaju) u kojem se odstupa od načela odvojenoga pravnog subjektiviteta povezanih društava i posljedično pravne sigurnosti za vjerovnike tako povezanih društava.
Europska regulativa
S druge strane, kad je riječ o povezanim društvima u različitim državama članicama EU-a, primjenjiv je pravni instrument Uredba EU 2015/848. Ona je ostala pri načelu ‘jedna pravna osoba, jedna imovina, jedan insolvencijski postupak‘ te je primijenila isključivo princip procesne koordinacije postupaka protiv povezanih društava koja bi se nalazila u različitim državama članicama umjesto vođenja jedinstvenoga insolvencijskog postupka za povezana društva i formiranja jedinstvene stečajne mase. Uredba u kontekstu procesne koordinacije propisuje npr. suradnju i komunikaciju između stečajnih upravitelja dvaju ili više članova skupine trgovačkih društava, kao i sudova. Pri tome ‘skupinu trgovačkih društava‘ definira kao matično društvo (društvo koje kontrolira, bilo izravno ili neizravno, jedno ili više društava kćeri) i sva njegova društva kćeri. Dakle, cilj je procesne koordinacije propisane Uredbom, koja se izravno primjenjuje i u Hrvatskoj, kad je riječ o insolvencijskim postupcima dvaju ili više povezanih društava koja bi se nalazila na teritoriju više država članica, osigurati da efikasnost i manje troškove, što povećava i opseg namirenja vjerovnika ne zadirući u načelo da svako društvo samo svojom imovinom odgovara svojim vjerovnicima.
S druge strane, kad je riječ o stečaju povezanih društava isključivo na teritoriju Hrvatske, a da se ne radi o društvima u odnosu na koje dolazi u obzir primjena Zakona o postupku izvanredne uprave, na taj slučaj primjenjivale bi se odredbe Stečajnog zakona, kojima pak, nakon ukidanja SZ-a 2015., trenutačno nisu predviđena nikakva zakonska rješenja tog pitanja.