Nije loše tražiti drugo mišljenje, pa i odvjetnika za pravni problem koji imate, ali raspitajte se koliko će to stajati i vodite strogo računa o tome da, kao što mnogi poznati poduzetnici znaju reći, ‘nema gratis ručka‘. Odvjetničke su tarife visoke, a ne spašava ni ‘neobvezni‘ telefon
Mnogi klijenti provjeravaju svojeg odvjetnika, pa se u povodu svog slučaju obraćaju drugim osobama i onda uspoređuju odgovore i odlučuju koga će poslušati, ako će uopće ikoga poslušati. Ako to shvatimo kao tzv. drugo mišljenje u medicini sve je kristalno jasno i nitko ne bi smio zamjerati takav modus operandi. Naime, nitko nikome nije dužan vjerovati na riječ, a pravo na drugo mišljenje svakako jača obvezu stručnjaka biti sve stručniji. Međutim, na toj osnovi poneki su odlučili (dosta naivno) raspitivati se u vezi s nekim svojim problemom kod stručnih osoba, prije svega odvjetnika, i pritom proći bez plaćanja.
Vrtoglave tarife
U Hrvatskoj je posebnim zakonom (Zakon o odvjetništvu) propisano tko i kako smije davati pravne savjete. To je rezervirano za odvjetnike, profesore i docente pravnih predmeta na sveučilištima, pri čemu profesori i docenti ne smiju zastupati pred sudovima i drugim tijelima ili sastavljati ugovore i druga pismena (u nekim drugim državama je drukčije, ali to je tema za posebno istraživanje što je bolje, a što je lošije).
Upravo Zakon o odvjetništvu upućuje na Tarifu o naknadama i nagradama odvjetnika. U toj tarifi postoji posebna stavka pod naslovom Pravni savjeti i mišljenja s tarifom od 500 kuna plus PDV za svaki započeti sat takve konzultacije. Ona može trajati minutu ili dvije, ali i punih 59 minuta po toj cijeni. Ako je kojim slučajem riječ o osobi koja ima pravo na tzv. specijalističku tarifu zbog svojih specifičnih znanja, cijena je dvostruka.
Propisano je i kolika je nagrada za utrošeni sat za pregledavanje dokumentacije i slično – 250 kuna plus PDV, također uz mogućnost udvostručenja. Na kraju, propisano je da se pisano mišljenje s odgovarajućim obrazloženjem naplaćuje potpuno drukčije, ali samo pod uvjetom da je stranka tražila baš pisano mišljenje. Problem je što je cijena ona koja je inače predviđena npr. za sastav pravnih lijekova, a to znači prema vrijednosti predmeta spora.
Gdje besplatno ili jeftinije
U prilično paušalnoj anketi provedenoj putem telefona među deset poduzetnika i deset građana o tome stvaraju li postavljanjem upita odvjetniku ili drugoj osobi ovlaštenoj za davanje pravnih mišljenja za sebe novčanu obvezu poznate visine nitko nije potpuno potvrdno odgovorio. Većina je smatrala da se mogu raspitivati gdje god žele, a da će platiti samo onome koga angažiraju za određeni posao. Neki su izjavili da ni u kojem slučaju nemaju nikakvu obvezu jer: 'Zar mi je netko morao odgovoriti?'.
Stvari su ipak potpuno jasne. Onaj tko želi besplatnu pravnu pomoć mora se obratiti ili fakultetskim pravnim klinikama ili iskoristiti povremene prigodne gratis savjete u organizaciji npr. neke udruge koja u tu svrhu angažira odvjetnike i sl. U mnogim stručnim časopisima postoje posebne službe koje pretplatnicima (znači ni to nije gratis) daju odgovore na pitanja, pa i ona pravna. Može se doći i na razna savjetovanja u okviru kojih (ali samo onima koju su platili kotizaciju, znači nije gratis) se predavačima mogu postavljati pitanja.
Telefoni i snimke
Ako se obratite odvjetniku i zatražite odgovor na svoja pitanja daleko je bolje (jeftinije) to učiniti putem telefona nego putem mail poruke (jer mail poruka je pisana komunikacija) jer važeća Tarifa to potpuno drukčije valorizira. Ako se netko obrati odvjetniku radi upita u svezi s potencijalnim pokretanjem postupka ne riskira ništa, ali samo ako u konačnici angažira za taj postupak tog odvjetnika, jer je to baš tako propisano Tarifom. Međutim, ako traži odgovore od više odvjetnika, a angažira jednog ili nijednog, svi oni mogu ispostaviti račun. Ako se traže odgovori od profesora ili docenta (jer oni nisu ovlašteni za drugoga voditi postupke) onda ne postoji taj vid otklanjanja obveze.
Na kraju, treba se upitati kako bi odvjetnik (ili savjetnik) dokazao svoj rad ili uslugu. Kod usmenih savjeta dosta teško, jer ako razgovor nije sniman (a to se barem načelno ne bi ni smjelo) onda dokazivanje kontakta još ne znači i da je bio kontakt radi davanja pravnih savjeta. Zapravo stručnjak koji posumnja da ga netko želi iskoristiti trebao bi jasno reći da se razgovor snima i da druga strana na to pristaje ako nastavlja razgovor.
Od trenutka davanja savjeta pa sve do isteka (načelno trogodišnjeg) zastarnog roka vlada neizvjesnost hoće li odvjetnik ili savjetnik tražiti plaćanje i hoće li ići na prisilnu naplatu ako mu ne uspije dragovoljna. Ako savjet ne želite platiti treba u prvoj rečenici naglasiti da se želite samo neobvezno i besplatno raspitati i ako druga strana pristane stvar je riješena. Ako umjesto toga mailom pitate koliko ste dužni i sl. onda vam je najbolji ishod platiti bez nepotrebnih postupaka koji će dug učiniti daleko većim. Ako ste kojim slučajem zatražili pisani odgovor na svoj upit onda vam prijeti opasnost primjene tarife koja se odnosi na sastav ugovora, a tu su iznosi često visoki.