Pravosuđe: Ni državni odvjetnici ni suci nisu svete krave

Hrvatsko pravosuđe ima iznimno nizak stupanj senzibilnosti za gotovo svaku važniju promjenu, odnosno za one koje djeluju donekle revolucionarno. Na taj način samo pridonosi lošem mišljenju javnosti o pravosuđu, jer uporno odbijanje prihvaćanja niza objektivno prihvatljivih mjera svakako iritira javnost. Pritom se uporno odbija priznati i laicima očite brojne probleme. Školski primjer je veliki otpor pravosudnih dužnosnika javnosti imovinskih kartica, ponekad s nevjerojatnim 'obrazloženjima', među kojima je i to da će javno objavljivanje tih kartica ugroziti osobnu i obiteljsku sigurnost.

Otprilike u istu kategoriju ulazi i formalno možda dvojbeno traženje novog čelnika najvišeg suda u državi niza podataka od svih hrvatskih sudaca, makar je te sve podatke mogao tražiti (i vrlo izgledno dobiti) od onih koji ih već službeno imaju. Prema javnosti dostupnim podacima samo iz sudova nacionalne razine događa se sve samo ne plebiscitarna potpora novom čelniku Vrhovnog suda i izgledno je da ćemo se svi zajedno u sljedećem razdoblju opet baviti praćenjem tog sukoba, a mišljenje javnosti o stanju u pravosuđu samo će i dalje padati.

Odgovornost je zajednička

Hrvatskim građanima u zajedničkom je interesu da u doglednoj budućnosti mišljenje javnosti o hrvatskom pravosuđu bude dramatično poboljšano. Sigurni smo da je to moguće, a početak je svakako u stvaranju konstruktivne klime u kojoj neće svaki prijedlog i svaka inicijativa već u startu biti dočekani na nož zato što se dotaklo nekoga ili nešto što ima status svete krave.

Prva stvar je napokon priznati da su ravnopravni dijelovi pravosuđa i sudovi i državno odvjetništvo i da tako treba i dijeliti odgovornost. Sveukupna oštrica javnosti je, tako djeluje, gotovo usmjerena prema sudovima, a kritički tekst o državnom odvjetništvu pravo je čudo ili nevjerojatna rijetkost. Zato i imamo dvadesetak godina prilično neprirodnu kohabitaciju između građanskog i kaznenog dijela državnog odvjetništva koja, s obzirom na hijerarhiju koja postoji po naravi stvari, dovodi do toga da o najosjetljivijim stručnim pitanjima ponekad odlučuju oni koji se tim drugim dijelom prava već godinama ili čak i desecima godina ne bave (u oba pravca je to loše, kako kad 'civilist' odlučuje o kaznenim stvarima, tako i kad 'kaznenjak' odlučuje o civilnim pitanjima, npr. pravu vlasništva).

Nelogično objedinjavanje

Pritom bilo bi lijepo da javnost zna (ili da je se podsjeti) činjenicu da se spajanje do tada dva odvojena dijela u jedno dogodilo prije dvadesetak godina jer je čelnik jednog dijela odbijao dati ostavku i problem je riješen objedinjavanjem i početkom novog mandata za samo jednog čelnika, a drugi je otišao u privatnu odvjetničku praksu. To je praktično javna tajna i svi je (barem unutar sustava) znaju, a znaju i da tu mjeru struka nije prihvatila i da sigurno uzrokuje mnoge štete. Zar ne bismo nakon dvadeset godina mogli priznati da je odvojenost toliko različitog bolje rješenje?

Ne bismo li pritom mogli i otvoriti sva pitanja koja su česta prema sudovima, a rijetka prema državnom odvjetništvu, od curenje informacija (što je čak i premijer priznao kao prvorazredan problem), preko odgovornosti za zastare i (su)odgovornosti za prespor rad na mnogim predmetima pa do jako čestog ulaganja pravnih lijekova samo da bi se spriječio prigovor pogodovanja, a nikada nema prigovora o tome koliko je novca poreznih obveznika tako nepotrebno potrošeno. Zar itko smatra da su najbolji uvjeti za novog čelnika u državnom odvjetništvu ako mora preuzeti svu hijerarhiju 'ispod sebe' upravo onako kako ju je zatekao ili pak čekati istek mandata, zar ne bi bilo logično da novi čelnik u tako strogoj hijerarhiji sam postavi te osobe?

Prespora imenovanja

Državno sudbeno vijeće je veliki doseg u samostalnoj državi, prošlo je vrijeme tzv. dječjih bolesti i u čitavom nizu slučajeva se dosta hrabro i relativno brzo mijenjalo pravni okvir nabolje. Tako se došlo do zabrane članstva u više od dva mandata uzastopno, do pravilnijeg umanjenja norme u sudskim predmetima za članove, pravilnijeg i jasnijeg bodovanja, prava na ustavnu tužbu itd.

Međutim, još je ostala dvojba u vezi sa sigurnosnim provjerama – ne treba od njih bježati, ali je li logično tražiti od baš svakog suca ono što se ne traži od nikoga u druge dvije grane vlasti (zakonodavnoj i izvršnoj)? Je li to jednakost, je li to ravnopravnost koju zagovaramo i koju moramo imati? Mislimo da nije. Ostaje i slična dvojba u vezi s psihološkim testiranjem. Na kraju, naravno da protiv odluke Državnog sudbenog vijeća mora postojati pravni lijek, ali zar bi bio problem propisati da je to najhitniji mogući postupak koji se mora dovršiti prije svih drugih – možda je lako čekati na novog suca tamo gdje je predmeta sve manje, ali što je tamo gdje je obrnuto? Upravo npr. u Splitu čak osam sudaca višeg suda ne može stupiti na (novi) posao, a lako je zamisliti da su svi već spakirali stvari i čekajući vijesti praktično baš i nisu (ili nisu u onom punom smislu) na 'starome' radnome mjestu.