Mnoge nesreće ovog ljeta na cestama, ali i na moru, uzrokovane su prekomjernom brzinom. Odgovorni su reagirali pojačanom kontrolom, kao da je moguće kontrolirati dugu obalu malim snagama ili ceste s nekoliko skupih presretača. No kad bi snimke kamera, kojih već ima i može ih se još postaviti, bile prihvatljiv dokaz, sve bi bilo brže, jeftinije i sigurnije
Ne bi bilo teško dobiti potpuni konsenzus građana Hrvatske o tome da usluga koju nam daje država nije dovoljno dobra. Štoviše, prema tome kao i prema mnogo drugoga pri dnu smo na listi država članica Unije. Ako prihvatimo da je teško postići pomake koji zahtijevaju dugo razdoblje ili velika materijalna ulaganja, onda je jasno da se treba koncentrirati na ono gdje su ulaganja mala, a učinak brz i jako konkretan i prepoznatljiv. To neće riješiti sve probleme, ali svakako će pojačati povjerenje u državu, što je nešto što nam svakako treba. Brojni su primjeri koji udovoljavaju tim uvjetima, ali državi ne pada na pamet da ih iskoristi iako je to ne bi stajalo mnogo, a ponekad i ništa.
Lukavo izbjegavanje
U kolovozu ove godine dogodilo se nekoliko pomorskih nesreća sa smrtnim posljedicama i velikom materijalnom štetom, a istodobno još i više nesreća u cestovnom prometu, uglavnom uzrokovanih prevelikom, neprilagođenom brzinom što se ceste tiče, a na moru i uz dodatak približavanja glisera i morskih skutera obali bliže od granice od 300 metara. Mjerodavni su odmah reagirali najavama (i provedbom) velikih akcija kontrole, ali svima je jasno da je to samo udovoljavanje formalnim zahtjevima. Stvari su jasne i godinama se ne radi ono što je potrebno. To ne znači da se ne radi ništa, ali nedovoljno i sa slabim efektom. Činjenica je, da počnemo od glisiranja, da hrvatskim morem tijekom sezone svakodnevno glisiraju tisuće glisera i morskih skutera. Kako je to moguće kontrolirati sa samo nekoliko policijskih glisera prikladnih za, po potrebi, potjeru za tim plovilima i njihovo hvatanje. Autor ovog teksta je vozač jednoga takvog maloga glisera koji vozi cijelo ljeto, naravno poštujući sve propise, ali nije zaustavljen ni jedan jedini put.
Istodobno s vlastite terase vidi primjere sulude vožnje morskim skuterima, koji jednostavno kada vide policijski brod, pričekaju da policija (ako je i došla) ode.
Iz osobnog iskustva
Autocesta Zagreb – Ploče prepuna je kamera, ali pravosuđe navodno ne dopušta da se njima koristi radi evidencije prekršitelja i njihova progona. Autor ovog teksta vozi barem jednom na mjesec na tom potezu i vidi da ga, dok vozi brzinom od 145 kilometara na sat, masovno pretječu brzinom od barem 180 kilometara na sat.
Zašto država ne investira minimalna sredstva u kamere koje će biti postavljene duž obale i koje će pratiti što se događa 24 sata na dan (makar za sada noć i nije vrijeme prekršaja na moru, barem ovih koji glisiraju), a koje je nakon sezone lako ukloniti i prebaciti na ceste. Zašto ne obvežemo one koji iznajmljuju ta plovila da računalnom prilagodbom postignu minimalni gas nakon približavanja na 300 metara od obale. Zašto, ako ne promjenom prakse, promjenom zakona ne potvrdimo da je prihvatljiv dokaz prometnog prekršaja i kamera koja snimi taj prekršaj, a dodatni dokaz (prema uzoru na neke države) može biti i odrezak iz kojeg se vidi vrijeme ulaska i izlaska s autoceste – ako nije bilo zaustavljanja, a i to se vidi na kamerama, svaka vožnja Split – Zagreb (376 kilometara) kraća od dva i pol sata je vožnja u prekršaju. Stručnjaci informatičari na tom bi poslu zamijenili tisuće policajaca – zašto to ne radimo?
Građani trebaju sudjelovati
Ne može biti izgovor sudska praksa, jer nju je moguće mijenjati, kao i pravni okvir. Što se tiče ljetne sezone, ona je praktično prošla, ali zašto već ne pripremati sljedeću, zašto nam je jedini fokus praktično na presretačima? Oni su jako dobra stvar, ali jedno takvo vozilo je u klasi 'milijun kuna', da o troškovima i rizicima eksploatacije i ne govorimo, a oprema tipa fiksnih kamera jako je jeftina.
Svatko tko sumnja u učinkovitost onoga što se sada radi neka primjerice pokuša prijaviti autobus pun putnika koji vozi daleko brže od ograničenja, izgledi da na nekom od izlaza čeka patrola po telefonskoj dojavi je minimalna (autor ovo teksta je niz puta prijavljivao na službene policijske telefonske brojeve, uvijek je odgovor 'pokušat ćemo, nema ljudi' i sl.). Kada se obračunaju kazne koje bi se naplatile, pokazalo bi se da je ulog moguće vratiti u jako kratkom roku i imati zaradu, uz bitno popravljeno sigurnosno stanje. Zašto to ne bismo imali sljedeće godine (iskustvo kaže da nećemo) ako je tako lako?