Piše: Stjepan Lović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grubišić & Lović & Lalić
Već je svima dobro poznato da poslodavci bez zapošljavanja stranih radnika ne mogu udovoljiti potrebama tržišta rada. Stoga ne začuđuje Vladin podatak naveden u Nacrtu prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o strancima da je u prvih sedam mjeseci 2024. već izdano 131.879 dozvola za boravak i rad, u cijeloj prošloj godini 172.499, a 2022. njih 124.121.
Zbog jasnog trenda porasta potrebe za stranim radnicima izmjene Zakona o strancima, koje je Vlada 3. listopada 2024. uputila u raspravu, očekivano su odmah privukle pozornost poslodavaca. Osobitu pozornost poslodavci su posvetili odredbi koja im nameće obvezu izdavanja zadužnice za osiguranje pokrića troškova repatrijacije stranih radnika u domicilne zemlje, i to ako poslodavac donese odluku o otkazu u roku od tri mjeseca od dana zaposlenja ili ako radnik ne počne raditi u roku predviđenom ugovorom o radu.
U proračun jedna plaća
Predloženim izmjenama članka 95. Zakona propisano je da je poslodavac na temelju čijega je zahtjeva izdana dozvola za boravak i rad državljaninu treće zemlje koji ulazi u Republiku Hrvatsku na temelju vize, a koji nije sezonski radnik, dužan uplatiti u državni proračun iznos jedne prosječne mjesečne hrvatske bruto plaće isplaćene u protekloj godini, i to u dva slučaja.
Prvi je slučaj ako državljanin treće zemlje ne počne raditi u roku predviđenom u ugovoru o radu, a drugi je slučaj nezakonitog otkazivanja ugovora o radu stranom radniku prije isteka roka od tri mjeseca rada u Republici Hrvatskoj. Na taj način uplaćeni novac upotrebljavat će se za troškove povratka državljana trećih zemalja koji nezakonito borave u Republici Hrvatskoj, a država će ih aktivirati u roku od osam dana od nastanka gorenavedenih okolnosti. Poslodavac neće biti obvezan uplatiti taj iznos u proračun ako je riječ o redovitom otkazu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika, izvanrednom otkazu ugovora o radu ili u slučaju otkazivanja ugovora o radu protekom tri mjeseca rada stranog radnika u Republici Hrvatskoj.
Brza i efikasna pljenidba
Najveće nezadovoljstvo među poslodavcima opravdano se javlja zbog izdavanja zadužnice kao sredstva osiguranja plaćanja troškova repatrijacije, koje je do sada snosila država. Poslodavci će odmah nakon izdavanja radne dozvole biti dužni izdati zadužnicu u korist Ministarstva unutarnjih poslova. Ta obveza otvara mnogo pitanja s obzirom na učinke zadužnice kao najotegotnijeg sredstva osiguranja plaćanja.
Naime, zadužnica ne samo da omogućuje brzu i efikasnu pljenidbu novca u postupku izravne naplate pred Financijskom agencijom na svim računima poslodavca kao izdavatelja zadužnice već otvara i mogućnost ovrhe na svoj ostaloj imovini poslodavca. Osim toga, izdavanje zadužnice izravno može utjecati na kreditnu sposobnost poslodavaca, koji su često postojećim ugovorima o kreditu obvezani svako dodatno zaduživanje prijaviti kreditoru. Stoga je jasno da im nametanje obveze izdavanja zadužnice znači novo financijsko opterećenje. Zakonodavac je kao razlog nametanja novih obveza poslodavcima istaknuo da su nerijetki slučajevi kad poslodavac zbog nepotpuno provedenoga selekcijskog postupka u kratkome roku od dana zaposlenja radnika otkaže ugovor o radu radniku ili da strani radnik odustane od zaposlenja.
Zamijećeni su i mnogi slučajevi da poslodavci nerazmjerno broju zaposlenih hrvatskih državljana i veličini poslovnog subjekta podnose velik broj zahtjeva za izdavanje dozvola za boravak i rad, kao i da više poslodavaca za istoga stranog radnika istodobno podnosi zahtjev za izdavanje dozvole, čime se nepotrebno opterećuju sva tijela u postupku. Cilj je izdavanja zadužnice, dakle, da se utječe na poslodavce da provode temeljite selekcijske postupke i zapošljavaju radnike koji su im doista potrebni, kao i da zaštite strane radnike od nezakonitog otkazivanja radnog odnosa i nezakonitog boravka.
Je li opravdano?
Iako država opravdano želi od sebe otkloniti troškove repatrijacije stranih radnika i prebaciti ih na poslodavce, postavlja se pitanje je li osiguranje tog iznosa zadužnicom pretjerano i znači li preveliko opterećenje za poslodavca. Uostalom, i zašto bi poslodavac odgovarao zbog toga što je radnik bez krivnje poslodavca odustao od zaposlenja? Postavlja se i pitanje hoće li ta mjera destimulirati zapošljavanje stranih radnika u situaciji u kojoj se ne nazire kraj krizi na tržištu rada.
Također, Zakon ne uređuje situaciju kada se radniku otkazuje zato što nije zadovoljio na probnom roku, što je čest i dopušten razlog otkazivanja. Kako je sada propisano, i u tom bi slučaju poslodavac morao platiti propisane troškove repatrijacije, što je zaista otegotno za poslodavca.