Potkraj ovoga ožujka donesen je novi Zakon o komasaciji. Bila bi dobra vijest da se napokon ide u raspetljavanje imovinskih i drugih problema te počne okrupnjavati poljoprivredno zemljište, da se iza toga ne krije još jedna blamaža hrvatskog zakonodavstva. Naime, novi je zakon smijenio potpuno beskoristan istoimeni zakon iz 2015. godine
Novi Zakon o komasaciji poljoprivrednog zemljišta (komasacija je, u smislu toga zakona, skup administrativnih i tehničkih postupaka kojima se male i usitnjene površine poljoprivrednog zemljišta sjedinjuju u veće i uređenije, uređuju putne i kanalske mreže te sređuju stvarnopravni i drugi odnosi na zemljištu) upravo je (25. ožujka 2022.) prihvaćen u Hrvatskom saboru, a za njegovo provođenje u iduće četiri godine iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti osigurano je više od 250 milijuna kuna. I bila bi dobra vijest da se napokon ide u raspetljavanje imovinskih i drugih problema te počne okrupnjavati poljoprivredno zemljište, da nije još jednog repa i još jedne blamaže hrvatskog zakonodavstva.
Kakvo obrazloženje!
Naime, u obrazloženju zašto se ide u izradu novog Zakona o komasaciji i stavlja izvan snage istoimeni zakon koji je donesen 2015. navodi se sljedeće: 'Na temelju do sada propisanog postupka za komasaciju poljoprivrednog zemljišta nije proveden nijedan postupak, što utječe na učinkovitost korištenja poljoprivrednog zemljišta s obzirom na rascjepkanost zemljišta i velik broj zemljišnih čestica male površine. Zakonom se nisu na adekvatan način u praksi mogli ostvariti cilj i svrha komasacije poljoprivrednog zemljišta, zbog čega se ne može očekivati ni napredak u poljoprivrednoj proizvodnji.'
Navedeno obrazloženje znači da smo punih sedam godina imali na snazi zakon s veoma važnom svrhom, pojednostavnjeno, s pravnom pomoći kako bi se okrupnile poljoprivredne parcele i tako napredovalo u poljoprivrednoj proizvodnji u kojoj je jedna od glavnih zapreka baš usitnjenost parcela, što znatno otežava uporabu modernih strojeva u poljoprivrednoj proizvodnji (od mehanizacije nadalje). Punih sedam godina trpjeli smo neučinkovit zakon i nikada nitko, očito, za to nije odgovarao.
Sada je donesen novi, a tko nam i čime jamči da ne slijedi novih sedam praznih godina i zašto? Čak i ako je ovaj novi zakon izvrstan (čemu se iskreno nadamo), nikoga ne interesira tko je prije sedam godina pogriješio i zašto je onome tko je napokon shvatio o čemu je riječ za to trebalo čak sedam godina. Je li problem nedostatak stručnih ljudi, pravnika koji znaju i koji su mogli sudjelovati u izradi tog zakona. Taj je argument vrlo lako pobiti.
Imamo li stručnjaka?
U Hrvatskoj postoji pet sudova nacionalne razine s barem 150 sudaca najviše stručne razine, čemu treba dodati i najmanje 30 onih iz državnog odvjetništva. Tome treba dodati suce županijske razine, kojih je najmanje 350, ako im dodamo i županijske državne odvjetnike to je već broj od oko 500 vrhunskih stručnjaka. Tome treba dodati i suce Ustavnog suda, kojih je, istina, manje (13), kao i sudske savjetnike, kojih je na te dvije razine (županijska i nacionalna) oko 150. Većini se ne može osporiti ni znanje ni iskustvo. Njima se mogu pribrojiti i odvjetnici, kojih je barem triput više nego sudaca, a upravo među umirovljenim odvjetnicima ima i te kako mnogo kvalitetnog, iskusnoga kadra koji želi pomoći svojoj struci i svojoj državi. Nije potrebno nikoga izdavati, to je pravilo koje nije dvojbeno, ali nedavno je umirovljenik postao Ivica Crnić, vrhunski pravni stručnjak i pravni pisac mnogih knjiga, čovjek koji je u karijeri bio i ministar pravosuđa i predsjednik Vrhovnog suda RH.
Treba spomenuti i pravne fakultete, čiji su istaknuti profesori često voditelji raznih radnih skupina i koji su, vrlo vjerojatno, naučili da se to obavlja gratis i na to su voljni pristati. Bez nekog posebnog brojenja, lako je ustvrditi da u ovom trenutku postoji barem 20 umirovljenih sveučilišnih profesora raznih specijalnosti koji i te kako mogu i žele pomoći.
Tko to plaća?
Nema posebnih zapreka za rad aktivnih sudaca, državnih odvjetnika, odvjetnika i profesora, zašto ne i korporativnih pravnika na području izrade propisa, uključujući ne samo nove nego i poboljšanje postojećih. Dolazimo do goleme mase stručnjaka među kojima vlast slobodno može birati i izdvojiti najbolje među najboljima.
Dakle, postoji više nego dovoljna 'stručna masa' koja je vlasti na raspolaganju i koja je neusporedivo 'jača' od stručnih službi koje su inače na raspolaganju zakonodavcu. Zakonodavac se tim resursom koristi vrlo malo (poput vanjskog člana nekoga radnog tijela ili pak radnje skupine za koju teško ima mjesta kod žurnog donošenja zakona, a to je, nažalost, postala praksa), a rezultati takvog modus operandi su katastrofalni. A sve to plaćaju porezni obveznici, kojima bi nakon trideset godina provedenih u uvjetima tržišne ekonomije i demokracije napokon trebalo postati jasno da moraju više pozornosti posvetiti tome kako i tko troši novac koji oni teško zarađuju. I tražiti odgovornost za takve i slične slučajeve. Naime, netko je dobio plaću da napiše potpuno neupotrebljiv zakon.