Tehno
StoryEditor

Bolna istina o detektorima laži: Nema nepogrešivih

27. Srpanj 2024.
Lažljivcima i lažima svih vrsta sto posto je, kao, odzvonilo. Bolje od bilo kakvih profilera, čitača neverbalnih znakova, pa i poligrafa i visokotehnoloških uređaja, sve vrste laži i laganja navodno prepoznaje umjetna inteligencija. Makar i sama još pati od halucinacija, istraživanja kažu da mnogo uspješnije detektira laži od pukih poligrafa. Istraživanja pokazuju i da joj već previše vjerujemo i da olako optužujemo

Svi želimo znati kada netko laže, a i naša cijela kultura je fascinirana sposobnošću otkrivanja lažljivaca. Poplave detektivskih serija ne mogu proći bez kvalitetne scene na detektoru laži, a mnoge serije pokazuju i ljudske poligrafe koji otkrivaju razne prijevare i laži. Zapisi o pokušajima otkrivanja laži, bilo tehničkim sredstvima bilo opažanjem vještih promatrača, sežu najmanje 3000 godina unatrag, a forenzičke tehnike otkrivanja laži postale su sve popularnije od izuma poligrafa početkom 20. stoljeća, s najnovijim metodama koje uključuju napredno oslikavanje mozga. No, unatoč svemu, nepogrešiva ​​metoda detekcije laži tek treba biti pronađena. Zapravo, većina metoda detekcije laži uopće ne otkriva laži – umjesto toga, registrira fiziološke ili bihevioralne znakove stresa ili straha.

Stare metode

Metode za otkrivanje ili detekciju laži vjerojatno postoje od kada postoje i ljudi. Palica preko leđa čini se kao dobra početna metoda za otkrivanje laže li kolega iz pećine ili je zaista netko drugi pojeo zeca koji je bio namijenjen za sve. Naravno da takvo što nije dokumentirano, ali jedan od prvih dokumentiranih primjera detekcije laži potječe iz oko 1000. godine prije Krista. Kinezi su, naime, imali metodu s rižom. Osumnjičenik za kojega se smatralo da priča laži morao je napuniti svoja usta suhom rižom. Nakon nekog vremena zrna riže bi se provjeravala, a ako bi riža u ustima ostala suha, osoba bi bila kažnjena. Teorija iza te prakse je bila takva da se vjerovalo da će čovjek prestati sliniti u vrijeme emocionalne tjeskobe kao što je jaki strah.

Ni nakon 2487 godina nisu smišljene bolje metode pa u knjizi ‘Malleus maleficarum‘ (‘Malj za vještice‘) njemački teolog i inkvizitor Heinrich Kramer piše o tome kako testirati govore li vještice istinu ili ne. Pa navodi test u kojem bi osumnjičena bila bačena u vodu i ako bi potonula, smatrala se nevinom, a ako bi plutala, bila bi zasigurno kriva. Znači, tko nije znao plivati bio bi nevin ako bi se uspio iskobeljati iz vode nakon što suci odluče da je pod njom proveo dovoljno vremena da dokaže svoju nevinost. Plivači su čini se bili osuđeni na smrt. Još je jedan odličan primjer iz srednjeg vijeka testiranje vrućim ugljenom. Osumnjičenik je morao uzeti vrući ugljen u ruke pa, ako se opeče – kriv je.

Jesi – nisi – kriv si

Osim takvih zabilježenih metoda postoji još pregršt primjera koji svoje korijenje vuku iz mitologija i legendi. Tako su se recimo u Egiptu suze smatrale znakom istine, pa ako bi optuženi pustili koju na suđenju, bili bi brzo oslobođeni svih optužbi. U starom su Egiptu bili domišljati pa se njima pripisuje i metoda žiga. Sumnjivac bi bio žigosan pečatom na kojem je bila ‘specijalna‘ tinta, a ako otisak tinte ostane na koži, kriv je. Uglavnom, povijesno je bilo jako teško izbjeći svoju kletu sudbu jer su sve metode uglavnom bile takve da si kriv.

Unatoč svim silnim tehnikama i tehnologijama nepogrešiva ​​metoda detekcije laži tek treba biti pronađena. Zapravo, većina metoda detekcije laži uopće ne otkriva laži – umjesto toga, registrira fiziološke ili bihevioralne znakove stresa ili straha

Tek početkom 20. stoljeća dolaze prvi strojevi za detekciju laži, takozvani poligrafi. Najpoznatiji od njih je analogni poligraf, koji obično ima tri ili četiri igle napunjene tintom koje plešu na traci pokretnog papira. Osumnjičenik ima senzore pričvršćene na svoje prste, ruke i tijelo, a stroj zatim mjeri brzinu disanja, puls, krvni tlak i znojenje dok sumnjivac odgovara na niz pitanja. No, i tu postoje problemi u točnosti strojeva i mogućnost da ih vješt čovjek prevari, pa se takvi sustavi stalno poboljšavaju, a nedavno su se pojavili i oni novi, umjetnointeligentni.

Treniranje algoritma

Istraživanja pokazuju da su ljudi uglavnom loši u razlikovanju laži od istine, pa se pojavilo vjerovanje da će umjetna inteligencija pomoći u poboljšanju naših izgleda te da će biti bolja u otkrivanju istine od lukavih staromodnih tehnika poput poligrafskih testova. Danas kao da se sve nade polažu u AI o čemu god da se priča. Sustavi za otkrivanje laži temeljeni na umjetnoj inteligenciji mogli bi se jednog dana upotrebljavati da nam pomognu odvojiti činjenice od lažnih vijesti, procijeniti tvrdnje i potencijalno čak uočiti izmišljotine i pretjerivanja u prijavama za posao, pa će i laži iz CV-ja netragom nestati. Možda bi trebala čačkati i sveučilišne diplome na ovim prostorima pa bismo možda prije saznali tko studira, što ja znam, recimo u Tuzli.

U nedavnoj studiji Alicia von Schenk i njezini kolege razvili su alat koji je znatno bolji od ljudi u uočavanju laži. Von Schenk, ekonomistica sa Sveučilišta u Würzburgu u Njemačkoj, i njezin tim potom su proveli neke eksperimente kako bi otkrili kako su ga ljudi upotrebljavali. Na neki način alat je bio od pomoći jer su ljudi koji su ga primjenjivali bili bolji u uočavanju laži, ali je alat naveo ljude da iznose mnogo više optužbi prema drugima – zaključci su eksperimenta. U svojoj studiji objavljenoj u časopisu iScience von Schenk i njezini kolege tražili su od volontera da napišu izjave o svojim planovima za vikend. Pola vremena ljudi su bili potaknuti lagati; vjerodostojna, ali neistinita izjava nagrađena je malom novčanom isplatom. Ukupno je tim prikupio 1536 izjava od 768 osoba. Zatim su upotrijebili 80 posto tih izjava za treniranje algoritma na lažima i istinama koristeći se Googleovim AI jezičnim modelom Bertom. Kada su testirali dobiveni alat na zadnjih 20 posto izjava, otkrili su da AI alat može uspješno odrediti je li izjava točna ili lažna u 67 posto slučajeva. To je znatno bolje od tipičnog čovjeka, koji je obično ispravan tek u pola slučajeva.

AI bolji od čovjeka?

Studija je otkrila da su ispitanici koji su se koristili alatom zaista vjerovali rezultatima umjetne inteligencije te su se ‘jako oslanjali na njezina predviđanja‘. Von Schenk kaže da to jako oslanjanje na AI može oblikovati naše ponašanje jer ljudi obično pretpostave da drugi govore istinu. To je potvrđeno u toj studiji. Naime, iako su ispitanici znali da je polovica izjava laž, samo ih je 19 posto označilo kao takve. Ali to se promijenilo kada su ljudi odlučili upotrijebiti AI alat, jer je stopa optužbi porasla na 58 posto.

– Na neki način to je dobra stvar jer nam ti alati mogu pomoći da uočimo više laži na koje nailazimo u svom životu, poput dezinformacija na koje bismo mogli naići na društvenim mrežama. Međutim, nije sve tako ružičasto. Takav alat mogao bi potkopati povjerenje, temeljni aspekt ljudskog ponašanja koji nam pomaže u stvaranju odnosa. Ako je cijena točnih prosudbi pogoršanje društvenih veza, isplati li se? – pitaju se istraživači studije.

Zapisi o pokušajima otkrivanja laži, bilo tehničkim sredstvima bilo opažanjem vještih promatrača, sežu najmanje 3000 godina unatrag, a forenzičke tehnike otkrivanja laži postale su sve popularnije od izuma poligrafa početkom 20. stoljeća, s najnovijim metodama koje uključuju napredno oslikavanje mozga

A tu je i pitanje točnosti. U svojoj studiji von Schenk i njezini kolege bili su zainteresirani samo za stvaranje alata koji je bolji od ljudi u detekciji laži. To nije previše teško, s obzirom na to koliko smo užasni u tome. Ali ona također zamišlja da se alat poput njezina upotrebljava za rutinsku procjenu istinitosti objava na društvenim mrežama ili za traženje lažnih detalja u životopisu. U takvim slučajevima nije dovoljno da tehnologija samo bude ‘bolja od čovjeka‘ ako će iznositi više optužbi.

Grešni poligrafi

Von Schenk napominje da treba zapamtiti pogrešivost povijesnih tehnika otkrivanja laži. Poligraf je dizajniran za mjerenje otkucaja srca i drugih znakova ‘uzbuđenja‘ jer se smatralo da su neki znakovi stresa jedinstveni za lažljivce, ali oni to nisu. I to znamo odavno. Zbog toga rezultati detektora laži općenito nisu prihvatljivi u američkim sudskim postupcima. Nesavršeni alati umjetne inteligencije mogu imati još veći utjecaj jer ih je tako lako skalirati, dodaje von Schenk. U jednom danu možete poligrafirati samo toliko ljudi. Opseg za AI detekciju laži gotovo je neograničen u usporedbi s prijašnjim metodama.

Prema europskom Zakonu o umjetnoj inteligenciji, tj. EU AI Actu, visokorizični sustavi umjetne inteligencije poput AI detektora koji uključuju prepoznavanje emocija u obrazovnim ustanovama i na radnom mjestu bit će ograničeni i zabranjeni. No ograničenja za AI tehnologiju s ‘neprihvatljivim razinama rizika‘ stupaju na snagu tek za šest mjeseci, a stvarni zakon neće biti donesen prije 2025. godine. Proći će potom još dvije godine prije nego što se počnu primjenjivati ​​sva pravila i obveze

– S obzirom na to da imamo toliko lažnih vijesti i dezinformacija, te tehnologije mogu biti korisne. Međutim, stvarno ih morate testirati – morate biti sigurni da su bitno bolje od ljudi. Ako AI detektor laži stvara mnogo optužbi, možda bi bilo bolje da se njime uopće ne koristimo – zaključuje von Schenk. 

DIGITALNO OTKRIVANJE PRIJEVARA: Aplikacija za širu perspektivu

Za samo stotinjak dolara i vi možete postati pravi AI detektiv s ovim novim alatom/aplikacijom za detekciju laži. LiarLiar.AI napredni je alat za detekciju laži koji pokreću AI i tehnologija računalnog vida te je mješavina tehnologije i psihologije. Za razliku od poligrafa, koji se oslanja na fiziološke reakcije, LiarLiar.AI analizira videoizvore u stvarnom vremenu kako bi otkrio mikroizraze lica, fluktuacije otkucaja srca i suptilne promjene u govoru tijela. ‘Ovaj sveobuhvatni pristup obuhvaća više potencijalnih pokazatelja prijevare, nudeći širu perspektivu‘, kažu na stranicama tvrtke. LiarLiar.AI upotrebljava napredne AI algoritme za analizu koristeći se mješavinom modela te bilježi pokrete lica i tijela osobe, uključujući orijentaciju pogleda. Osim toga, može odrediti otkucaje srca osobe praćenjem mikropokreta na čelu. To bogatstvo podataka zatim se obrađuje kako bi se identificirali potencijalni znakovi prijevare. LiarLiar.AI može se upotrebljavati na daljinu, a besprijekorno radi s bilo kojim softverom za videopozive, bilo da je riječ o Zoomu, Google Meetu, Teamsu, Skypeu..

22. studeni 2024 18:49