Svako malo iscure intrigantni podaci i dokazi o poslovanju i ponašanju ne samo korumpiranih dužnosnika, nepoštenih kompanija nego i običnih građana, malo zbog zviždača, haktivista, ali i dokonih tračera. Svako malo pojavi se i opći interes da neki od tih podataka moraju doprijeti do šire javnosti, makar se do njih došlo nelegalno. Umjesto na portalu WikiLeaks gutači podataka do njih sad pokušavaju doći na platformi DDoSecrets
WikiLeaks je utro put, a njegovim tragom nastavlja Distributed Denial of Secrets, kraće DDoSecrets, koji još više briše granice između zviždača, hakiranja i novinarstva koristeći se uslugama haktivista – hakera aktivista. Platforma DDoSecrets objavit će sve podatke za koje misli da bi bili korisni javnosti, čak i one do kojih se došlo ucjenjivačkim softverom (ransomware) nakon što je žrtva odbila platiti otkupninu hakerima ucjenjivačima. Svoj utjecaj gradi na tehničkoj sofisticiranosti, razgranatoj mreži izvora i otvorenosti jer objavljuje sve što bi moglo zanimati javnost, čak novinarima dostavlja određene podatke na poseban zahtjev. Iako je očito povezan s haktivističkim podzemljem odnosno osobama koje možda krše zakone, naziva se novinarskom organizacijom. U javnosti u njegovo ime najčešće istupa suosnivačica, novinarka Emma Best, koja je prije gotovo tri godine DDoSecrets osnovala sa skupinom zvanom Arhitekt zato što se po njoj WikiLeaks pretvorio u sredstvo bildanja ega Juliana Assangea. Inače, ona se, poput još nekih članova skupine u kojoj ima transseksualnih i istospolnih, izjašnjava kao nebinarna osoba, odnosno nije žena ni muškarac, a spolni odabir i sukladan način ophođenja prema svakom članu naveden je na stranicama DDoSecretsa.
Javni interes
WikiLeaks doživljava se konzervativnim i sklonim Republikanskoj stranci u Sjedinjenim Američkim Državama jer su, recimo, u srpnju 2018. godine iscurili Assangeovi tvitovi u kojima Hilary Clinton naziva 'sadističkom sociopatkinjom' i proziva je zbog podrške vojnim napadima na Libiju i Bliski istok. Iza tih objava stoji lijevi DDoSecrets, koji je tada izbacio više od 11.000 internih poruka s WikiLeaksa za koje je smatrao da uključuju homofobiju, transfobiju, varanje u vezi s izvorom podataka ili samim podacima te podržavaju teorije zavjere (WikiLeaks je 2016. objavio elektroničku poštu Johna Podeste, voditelja predsjedničke kampanje Hilary Clinton, koja je prema konzervativcima sadržavala prepisku visokih dužnosnika Demokratske stranke povezanu sa spolnim zlostavljanjem djece i krijumčarenjem ljudi, na temelju čega je nastao skandal Pizzagate).
DDoSecrets ima pet članova tima i četiri savjetnika te prijatelje, među kojima su The Institute for Quantitative Social Science na Sveučilištu Harvard i European Investigative Collaborations, koji objavljuju priče istraživačkog novinarstva iz Europe, a članovi su primjerice Der Spiegel, Le Soir, De Standaard, Radio Télévision Suisse i L'Espresso. Na stranicama DDoSecreta stoji da objavljuje dokumente od javnog interesa i one za koje ocijeni da bi mogli biti legitimni, tvrdeći da se ne bavi hakiranjem. Ujedno u njemu navode i da se iz etičkih i pravnih razloga podaci ne bi trebali hakirati kako bi se dali DDoSecretsu, ali pozdravljaju doprinos hakera koji prvo pregledavaju podatke pa zatim zaključe da ih treba objaviti.
Google, Facebook, GabLeaks...
DDoSecrets je početkom godine tako objavio golem broj podataka o nekim tvrtkama prikupljenih na dark webu gdje su ih objavili hakeri ucjenjivači. Podaci sadrže više od 750.000 elektroničkih dopisa, slika i dokumenata pet tvrtki, a moguće je privatno dijeljenje još podataka o desetak drugih tvrtki. Tvrtke koje su se našle na udaru su farmaceutske, financijske, softverske, proizvodne, maloprodajne, nekretninske te nafte i plinske. U veljači je objavio financijske dokumente prema kojima Google dopušta da adrese na Gmailu i Google Run upotrebljavaju mjanmarska vojska i vođe puča kako bi upravljali svojim tvrtkama. Također u veljači objavio je više od 40 milijuna objava, lozinki i privatnih poruka konzervativne kršćanske društvene mreže Gab. Best je tada GabLeaks nazvala zlatnim rudnikom za sve koji istražuju militante, neonaciste i krajnju desnicu, a s Gaba su uzvratili da su ih napali psihički bolesni transdemonski hakeri. Prije gotovo dvije godine DDoSecrets je objavio podatke ruskog Ministarstva unutarnjih poslova o razmještanju ruskih snaga u Ukrajini iako su Rusi tvrdili da nemaju svojih snaga tamo.
Najveći ulov DDoSecretsu je ipak onaj iz lanjskog lipnja kada je objavio BlueLeaks s bilješkama i financijskim zapisima s više od 200 američkih državnih, saveznih i mjesnih policijskih službi koje su pratile stranice namijenjene prosvjedima, protivljenju provođenja nekih zakona, govorile o marksističkom pokretu Black Lives Matter i širenju koronavirusa. No, bili su sadržani i osobni podaci, poput e-pošte i kućnih adresa oko 700.000 policijskih službenika.
Suradnja s cenzorima
Valja naglasiti da istraživačkim novinarima i javnosti takvo objavljivanje podataka pomaže i u slučajevima kada velike tehnološke tvrtke surađuju s cenzorima kako bi se onemogućila novinarska istraživanja uz prijetnje čak i kaznenim progonima. Koliko su primjerice jaki Facebook i Google vidjelo se u Australiji kada su se otvoreno suprotstavljali nastojanjima da novinskim izdavačima počnu plaćati postotak od objave vijesti. Google je ipak zatim u veljači počeo pregovore s izdavačima, a Facebook je ostvario prijetnju da će onemogućiti pristup vijestima, pri čemu se osim novinskih članaka nisu mogli vidjeti ni vladini i ostali politički sadržaji. Australski premijer Scott Morrison na Facebooku je napisao da to potvrđuje zabrinutost sve većeg broja zemalja zbog ponašanje velikih tehnoloških tvrtki, koje misle da su veće od vlada i da se pravila ne bi trebala primjenjivati na njih. Nakon toga je na kraju ipak postignut dogovor.
Važnost etike
Gordana Vilović, profesorica novinarske etike na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, potvrđuje da ipak postoje granice na kojima interes javnosti prestaje, jer neke osobne stvari, prije svega ono što se odnosi na djecu ne mora biti od interesa za javnost. Prema njoj sve ono što uključuje političkog moćnika i novac, odnosno nemaran odnos prema novcu poreznih obveznika poput prijevare, laži i korupcije, zavrjeđuje istraživanje jer je interes javnosti najvažniji.
– Malodobna djeca trebaju biti izuzeta, jer ih treba zaštititi od medijskog eksponiranja, ako je to uopće moguće u maloj zemlji poput Hrvatske. Djeca ne trebaju ispaštati za loše postupke roditelja. Nadalje, uvijek treba više puta razmisliti kako u istraživanju napraviti manju štetu prema ljudima koji su se mogli naći u životu tog čovjeka ili grupe koji istražujemo, a da nisu izravno povezani sa slučajem važnim za javnost. Nema univerzalnog pravila, svaki se slučaj mora zasebno promatrati jer istraživanje u novinarstvu je težak i odgovoran posao. Valja uvijek imati na umu etičke implikacije onoga što pišemo i moguće nenamjerne pogreške koja se mogu dogoditi. Jasno, ako je netko dobio izbore na promicanju katoličkih standarda života, a u stvarnosti se ponaša krajnje licemjerno i krši ih – onda dvojbe nema! Takvi se slučajevi trebaju objelodaniti. To onda nije njegova ili njezina osobna stvar – kaže Vilović.
Svaki novinar, objašnjava, izgrađuje svoj etička pravila i uvijek ćete čuti da profesionalni novinari znaju granicu do kojih idu, pa i po cijenu toga da odustanu od priče ako pretpostavke s kojima su išli u istraživanje nisu potvrdile.
– Profesionalno novinarstvo uvijek ima na umu koliko je priča koja se istražuje relevantna za što širi krug ljudi. To je i osnovna svrha novinarstva. Novinari su ključan faktor stabilnog društva, gdje se ljudi koji imaju određenu količinu moći mogu katkada zaboraviti i početi ponašati kao da im je sve dopušteno. Upravo suprotno, ništa više im nije dopušteno u odnosu na druge građane koji su potpuno privatne osobe – jasna je Vilović.
Četvrta vlast
Napominje da zato govorimo o novinarstvu kao četvrtoj vlasti u društvu, odnosno profesionalnim medijima koji svoj legitimitet i vjerodostojnost potvrđuju onoliko koliko prate izobličenja koja se mogu događati u izvršnoj, zakonodavnoj i sudbenoj vlasti. Neprestano propitivanje, istaknula je, osobito ako je vidljivo da su javne osobe bahate u svom radu, dio je svakodnevice novinarskog posla, ne samo istraživačkog novinarstva. Naglasila je da obični građani ne mogu doći do nekih odgovora koji su im važni i zanimaju ih bez novinara i širega konteksta priče i događaja unatoč svim postojećim društvenim mrežama.
– Istraživački novinari moraju poštovati zakon i veliki se novinari ne upuštaju u nedopuštena prisluškivanja, krađu dokumenata, lažno predstavljanje ili preuzimanje uloge policije, suca ili zakonodavca. Makar i doznali velike priče za javnost, takvi se postupci smatraju neprikladnim. Za pravo istraživanje treba mnogo vremena, ali, nažalost, u želji da se djeluje brzo i što prije izađe s pričom događaju se i velike pogreške. Pritom ne bih rekla da su prvenstvo nad istraživačkim novinarstvom preuzele organizacije poput WikiLeaksa. Ne, nisu preuzele posao iako su svakako zanimljivi podaci koje objavljuju. Ali da bi se javnost snašla u tome, treba ih obraditi, staviti u kontekst, a to mogu obrazovani istraživački novinari koji će to i dalje raditi. Ako ste običan građanin i imate vremena, naći ćete mnogo podataka, no važnost istraživačkih novinara jest da nam pomogne shvatiti što se doista događa. Po mome sudu, nijedna takva organizacija neće zamijeniti istinskog novinara istraživača. Pritom te organizacije jesu važne za slobodu govora, jer donose podatke bez ikakvih filtara i cenzure. Institucije se ogoljuju i ako smo kojim slučajem imali visoko mišljenje o profesionalnosti, etici i prihvatljivom načinu postupanja ljudi u državnim institucijama ili svjetskim organizacijama, vidimo koliko je sve to krhko. Napokon, u današnjem svijetu nema tajni ili sigurnosti da nešto što se kaže ili napiše u elektroničkoj pošti neće u jednom trenutku ugledati svijetlo dana. I sablažnjavati javnost. Prema tome, dobro je da postoje i da djeluju takve organizacije, a istraživačko novinarstvo uvijek je bilo na udaru onih koji misle da imaju monopol na istinu i da su im istraživački novinari smetnja. Povijest pokazuje da pravi istraživači u novinarstvu ne odustaju olako – sigurna je Vilović.