U transformaciji nestaju klasična bojišta, a umjesto u rovovima danas se bitke vode u oblacima podataka i s nevidljivim frekvencijama
Stigla su nam ponovno i takva vremena kada se o vojsci, vojnoj spremi i oružju govori svaki dan. Nesigurno doba dovelo je do toga da se i u Hrvatskoj vraća služenje vojnog roka ne bi li se mladost pripremila i naučila osnove baratanja puškama i pištoljima. Međutim, imaju li danas pješaštvo i ljudska vojska na terenu ikakva smisla?
U eri u kojoj algoritmi određuju što ćemo čitati, gledati i kupovati, nije iznenađenje da i ratovanje sve više postaje posao za strojeve, a sve manje za čovjeka. Suvremena obrambena tehnologija više ne uključuje samo puške, tenkove i zrakoplove – uključuje velike skupove podataka umjetnu inteligenciju, orbitu, genetiku i nevidljive mreže koje sve nadziru i povezuju. U toj transformaciji ratovanja nestaju klasična bojišta, a umjesto u rovovima danas se bitke vode u oblacima podataka i s nevidljivim frekvencijama. I dok se u javnosti priča o tenkovima u Ukrajini ili izraelskim raketnim udarima u Gazi, iza kulisa odvija se još jedna vojna utrka o kojoj se rijetko, ako se uopće, govori, ali čije posljedice mogu biti globalne. U cijeloj priči ispaštaju upravo oni jadnici kojima je sudbina dala da se nađu u rovu kada prema njima lete bespilotni dronovi napunjeni eksplozivom.
Maglovite tajne
Vojske diljem svijeta iznimno se trude čuvati tajne o svojim najnovijim inovacijama, i to s dobrim razlogom. No upravo ta tajnovitost često potiče znatiželju i spekulacije u javnosti. Povremeno vojne tajne ipak izađu na vidjelo – ako ne odmah, onda desetljećima nakon njihove prve primjene. Jedan takav slučaj je materijal pod nazivom fogbank, koji se upotrebljavao u proizvodnji nuklearnih bojnih glava. Proces njegove proizvodnje bio je toliko strogo povjerljiv da su podaci o njemu u međuvremenu – izgubljeni. Kad je početkom dvijetisućitih postalo potrebno proizvesti novu količinu tog materijala radi obnove postojećih bojnih glava, Američka nacionalna uprava za nuklearnu sigurnost morala je uložiti ogroman trud, vrijeme i novac da bi ponovno otkrila izgubljeni proces proizvodnje. Iako je postojanje fogbanka danas javno poznato, njegova točna struktura i dalje ostaje tajna.
Stručnjaci za oružje vjeruju da je riječ o svojevrsnom aerogelu – materijalu koji bi se pri detonaciji fisijske faze nuklearnog oružja trebao pretvoriti u pregrijanu plazmu, što potom pokreće konačnu, fuzijsku eksploziju bojeve glave. Fogbank se proizvodio u saveznoj državi Tennesseeju od 1975. do 1989. Nakon završetka proizvodnje tadašnje serije bojnih glava, proizvodni pogon je ugašen. Dvadesetak godina poslije, kada je SAD odlučio produljiti životni vijek postojećih bojnih glava, inženjeri i znanstvenici koji su radili na projektu shvatili su da dokumentacija o proizvodnji fogbanka gotovo da i ne postoji.
Situaciju je dodatno zakompliciralo to što su mnogi stručnjaci koji su radili na njegovoj izvornoj proizvodnji u međuvremenu otišli u mirovinu ili napustili agenciju. Nakon mukotrpnog procesa reverznog inženjeringa, materijal je ponovno uspješno proizveden 2008. Danas nije poznato upotrebljava li se fogbank još uvijek u novim generacijama američkoga nuklearnog oružja. To je samo jedan od primjera tajnih vojnih tehnologija koje nas čini se okružuju, ali o kojima se malo zna ili se uopće ne zna.
Algoritamski rat
Ako iz hladnog rata skočimo u sadašnjost, dolazimo u eru autonomnih bespilotnih letjelica koje same odlučuju o ciljevima, što je prije samo desetak godina bilo rezervirano za znanstvenofantastične filmove. Međutim, budući da svakodnevno svjedočimo događajima na ‘istočnom frontu‘, takve letjelice ili dronovi postali su svakodnevica. U ukrajinskom ratu bespilotne su letjelice opremljene računalnim vidom pa same prepoznaju tenkove te ih autonomno napadaju, u čemu veliku ulogu ima američka tvrtka Palantir Technologies, koja je razvila sustav MetaConstellation koji u stvarnom vremenu povezuje satelitske podatke i dronove na terenu, omogućujući analizu i donošenje odluka u sekundama. Pritom se ključna odgovornost više ne nalazi u rukama zapovjednika, nego inženjera i programera koji treniraju sustave strojnog učenja. Riječ je o radikalnom pomaku jer rat više nije pitanje strategije generala, već kvalitetnoga koda. Mačo-muškarce u zelenim uniformama mijenjaju štreberi s ‘pepeljarama‘.
U pozadini svega moćne su privatne tvrtke poput Lockheed Martina, Raytheona, Northropa Grummana i kineskog CETC-a koje, često pod velom tajnosti, razvijaju oružja budućnosti. Suradnja između javnog i privatnog sektora postala je ključna jer vojske više ne razvijaju tehnologiju, nego postaju klijenti u globalnoj industriji sigurnosti pa je ponekad jako teško povući crtu i jasno vidjeti gdje je nevidljiva linija koja se nalazi između nacionalne obrane i korporativnih interesa.
Između stvarnosti i mita
U hladnoratovskom duhu mnoge vojne sile razvijaju oružja koja formalno ne postoje, ali svi znaju da postoje. Mit i realnost postali su nerazdvojivi, a transparentnost je postala luksuz koji si države više ne mogu (ili ne žele) priuštiti. Jedno od najzanimljivijih među njima je PHASR (personnel halting and stimulation response), koji predstavlja jedno od najneobičnijih i najfuturističkijih neubojitih oružja razvijenih u američkoj vojsci. Riječ je o eksperimentalnom laserskom sustavu koji je osmislio Laboratorij za ratno zrakoplovstvo SAD-a, a čija je glavna svrha privremeno onesposobiti protivnika pomoću intenzivne svjetlosti. PHASR upotrebljava laserske zrake dviju različitih valnih dužina kako bi dezorijentirao i kratkotrajno zaslijepio osobu, pritom ne uzrokujući trajna oštećenja vida, navodno.
Međunarodne konvencije, poput Protokola IV. Konvencije o nekonvencionalnim oružjima, zabranjuju uporabu oružja koje može trajno zaslijepiti ljude, i američka vojska tvrdi da PHASR ne krši ta pravila jer nije dizajniran da izazove trajnu sljepoću. Umjesto toga svrha mu je zadržavanje i neutralizacija prijetnji na kraćim udaljenostima, u misijama kontrole mase, zaštite vojnih objekata i u protuterorističkim situacijama, gdje smrtonosna sila nije poželjna opcija. S vizualnim izgledom koji podsjeća na pušku iz znanstvenofantastičnih filmova, PHASR je stekao gotovo kultni status u raspravama o oružju budućnosti. Ipak, njegova primjena ostaje ograničena, a široka operativna upotreba zasad nije potvrđena. U teoriji, PHASR je ‘nesmrtonosno oružje‘, a mogli bismo ga nazvati i recimo ‘tihim represivnim oružjem‘.
Slična stvar je sa zvučnim ili akustičnim topom poznatim pod skraćenicom LRAD (long-range acoustic device), koji se nedavno upotrijebio protiv studenata u Srbiji. Ili nije? Ili jest? Tko će ga više znati nakon što su i sami državnici u toj zemlji nekoliko puta promijenili stajalište o tome imaju li ga ili nemaju u svojoj opremi. Iako nije smrtonosan, LRAD izaziva mučninu, dezorijentaciju i bol, a ponešto od toga smo i sami mogli vidjeti tog dana u Srbiji. S takvim oružjem eufemizam ‘kontrola masa‘ dobiva zlokoban prizvuk, a demokracije diljem svijeta moraju otvoriti pitanje njegove upotrebe u civilnom prostoru umjesto da zataškavaju njegovu uporabu, čemu smo također svjedočili.
Elektromagnetski impuls i kameno doba
U moru moderne vojne tehnologije ističe se EMP iliti elektromagnetski impuls. Riječ je o oružju koje ne ruši zgrade nego sustave i, kako mu tepaju, može uništiti temelje civilizacije kakvu poznajemo u iznimno kratkom vremenu. EMP je kratak, ali snažan elektromagnetski val koji nastaje uslijed nuklearne eksplozije u atmosferi, a može biti i posljedica drugih izvora poput Sunčevih oluja ili specifičnih tehnologija namijenjenih stvaranju EMP-ova (poznatih kao nuklearni EMP ili nenuklearni EMP uređaji). EMP je u biti snažan impuls elektromagnetskog zračenja koji uzrokuje trenutačne smetnje ili trajno uništenje elektroničkih uređaja i sustava, poput računalnih mreža, energetske infrastrukture, komunikacijskih mreža, automobila i zrakoplova, i to bez fizičkog uništavanja objekata. Njegova upotreba može biti zaista katastrofalna. Zamislite svijet u kojem su jednim udarom uništeni svi komunikacijski sustavi, nema interneta, banke više ne rade, zračni promet je prekinut i najveći gradovi ostaju u mraku. Takav scenarij može rezultirati kolapsom gospodarstva, panikom te velikim brojem žrtava uslijed nedostatka hrane, vode i medicinske pomoći.
Osim toga, nužnost ponovnog uspostavljanja svih sustava mogla bi potrajati mjesecima, pa čak i godinama. E to vam je EMP. Jedan od najslavnijih testova EMP oružja proveden je u sklopu američkoga testnog programa ‘Starfish Prime‘ 1962. kada je u pacifičkoj regiji detonirana nuklearna bomba na visini od 400 kilometara. Eksplozija je izazvala EMP val koji je, prije svega, uništio komunikacijske sustave na Havajima koji su bili udaljeni gotovo 1400 kilometara od mjesta eksplozije. To je bio jasan pokazatelj da EMP može imati globalni doseg, što znači da nuklearni napad u atmosferi može imati ozbiljne međunarodne posljedice. Osim nuklearnih izvora, razvijeni su i specifični nenuklearni EMP uređaji, koji mogu izazvati istovjetne učinke, ali bez nuklearne eksplozije. Takvi uređaji upotrebljavaju snagu konvencionalnih eksploziva, ali njihov doseg je ograničeniji, premda mogu izazvati velike poremećaje u ciljanom području.
Zadnji se pak veliki test dogodio u rujnu 2022. na američkom vojnom poligonu kada je izvedena simulacija EMP napada na elektroenergetsku mrežu. Rezultat? U roku od deset sekundi prestale su raditi bolnice, aerodromi, prometni sustavi i banke. Iako bez ijedne žrtve, napad bi uzrokovao stotine tisuća smrti zbog kaosa i nedostatka osnovnih usluga. EMP oružje ne ruši zgrade, nego sustave, i to u tišini.
Šipke iz svemira
Teoretski, ako SAD u orbitu postavi sustav Rods from God, volframove šipke koje bi iz svemira padale na ciljeve brzinom višestruko većom od zvuka, više ne bi postojalo sigurno mjesto na planetu. Taj projekt, često nazivan i ‘Projekt Thor‘, koncept je za sustav kinetičkog bombardiranja koji je nastao kao ideja, a ne kao potpuno realizirani projekt. Prvotno ga je osmislio Jerry Pournelle dok je radio u operativnom istraživanju u Boeingu, prije nego što je postao pisac znanstvene fantastike. Koncept uključuje lansiranje velikih volframovih šipki – otprilike šest metara dugih i trideset centimetara u promjeru – iz orbite kako bi udarile ciljeve na Zemlji, oslanjajući se isključivo na kinetičku energiju.
Povijesno gledano, američko ratno zrakoplovstvo istraživalo je taj koncept, što je vidljivo iz izvještaja iz 2003. pod nazivom Hypervelocity Rod Bundles koji je opisao sustav satelitski kontroliranih volframovih šipki sposobnih za globalni udar. Međutim, nema dokaza da je ‘Projekt Thor‘ ikada razvijen u operativni vojni sustav. Ugovor o svemirskom prostoru iz 1967., koji zabranjuje nuklearna, biološka ili kemijska oružja u svemiru, ne zabranjuje izričito kinetička oružja poput tog, ostavljajući potencijalnu zakonsku rupu. Ipak, praktični izazovi, poput golemih troškova lansiranja teških volframovih šipki u orbitu zasad ostavljaju taj projekt u sferi teorije... Valjda.
Nevidljivi napad
I dok su svi prošli ratovi bili definirani eksplozijama i pucanjem, suvremeno ratovanje nosi potpuno novu dimenziju. Onu u kojem napadnuti ne vidi da je napadnut, ali zna da mu nije dobro. Za razliku od prošlih vremena, kada je rat bio fizički prisutan, danas je rat nevidljiv. Algoritmi, umjetna inteligencija i autonomna oružja ne samo da prepoznaju mete, oni ih uništavaju, slabe društvo i njegove strukture i destabiliziraju nacije. Ratove budućnosti nećemo doživjeti na bojištima, već u prostorima digitalnih mreža, ekonomske destabilizacije i društvenih podjela. Možda ipak ovo ‘ratove budućnosti‘ treba ispraviti u ‘ratove sadašnjosti‘.