Nova era začeća: Rođenje tehnološki dizajnirane djece pitanje je trenutka

Svi su donori mladi i zdravi muškarci. Program doniranja dobrovoljan je i anoniman, a prema važećoj legislativi tako rođeno dijete ni nakon navršene 18. godine života nema pravo doznati identitet donora spermija‘, stoji na internetskoj stranici češke poliklinike za IVF u Pragu. No anonimnost darivatelja sperme, koja je još zajamčena u Češkoj, ne postoji u Švedskoj, Švicarskoj, Portugalu, Nizozemskoj, Australiji, na Novom Zelandu te u nekim saveznim državama SAD-a, a i Britanci začeti umjetnom oplodnjom koji ove godine postanu punoljetni moći će doznati ime biološkog oca – donatora sperme.

Švedska je još 1984. donijela zakon kojim se djeci začetoj doniranom spermom daje pravo na informacije o donatoru kad postanu punoljetna. Medicinski fakultet Karolinskog instituta anketirao je 210 donatora jajnih stanica i sperme od pet do osam godina nakon njihove donacije i većina ih je imala pozitivno stajalište o ideji da njihovi genski potomci uspostave kontakt s njima.

Koncept anonimnosti postoji od prvoga zabilježenog slučaja umjetne oplodnje iz 1884., kad ženi nije ni rečeno da je oplođena spermom drugog muškarca. Međutim, postupak umjetne oplodnje postao je popularan tek 80-ih godina prošloga stoljeća i otad se naveliko primjenjuje, ali istraživanje iz 2016. profesora bioetike na Pravnom fakultetu Sveučilišta Harvard Glenna Cohena pokazalo je da će ukidanje anonimnosti općenito dovesti do smanjenja broja potencijalnih darivatelja sperme.

Njih oko 29 posto odbilo bi donirati ako bi njihova imena bila dostupna. No banke sperme, mnogo prije nego što je potegnuto pitanje anonimnosti, zbog vlastitih interesa riješile su dvojbu anonimno ili javno različitom cijenom usluge: anonimna sperma je jeftinija, a skuplja je ona čiji je donator poznat. Naime, takve likove, koje nije briga hoće li im jednoga dana vojska biološke djece pokucati na vrata, nije lako pronaći.

Nestanak anonimnosti

Anonimnost darivatelja sperme uništili su kućni genski testovi, koji ljudima mogu otkriti rođake za koje nisu ni znali da postoje, čak i one koji uopće nisu ni namjeravali biti pronađeni, primjerice biološke očeve, anonimne darivatelje sperme. Oni koje zanima vlastito podrijetlo mogu putem genskog testa 23andMe doći do genskih podataka za otkrivanje bioloških roditelja. Zbog toga banke sperme trenutačno značenju pojma anonimnost daju novi smisao – odbijanje dijeljenja informacija o donatoru sperme. Ipak, neke od njih nude mogućnost otvorene identifikacije, odnosno povezivanja bioloških očeva s djecom začetom darovanom spermom samo uz obostranu suglasnost, odnosno biološkog oca i djeteta, što se može ostvariti i prije djetetove punoljetnosti.

– Lakše je naći potencijalnog darivatelja sperme ako može biti anoniman, ali anonimnost ne postoji – izjavio je Fredrik Andreasson, izvršni direktor banke sperme u Seattleu, koja je revidirala ugovore s donatorima i korisnicima. Anonimnost je problem i za darovateljice jajnih stanica, čiji su podaci dostupni odmah ili kada dijete postane punoljetno.

– S povećanom vidljivošću i prihvaćanjem različitih vrsta obitelji promijenili su se i korisnici donirane sperme, uključujući neudane žene i lezbijske parove koji otvorenije razgovaraju s djecom o njihovu začeću. To nas je učinilo mnogo otvorenijima – izjavio je Robin Baird, glavni pravnik u banci sperme Cryobio u Columbusu u Ohiu.

Pronađena baka

Danielle Teuscher iz Portlanda u Oregonu nema dobro iskustvo s bankom sperme Northwest Cryobank od koje je kupila spermu s pomoću koje je začela kćer. Ona je s pomoću testa 23andMe pronašla majku biološkog oca svoje kćeri i željela kontaktirati s njom. No u komunikaciju se umiješala banka sperme prijeteći joj da bi zbog kršenja ugovora mogla platiti dvadeset tisuća dolara jer se obraća donatoru koji vjeruje da je anoniman. Osim toga, banka joj je onemogućila daljnje korištenje još pet bočica sperme istoga donatora koje je kupila namjeravajući umjetnom oplodnjom začeti još djece. Zbog toga je Danielle tužila banku sperme i zatražila odštetu, na što je banka odgovorila da je sebična jer pokušava pronaći nepoznatog donatora koji joj je ‘nesebično‘ pomogao da dobije ‘najveći dar na svijetu‘ – dijete.

Ali donator sperme nije nesebičan jer nije riječ o pravoj donaciji, nego o poslovnom odnosu: on banci spermu, ona njemu novac. A ni banke nisu nesebične prema kupcima sperme, jer da jesu, ne bi ni postojale. Primjerice, u Americi posluje dvadesetak banaka sperme, i to gotovo bez nadzora državnih institucija. Posao im je pomutilo ukidanje anonimnosti donatora te sad smišljaju nove modela tajnosti. Donatora je vrlo malo, nakon zdravstvene provjere prikladno ih je samo jedan posto, a riječ je o mladim ljudima koji spermu doniraju tijekom školovanja i kojima je jamčena anonimnosti, ali prije nego što je test DNK-a stigao u kućnu uporabu.

– Nitko nije mogao predvidjeti prije petnaest godina da bi netko mogao putem nekog testa ući u trag donatoru sperme iz, primjerice, Seattlea – izjavio je Peter McGovern, profesor reproduktivne endokrinologije i neplodnosti na Medicinskom fakultetu Rutgers New Jersey.

Tajnošću ili otkrivanjem identiteta darivatelja sperme bave se i etičari kao i ostali protivnici anonimnosti koji tvrde da se djeci rođenoj potpomognutom oplodnjom darovanom spermom uskraćuje mogućnost da razumiju probleme ključne za njihov identitet.

– Postoje etička pitanja o tome zašto bi banka sperme uopće željela potaknuti roditelja da laže svojem djetetu – izjavila je Debbie Kennett, genealoginja iz Ujedinjenoga Kraljevstva koja se bavi i anonimnošću darivatelja sperme.

Prva žena koja je 2005. na internetu potražila biološkog oca svojega sina začetoga darovanom spermom donatora iz kalifornijske Cryobanke bila je Wendy Kramer. Upoznali su se i sprijateljili, a njezin sin je upoznao i nekoliko polubraće i polusestara. Wendy i njezin sin Ryan danas vode udrugu Donor Sibling Registry u Coloradu koja povezuje braću i sestre začete darovanom spermom. Upravo su oni razotkrili problem da su anonimne donacije zabluda te da mogu nanijeti više štete nego donijeti koristi i onima koji su začeli djecu darovanom spermom, a i donatorima. Naime, banka je Wendynom donatoru obećala da neće imati više od desetero ‘donirane‘ djece, ali tijekom potrage ispostavilo se da ih je čak dvadeset.

Smanjenje rizika

Iako će zbog ukidanja anonimnosti biti sve manje darivatelja sperme, ne trebaju se brinuti oni koji žele imati dijete, a ne mogu začeti prirodno. Nalazimo se u novoj eri začeća – mijenjaju se genski tragovi i sve je više djece rođene zahvaljujući asistivnoj reproduktivnoj tehnologiji.

Prema riječima stanfordskog bioetičara Henryja Greelyja, predviđa se da će in vitro gametogeneza (IVG), proizvodnja jajnih stanica i sperme iz nediferenciranih ljudskih stanica, vjerojatno dominirati u budućnosti reprodukcije i rezultirati s čak 90 posto trudnoća u Americi. Pokaže li se to točnim, IVG će vjerojatno temeljito promijeniti način na koji se ljudi razmnožavaju, omogućit će rađanje onima koji pate od neplodnosti, ali i općenito roditeljima odabrati genske značajke embrija, te istospolnim roditeljima omogućiti genski srodne potomke.

Neki stručnjaci za potpomognutu oplodnju, poput Jacquesa Cohena s instituta ART u Washingtonu, predviđaju da će IVG zamijeniti gotovo sve konvencionalne postupke in vitro oplodnje (IVF) za one koji imaju problema s plodnošću. Dok Greely predviđa da će se većina budućih roditelja, čak i oni bez problema s plodnošću, odlučiti za IVG oplodnju kako bi smanjili rizik od rađanja bolesne djece ili zbog odabira djetetovih osobina. Investitori su već nanjušili potencijalnu zaradu te ulažu u biotehnološke tvrtke koje se bave IVG-om, a znanstvenici koji rade na toj tehnici štite intelektualno vlasništvo poučeni iskustvom onih koji su to propustili učiniti s tehnologijom IVF-a.

Još jedna polarizacija

Današnja tehnologija IVF-a razvijena je 70-ih godina prošloga stoljeća, a njezinim izumiteljima nije bilo ni nakraj pameti tražiti patentnu zaštitu. To se rijetko događalo čak i kad je metoda IVF-a unaprijeđena intracitoplazmatskom injekcijom spermija. Nakon što je postignut uspjeh, tu se tehnologiju prihvatile klinike diljem svijeta, a na njoj zarađuju i kompanije koje prodaju zaštićene reagense za poboljšane protokole IVF-a. Znanstvenik Gianpiero Palermo, koji je početkom 90-ih godina prošloga stoljeća na Sveučilištu u Bruxellesu razvio intracitoplazmatsku injekciju sperme koja se danas upotrebljava u oko 60 posto postupaka IVF-a, izjavio je da je bio naivan i nije znao da bi to mogao patentirati.

Ako IVG zamijeni konvencionalni IVF, nova metoda začeća donijet će biotehnološkim i farmaceutskim kompanijama nove i unosne poslove. Nova era začeća nosi i nove kušnje za regulatore, a etičari upozoravaju da bi mogla polarizirati društvo na one koji mogu platiti nove i skupe reproduktivne metode i one koji ne mogu. Ipak, prema svemu sudeći, usuđujemo se reći da nije problem u tome tko će, a tko neće moći platiti novu metodu začeća, nego u tome što će oni veće platežne moći formirati nadrasu – nove, tehnološki dizajnirane ljude.