Opažanje građana i dalje je uspješna metoda za prikupljanje podataka koji služe da bi se ljude upozorilo na opasnosti koje im prijeti iz prirode, pa i mora i oceana. Doznaje se tako gdje su opasne meduze, ozlijeđene kornjače, koja riba u kojem plovu pliva i čije peraje proviruju na površinu. No na stanje u morskim dubinama motri i suvremena tehologija – u podmorju, s obala, a i visoko iz zraka
Opasni susreti ljudi i morskih pasa u kojima stradavaju ljudi rijetki su prema međunarodnom popisu napada morskih pasa Floridskoga prirodoslovnog muzeja. Navodno je tako prošle godine u svijetu bilo 137 ugriza morskih pasa, pri čemu 73 nisu izazvali ljudi, ali čak 39 jesu (ostatak su nasrtaji na brodove ili nepotvrđeni i sumnjivi slučajevi). Ugrize morskih pasa ljudi izazivaju prilikom podvodnog ribolova ili ronjenja kada ih pokušavaju dodirivati, pri pokušaju hranjenja životinje te vađenja iz ribarske mreže. Jedanaest slučajeva lani je završilo smrću plivača, a većinu napada doživjeli su surferi, njih 51 posto. Na Jadranu su srećom takvi krvavi morski susreti rijetki, ali češći su susreti s nekim drugim morskim vrstama, primjerice meduzama. O njihovoj nas rasprostranjenosti obavještava Centar za istraživanje mora u Rovinju pri Institutu Ruđer Bošković, prema dojavama građana koji ih slikaju na mjestu opažanja i procjenjuju brojnost. U nas su prijetnja i murine, čija je krv otrovna, ali i bezopasna nakon kuhanja ili pečenja. Ugori također imaju otrovnu krv, a otrovne bodlje morski pauci, škarpine, škarpuni i batovina.
U moru pored plaža često se razapinje mreža koja čuva obalu od opasnih nasrtljivaca, morskih pasa, no oni se mogu u nju zaplesti i potom uginuti. U svijetu tako skonča 10 posto njih, a ostatak zapletenog ulova čine dupini, kitovi i kornjače. Stoga mreže više ne postavljaju, recimo, u Cape Townu, na Floridi, Novom Zelandu i na Havajima, ali Australija ih još uvijek upotrebljava.
Tehnologija protiv morskih pasa
U obrani se primjenjuju i modernije tehnike pa se na Long Islandu obalne ophodnje služe dronovima kako bi otkrile kretanje morskih pasa. Dronovi su uvedeni ubrzo nakon što je početkom srpnja za vrijeme vježbe spašavanja morski pas ugrizao za prsa i ruku spasioca koji je glumio žrtvu u oceanu. U spoju s dronovima odlična je pomoć Clever Buoy, autonomna platforma za nadzor mora koja se koristi sonarnom tehnologijom s naprednim softverom za prepoznavanje. Podatke spasiocima šalje u stvarnom vremenu, svakoga dana tijekom cijele godine, a izradila ga je australska tvrtka Smart Marine Systems. Američki SharkStopper stoji, pak, iza nosivog uređaja Personal Shark Repellent, koji zvukom tjera morske pse i ne ozljeđuje ih. Tvrde da su prvi i jedini napravili uređaj koji uspijeva tako udaljiti morskog psa pet do deset metara od plivača. Ronilačko neoprensko odijelo otporno na ugrize morskog psa osmislio je Sharksuit iz Australije, a izrađeno je od polietilenskih nanovlakana iznimno visoke molekularne težine. U njemu se hvale da tkanina stoga ima omjer čvrstoće i težine 50 posto veći od kevlara i osam do 15 puta veći od čelika. Odjela izrađuju za muškarce, žene i djecu, no valja naglasiti da Sharksuitova tehnologija Shark Stop ne smanjuje ozljeđivanje već smrtnost nakon ozljeda zbog gubitka krvi.
Kupači na društvenim mrežama
U suradnji sa Sveučilištem u Miamiju Nathan Garrison izradio je magnete Enter Sharkbanz koji sliče malim utezima i stvaraju elektromagnetsko polje koje ometa osjetilne organe morskih pasa. Enter Sharkbanz pričvršćuje se na ribički štap i djeluje poput jakog svjetla u zamračenoj prostoriji kod kojeg je prvi nagon okretanje i uzmicanje. Elektromagnetsko polje ne ozljeđuje morskog psa, već ga odvraća i djelotvorno je u najmanje 70 posto slučajeva. Naravno, i za morske pse se u svijetu vode karte opažanja, a kod nas za već spomenute meduze. Dr. sc. Tjaša Kogovšek, znanstvenica Centra za istraživanje mora, kaže da dojave stižu s istočnog Jadrana, iz Hrvatske, Slovenije i Crne Gore. Trenutačna citizen science ili građanska znanost pokrenuta je putem društvenih mreža kao zahtjev upućen kupačima, sljedbenicima Centra, da prijave zapažanja želatinoznog planktona.
– Nismo očekivali da će naša objava doći do tolikog broja ljudi. Zato smo odlučili to nastaviti i tražimo priliku za pokretanje novih alata za podršku sadašnjim građanskim znanstvenicima u upravljanju i pohrani podataka, kao i platformi za najbolje predstavljanje rezultata. U samo mjesec dana primili smo stotine poruka. Neki su ljudi vrlo aktivni i više puta nam šalju svoja zapažanja, a neki šalju fotografije meduza s prošlog ljetovanja. Uključene su i cijele obitelji. Dosegli smo stoga zamjetan broj kupača s istočne obale Jadranskog mora. Pri tome razlog neravnomjerne raspodjele dojava može biti u činjenici da je u sjevernom Jadranu posljednjih desetljeća zabilježeno više nakupljanja meduza nego u ostalim dijelovima Jadranskog mora. Također, važno je razumjeti i prirodu tako dobivenih podataka, jer ljudi najčešće javljaju kada naiđu na meduze, a vrlo rijetko ako ih nema, što nam je također vrijedan podatak – iznosi Kogovšek.
Istraživanja meduza
Kada su, dodala je, dojave potkrijepljene fotografijama ili videomaterijalom, citizen science može biti vrlo koristan znanstvenicima ako žele imati podatke o zemljopisnoj rasprostranjenosti neke vrste ili o sezonalnosti. Ipak može dati samo ograničene informacije o brojnosti meduza iako u Centru izrađuju skup podataka semikvantitativnog obilja i kasnije apliciraju različite analize podataka.
– Meduze su planktonski organizmi i plankton se uzorkuje konvencionalnim metodama kao što su planktonske mreže. Za prikupljanje manjih vrsta želatinoznog planktona, kao što su hidromeduze ili plaštašci, upotrebljavamo standardne planktonske mreže. Međutim, za druge, zbog veličine, želatinozne strukture tijela i neravnomjerne distribucije takve metode se često ne mogu primijeniti. Za procjenu njihove brojnosti mogu se upotrijebzi i druge metode, poput informacija o usputnom ulovu u ribarskim mrežama. Posljednjih godina usvajaju se i primjenjuju metode iz drugih područja istraživanja u istraživanju meduza. Na primjer, podvodni sonari mogu se kalibrirati za otkrivanje nakupina meduza ili vrlo velikih jedinki u vodenom stupcu, kao i videouređaji u kombinaciji sa strojnim učenjem za izvlačenje podataka iz videoprofila ili slikovnih podataka. Veća dostupnost uređaja iz zraka olakšava vizualno otkrivanje i procjenu veličine okupljanja meduza. Lako se upotrebljavaju, ali daju podatke samo s površine uglavnom prozirnih voda te širenje i gustoća nakupina u vodenom stupu ostaju nepoznati. Postoji i videoprofiliranje – nabrojila je Kogovšek.
Dio morskog ekosustava
Teško joj je govoriti o točnom broju vrsta meduza, jer se brojnost povećava zbog ulaska alohtonih vrsta (nisu domaće) u Jadransko more i otkrivanja novih vrsta. Nova vrsta režnjaka Mawia benovici prvi put je otkrivena 2004. godine, rekla je, i to iz uzoraka sakupljenih u sjevernom Jadranu te nazvana po poznatom hrvatskom istraživaču prof. dr. Adamu Benoviću.
– Ove godine bila je objavljena vijest o novoj vrsti, koju su također determinirali iz uzorka iz sjevernog Jadrana znanstvenici Instituta za more i priobalje Sveučilišta u Dubrovniku, Aurelia pseudosolida. Većina čitatelja upoznata je s alohtonim invazivnim rebrašem vrste Mnemiopsis leidyi ili morskim orahom, koji od 2016. oblikuje masivne nakupine u sjevernom Jadranu. Meduze su prirodno obilježje morskih ekosustava. Iz povijesnih istraživanja i naših prošlih istraživanja znamo da su autohtone vrste meduza tvorile nakupine u posljednjih 200 godina. U sjevernom Jadranu, međutim, primijetili smo da su nakupine postale opsežnije, da traju dulje i češće su. Nedavna suradnja istraživača iz Hrvatske, Slovenije i Crne Gore dovela je do zaključka da različite regije duž istočne strane jadranske obale doživljavaju razlike u međugodišnjoj dinamici pojava najčešćih vrsta režnjaka. To se odražava i na kartama distribucije koje tjedno izrađujemo na osnovi dojava. Osim toga, neki su se kupači susreli s opekotinama, a ribari su se žalili na štetu, fizičku i ekonomsku, koju nanose nakupine meduza – upozorila je Kogovšek.
Bogatstvo, ne štetnici
Nakupine meduza prema Kogovšek zapravo mogu imati važan učinak na morski ekosustav (svojom grabežljivosti i natjecanjem za hranu, posebno s malom plavom ribom), na kretanje ljudi i zdravlje te gubitke u ribarstvu i turizmu. Međutim, smatra da se meduze ne smiju smatrati samo štetnicima već dragocjenim resursima. Daje stoga primjer azijskih zemalja u kojima se neke vrste smatraju delikatesom, a ribari u mnogim zemljama prelazili su s ribarstva tradicionalnih vrsta na vrste režnjaka.
– Osim toga, spojevi, najvažniji je kolagen, iz meduza upotrebljavaju se u kozmetici, medicini, u poljoprivredi (kao pesticid i gnojivo) ili kao biofiltar u postrojenjima za pročišćavanje otpadnih voda. Zanimljivo je da su od materijala na osnovi meduza napravili čak i materijal sličan plastici. Svi žarnjaci imaju žarne stanice i otrove te se po njima razlikuju, tako se štite od grabežljivaca i hvataju hranu. Nijedan ubod žarnjaka u Jadranu nije smrtonosan za zdravu odraslu osobu. Najčešće koža postaje crvenkasta i svrbi, a kod nekih vrsta može boljeti te se mogu pojaviti otekline i 'žigovi'. U slučaju uboda meduze, važno je ne trljati, grebati i prati vodom iz slavine ili iz boce. Ostatke meduze pažljivo uklonite pincetom, može i kreditnom karticom te operite morskom vodom. Sve drugo može aktivirati neeksplodirane žarne stanice, što pogoršava ubode. Preporuča se nanijeti rashladnu kremu na kožu (aloe vera) i u slučaju bilo kakve teže alergijske reakcije potražiti liječničku pomoć. Najčešće, posljedice opekotine jadranskih vrsta žarnjaka nestaju u nekoliko dana – objasnila je Kogovšek.