piše: Karlo Tašler
Suci u košarci, ragbiju i tenisu imaju pomoć videotehnologije još od početka tisućljeća, ali u nogometu je proboj zabilježila tek 2018. godine. Ipak je to izrazito tradicionalan sport i mijenja se znatno sporije nego ostatak društva. Iz sociološke perspektive, za sve je kriva radnička klasa. Pruža otpor. No neće ga dugo moći pružati pred prodorom umjetne inteligencije na stadione.
Npokon je posve jasno – posrijedi je urota. Ako je ovdje još ponetko i vjerovao u pravedne suce te ih dostojanstveno branio govoreći da ‘tko radi taj i griješi‘ kada bi uporno sudili protiv nas, otkidajući nam bod po bod, medalju po medalju, svirajući nam jedanesterce i poništavajući golove, sada je napokon jasno i najnaivnijem naivcu da je riječ o organiziranoj pljački. Ako se onomad i mogla zalomiti sudačka pogreška, kako to da danas – kada je tehnologija tu da spriječi nepravdu – suci i dalje zakidaju hrvatsku nogometnu reprezentaciju, potkradaju je i džepare? Odgovor se nameće sâm: u pitanju je sustavno šikaniranje.
Ili takva perspektiva možda samo jako paše našem kolektivnom mentalitetu žrtve koji sportom osnažujemo, a koji se hrani vječitom nepravdom načinjenom hrvatskom narodu i koji je prešao put od goropadnoga ‘Gospodo suci, što nam radite!‘ do očajavajućeg ‘Zašto se ovo ne provjerava u VAR sobi?‘.
Pa hajdemo onda pripovijedati malo o tom nesretnom VAR-u, koji nogometni puk prilično složno prezire i koji je već godinama glavni izvor frustracija igračima i trenerima, a nadasve novinarima i navijačima.
Dva kuta
VAR je pokrata za video assistant referee, a zapravo je riječ o ljudima koji pregledavaju snimke te u slučaju sudačke pogreške interveniraju i pozivaju glavnog suca na njihovo dodatno analiziranje. Jednom kada sudac priđe tom ekranu, počinje drama, a ako pobliže sagledamo taj proces, lako ćemo uočiti odakle dolazi sva skeptičnost prema tom sustavu, a najviše onih koji vjeruju da je sudac krivac za sve naše poraze.
Znate onaj mem koji kola internetom i objašnjava kako se ista situacija može proučiti iz različitih perspektiva? Na slici je čovjek koji napada drugog čovjeka nožem, ali kada se slika odzumira, gledatelj shvati da to uopće nije nož, već peta čovjeka koji u punoj brzini bježi od čovjeka s nožem. U tom trenutku ubojica na slici postaje žrtva, a žrtva postaje napadač. U biti nije ni bitno koja je to slika. Svaka situacija koju analiziramo izgleda drukčije ovisno iz kojeg je kuta gledamo. Isto je s VAR-om. Upravo se prije koji tjedan na utakmici između Liverpoola i Chelseaja dogodila scena u kojoj je sudac dosudio jedanaesterac, a gledatelji su pred televizorom mogli vidjeti situaciju iz dvaju različitih kutova. Iz jednog se činilo kao da je golman najprije dirao loptu pa potom Liverpoolova igrača, a na drugoj se prilično jasno doimalo da je golman promašio loptu i zakvačio isključivo protivničkog igrača. Jedan kut sugerira da nema prekršaja, a drugi da je u pitanju jedanaesterac. Ako je čovjek pod emocionalnim nabojem zbog ekipe za koju navija, ili, nedajbože, ako se utakmica gleda u ‘kockastim‘ dresovima, mozak će se fokusirati na onu od dvije snimke koja će istjerati vlastitu pravdu, to jest osnažiti identitet žrtve.
Nogomet za proletarijat
I dok suci u košarci, ragbiju i tenisu imaju pomoć videotehnologije još od ranih 2000-ih, u nogomet je tehnologija snažniji proboj zabilježila tek 2018. godine. Bilo je to u vrijeme kada su aplikacije za spojeve već dobrano zamijenile koketiranje iz birtija, instagramski influenceri revolucionalizirali su poimanje marketinga, a gotovina se lagano počela zamjenjivati digitalnim novcem. Nogomet je izrazito tradicionalan sport i promjene se uistinu događaju znatno sporije nego u ostatku društva. Iz sociološke perspektive, za sve je kriva radnička klasa, koja je nogometu i donijela svu slavu. Iako je nastao u Engleskoj kao razonoda za aristokraciju i bogataše, brzo su šljakeri iz tvornica pamuka preuzeli stvar i osvojili nogomet. Tradicionalno, upravo se radničkoj klasi pripisuje konzervativni mentalitet, pa i ne začuđuje što su tehnološke novosti u nogometu uvijek dočekivane sa snažnim otporom. VAR, kao najveća promjena koja se sportu dogodila, dakako da je dočekan najsnažnijim neprihvaćanjem te se u Engleskoj uspio probiti samo u Premier ligu, najjaču ligu u zemlji.
Nova tehnologija na osnovi umjetne inteligencije, takozvano poluautomatsko zaleđe, od ove je sezone uvedena u španjolskoj ligi, a ubrzo će se pojaviti i u Engleskoj, a da će umjetna inteligencija promijeniti sport iz temelja, sugerira i najveći teniski turnir Wimbledon, koji je sinonim za tradiciju i na kojem će umjetna inteligencija već na sljedećem izdanju zamijeniti linijske suce.
I dok je Premier liga napravila puni krug – od sporta za aristokraciju preko sporta za mase pa nazad do sporta za elite – radnička kasta, željna autentičnih nogometnih iskustava, uglavnom pohodi stadione nižih liga, na koje se tehnologija još nije probila.
Romantično uklizavanje đonom
Ako na stranu stavimo navijačke tenzije i strast prema bojama klubova na kojoj cijela nogometna mašinerija počiva u današnje doba, postoji jedan koncept koji nadilazi sve te razlike i simbolizira ljubav prema nogometu kao takvom, a to je romantika. Mogu tehnologija i njezini agenti jamčiti veću preciznost pri donošenju sudačkih odluka, ali kao što smo prije zaključili, navijačima i nije toliko do preciznosti koliko do emocionalne zadovoljštine. Što je romantično nogometnom fanu? Pa romantično mu je kada igrač ukliže đonom protivniku u gležanj, a sudac na licu mjesta, pod pritiskom igrača iz obje ekipe, donosi odluku i tako pokazuje koliki je njegov autoritet dok mu 90 tisuća ljudi zviždi s tribina.
Cijela situacija počinje i završava u tom momentu gdje su percepcije svih prisutnih potpuno iskrivljene pod nevjerojatnim udarom emocija. Jer to je ono po što je radnička kasta i došla na utakmicu. Nije došla po pravdu, došla je na predstavu. Romantika je bila i, kako će reći navijači, kada je napadač imao prednost pred braničem pa su zaleđa od 30-ak centimetra bila sasvim prirodno nedosuđivana i napadačima se davala prilika zabiti gol. Samo da se igra. Romantičan je nadasve onaj, kako će hrvatski rječnik objasniti, koji je maštovit, nestvaran, zanesen.
Neromantična vremena
Međutim, vremena su naizgled stigla takva u kojima je tehnologija obuzdala mase i napravila ih sasvim nekim novim bićima, mnogo preciznijim i sofisticiranijim. Pa i u životu je tako, nije li? Vremena su svakakva, ali romantična i nisu. Krenimo samo od onoga što romantika jest u svom iskonskom, ljubavnom obliku, od onih romantičnih duša, od romantične romantičnosti i kupovanja ruža, ljubljenja ruku pa nošenja preko bare. Aplikacije za spojeve, popularno zvane dating apps, cijeli taj romantični proces zamijenile su klikom. Nije li romantika upravo u onom strahu, onim emocijama i onom autoritetu koji čovjek sam sebi stvori prije nego priđe djevojci, kada si kaže: ‘Sad ili nikad!‘ Svako tehnološko postignuće jedan je udarac pod rebra staroj dobroj romantici.
Pa kvragu i sve, koliko je samo bilo romantično one 1930. godine kada su nogometaši Kraljevine Jugoslavije, inače pekari, mljekari i šljakeri, sjeli na vlak do Marseillea i ondje se ukrcali na parobrod do Urugvaja, gdje ih je čekalo Svjetsko prvenstvo. A kada su nakon nekoliko tjedana na moru napokon stigli u Montevideo, odjenuli su najbolja odijela, stavili šešire na glave i počeli hvatati Urugvajke. Bez Tindera, bez mobitela. A tek kada su došli na teren pa onako mamurni nabili Brazil, dok je doma narod čekao poštara da izjutra donese novine, pa kada je osvanuo naslov ‘Kraljevina Jugoslavija 2 – Brazil 1‘, napokon su se svi okupili kod brice i zarakijali za svoje dečke koji su bili ostavljeni sami na kraju svijeta. Pa nije li romantika u tome beskrajna? Međutim, u tome nema pravde. Kada je Jugoslaviju u polufinalu dočekao Urugvaj, priča kaže su suci toliko navlačili za domaću momčad da su u jednom trenutku čak i ‘zažmirili‘ kada je policajac s gol-autlinije vratio loptu u igru i tako asistirao Urugvajcima za gol. Prilično je sigurno da bi u tom trenutku ta šljakerska kasta Jugoslavije dala život da je u Urugvaju bilo takozvane goal-line-tehnologije.
Utjecaj na psihu
Tehnologija je promijenila društvo iz temelja. Algoritmi društvenih mreža već su praktički srasli s ljudskim umom, ljudi lagano prestaju voziti automobile, a automobili počinju voziti ljude pa i sami sebe. Ljudi više ne scrollaju po Instagramu, već Instagram scrolla ljude. Potencijal umjetne inteligencije toliki je da će društvo u vrlo kratkom roku biti neprepoznatljivo, koncepti s kojima smo živjeli ostat će dio povijesti, a povijest će pisati stroj imitirajući autodestruktivnu ljudsku inteligenciju.
Zato profesionalci sve više analiziraju utjecaj tehnologije na ljudsku psihu, pa je onda red da se malo pozabavimo i utjecajem tehnologije na nogometaše. Naime, ne treba čovjeku fakultet da bi se zapitao što se u glavi nogometaša dogodi kada zabije gol u 90. minuti ispred 90 tisuća emocionalnih navijača i još 90 milijuna njih rasutih po svijetu, kada proslavi taj gol sa svojim suigračima kao da mu je zadnji na svijetu, kada razdere sve glasnice i emocionalno ispražnjen vrati se prema centru igrališta znajući da taj gol neće preusmjeriti samo tijek te utakmice, već i cijelog turnira pa i igračeva života, a u tom trenutku sudac puhne zrak u svoju zviždaljku i pokaže da je VAR ustanovio da je bilo zaleđe.
Kako dalje nakon toga? Kako nastaviti tu utakmicu, ma taj život, nakon što si punih pola minute bio na vrhu svijeta i odjednom si ostao bez svega? Kako da navijači nastave navijati? Ta nepravda gotovo da je božanska pa će i taj naš famozni mentalitet žrtve upasti u božansko očajanje. Tehnologija je nemilosrdna. Mnogi se od toga neće oporaviti, do kraja utakmice neće u svakom slučaju, a oni najjači iz emotivnog će ringišpila ipak izaći neporaženi. Najbolji napadači, reći će najveći treneri, oni su koji ne očajavaju previše, već gledaju gdje će uloviti idući volej. Pa onda isto valjda vrijedi i za navijače! Sa snagom tehnologije ne nose se svi isto. Unatoč tome što je, kažu u Engleskoj, broj točnih sudačkih odluka skočio s 82 posto na 96 posto dolaskom VAR-a, trenutačno je u nogometu više konfuzije nego u vremenima kada je sav autoritet bio u rukama suca.
Je li odgovor upravo u autoritetu suca? Naime, najviše od svega u pitanju VAR-a zamjera se sucima što često nemaju autoritet potvrditi svoje mišljenje koje su donijeli na temelju onoga što su vidjeli na terenu, već potpuno podliježu utjecaju snimki, koje često mogu biti zavaravajuće. Ključ svega, kako kažu filozofi i spiritualni učitelji modernog doba, bio bi tehnologiju dovesti pod kontrolu i koristiti se njome kao alatom, a ne biti pod njezinom kontrolom. Dok se ta kontrola ne uspostavi, tehnologija će stvarati mentalne slučajeve, a VAR će iskorištavati ljude baš kao što nas Instagram scrolla.