Gotovo svakodnevno na bespućima interneta može se pročitati da je negdje neka grupa zelenih aktivista napravila neku nepodopštinu, zaustavila promet, prosula boju na neko umjetničko djelo ili izvela sličnu glupost. Te njihove akcije većini ljudi, reklo bi se u narodu, idu na neku stvar, ali ti, kako se nazivaju zeleni nastavljaju svoje performanse diljem Europe i SAD-a. Po Aziji ih baš i nema, pitamo se zašto.
Pogrešne bitke
No ovdje, na domaćem, europskom terenu grupe poput Just Stop Oil, Pipe Busters, Extinction Rebellion ili pak Tyre Extinguishers svakodnevno vode svoju borbu protiv nafte, plina, iskapanja ili, poput ovih posljednjih, protiv SUV-ova. Da, dobro ste pročitali, Tyre Extinguishers ne vole SUV modele automobila, pa im, kako im i samo ime kaže, buše gume po gradovima, kako bi, valjda, njihovi vozači što prije prešli na električne.
Teško je nekad dokučiti što se nalazi u glavama tih ljudi, ali sudeći prema snimkama iz recimo Londonske nacionalne galerije, gdje su nedavno dvije aktivistice ili aktivista van Goghove ‘Suncokrete‘ zalili juhom od rajčice, teško je ne reći da im se u glavama ne nalazi apsolutno ništa. Dodajmo da nije bilo dovoljno zaliti remek-djelo rajčicom već su se pametne glavice zalijepile za zid kako bi upozorile na klimatske probleme. A onda kada je jedan ili jedna od njih otvorio usta, postalo je jasno zašto ih ljudi ne vole. Dramatični govori klinaca od šesnaestak godina prema uzoru na njihova velikog maga Gretu postali su naporni svima.
Najveći problem tih europskih aktivista je taj da zapravo svi europski zakoni idu njima u korist. Zabrana automobila na benzin i dizel, prelazak na alternativne zelene i skuplje energente te razni ESG ciljevi koji vole uključivost, često baš takvih koji protestiraju, pokazuju da cijela politika ide upravo prema svim zahtjevima zelenih aktivista, kojima očito ni to nije dovoljno. Oni bi neki svoj šareni svijet, gdje uopće nema upotrebe fosilnih goriva, ali kako bi sve industrije bez toga preživjele nije ih briga. Ne brinu se ni o radnim uvjetima radnika koji im šivaju dizajnersku odjeću i tenisice jer je to ipak daleko od njihovih malenih suznih očiju pa kao i da ne postoji. Zeleni aktivisti danas biju pogrešne bitke, sve im ide u prilog, ali oni to kao da ne žele ili stvarno jednostavno ne razumiju. Njima su povrijeđeni osjećaji pa je najbolje zalijepiti se za zid u muzeju.
Pravi problemi
I dok se oni tako lijepe po zidovima i podovima, zalijevaju umjetnička djela, leže po cestama u sedam ujutro kad svi koji nisu paraziti na proračunu idu na posao, jedan njemački grad nedavno je iseljen zbog iskapanja ugljena, ali od aktivista nije bilo pomoći. Naime, njemačka vlada je kao predvodnik zelenih politika u EU-u odlučila 2020. godine ukinuti proizvodnju električne energije na ugljen, ali joj je rat u Ukrajini poremetio planove. Zbog nestašice plina i energetske krize ‘privremeno‘ se vratila na ugljen. Kako je odluka pala, pet sela ispod kojih su velika nalazišta ugljena preseljena su ili djelomično preseljena, a za selo Lützerath odlučeno je da se mora uništiti.
Iako studije koje ističu klimatski aktivisti pokazuju da ugljen ispod Lützeratha više nije potreban, studije koje su naručile vlada i energetska kompanija pokazuju suprotno. U Sjevernoj Rajni-Vestfaliji svake se godine ispusti oko 200 milijuna tona ugljikova dioksida. Oko 22 posto od toga je zbog rajnskog lignita pa aktivisti kažu da bi vađenje ugljena ugrozilo cilj od 1,5 stupnjeva postavljen u Pariškom sporazumu za ograničavanje globalnog zagrijavanja. Također, tvrde da je razlog razrješenja pohlepa za profitom, što je, kao i uvijek, prilično točno. U anketi koju je proveo ZDF Polit-Barometer 59 posto ispitanika izrazilo je protivljenje čišćenju sela, a 33 posto bilo je za pa je bitka oko Lützeratha postala bitka i za narative koji se vode u medijima.
Zašto njemačka multinacionalka RWE inzistira na vađenju ugljena baš gdje je to nauštrb ljudi koji ondje žive? Odgovor je jednostavan. Zato što može. Unatoč tome što bismo to mogli nazvati nemoralnim, još je uvijek legalno i isplativo, a RWE, baš kao i ostale velike kompanije koje su najzaslužnije za ispuštanje velikih količina CO2 u atmosferu nastavljaju po svome, a u isto nam vrijeme drže propovijedi o zaštiti klime i svom otpisivanju karbona kao mjeri koja će nadoknaditi svu štetu koju su napravile.
Kao 66 tvornica ugljena
Da ne bi bilo da su problemi samo u Europi pobrinuli su se američki predsjednik Joe Biden i njegova administracija, koja je odobrila projekt ‘Willow‘ na Aljasci. Riječ je o velikoj inicijativi bušenja nafte, za koju su aktivisti rekli da je u suprotnosti s klimatskim ciljevima zemlje. Točnije, u ožujku ove godine Sjedinjene Države odobrile su veliki projekt bušenja nafte na sjevernom obronku Aljaske, bogatom naftom. Projekt ‘Willow‘ tvrtke ConocoPhillips proizvest će procijenjenih 160.000 barela nafte na dan u sljedećih 30 godina, a spaljivanjem te nafte proizvest će se 260 milijuna tona ugljikova dioksida, što je jednako godišnjoj proizvodnji 66 američkih tvornica ugljena.
Ekolozi su izgubili prvu rundu svoje pravne bitke oko naftnog projekta na naftom bogatom području North Slope na Aljasci kada su skupine za zaštitu okoliša i domorodačke skupine podnijele dvije tužbe u pokušaju njegova blokiranja u travnju ove godine. Tužbe su odbijene, a sud je presudio u korist savezne vlade i naftne tvrtke ConocoPhillips napominjući da aktivnosti planirane za sljedećih nekoliko mjeseci ‘ne uključuju vađenje bilo kakve nafte i plina‘, ali što će biti nakon ‘nekoliko mjeseci‘, sud nije zanimalo.
Opasni planovi
Najveće svjetske tvrtke za fosilna goriva u tišini planiraju desetke naftnih i plinskih projekata koje su aktivisti prozvali ‘ugljikovim bombama‘. O tome je nedavno pisao i The Guardian, koji se dokopao podataka koji pokazuju da se te tvrtke zapravo klade protiv toga da čovječanstvo zaustavi globalno zagrijavanje. Njihova ogromna ulaganja u novu proizvodnju fosilnih goriva mogla bi se isplatiti samo ako zemlje ne uspiju brzo smanjiti emisije ugljika, za što znanstvenici kažu da je vitalno važno. Industrija nafte i plina iznimno je nestabilna, ali i iznimno profitabilna, osobito kada su cijene visoke kao sada. ExxonMobil, Shell, BP i Chevron ostvarili su gotovo dva bilijuna dolara dobiti u posljednja tri desetljeća, a nedavni rast cijena naveo je šefa BP-a da tvrtku opiše kao ‘bankomat‘.
Mamac kolosalnih isplata u nadolazećim godinama čini se neodoljivim za naftne kompanije, unatoč tomu što su svjetski znanstvenici za klimu izjavili da bi daljnja odgoda smanjenja upotrebe fosilnih goriva značila propuštanje posljednje prilike ‘da osiguramo životnu i održivu budućnost za sve‘. Pojedinosti o projektima koji se planiraju nisu lako dostupne, ali istraživanje objavljeno u Guardianu pokazuje da planovi širenja industrije fosilnih goriva uključuju početak naftnih i plinskih projekata koji će proizvesti stakleničke plinove ekvivalentne desetljetnim emisijama CO2 iz Kine, najvećega svjetskog onečišćivača.
Ti planovi uključuju 195 ugljikovih bombi, gigantske naftne i plinske projekte od kojih bi svaki rezultirao s najmanje milijardu tona emisija CO2 tijekom svoga vijeka, što je ukupno ekvivalentno oko 18 godina trenutačne globalne emisije CO2. Otprilike 60 posto njih već je počelo puštati CO₂ u atmosferu. Također, desetak najvećih naftnih kompanija na putu je da troši 103 milijuna dolara na dan do kraja desetljeća eksploatirajući nova polja nafte i plina. I dok Bliski istok i Rusija često privlače najveću pozornost u vezi s budućom proizvodnjom nafte i plina, SAD, Kanada i Australija su među zemljama s najvećim planovima za širenje i najviše ugljikovih bombi.
Tvrtke ‘bombašice‘
U tvrtke ‘bombašice‘ ubraja se i francuska kompanija TotalEnergies, koja je uključena u 22 ‘bombaška‘ projekta. Jedan od tih projekata, ‘Arctic LNG 2‘, nalazi se na ruskom Arktiku i izazvao je daljnje kontroverze nakon invazije Vladimira Putina na Ukrajinu. Europski aktivisti osudili su klimatski plan TotalEnergiesa kao pokušaj zelenog pranja ‘smrtonosnih‘ naftnih i plinskih projekata poput istočnoafričkog naftovoda (EACOP) u Ugandi i Tanzaniji ili projekta arktičkog ukapljenog prirodnog plina na ruskom Arktiku.
Također su optužili predsjednika Emmanuela Macrona i francusku vladu da naftnom i plinskom divu pružaju političku, financijsku i diplomatsku potporu unatoč tome što projekti tvrtke prijete uništiti svaku nadu u održavanje globalnog zagrijavanja ispod granice od 1,5 °C koju je zacrtao Pariški sporazum 2015. godine. Zbog toga je manjinska skupina od jedanaest dioničara TotalEnergiesa predložila rezoluciju o usklađivanju ciljeva tvrtke u pogledu emisija s Pariškim klimatskim sporazumom, međutim, tvrtka je to odbila rekavši da bi transponiranje Pariškog sporazuma u statute poduzeća otvorilo polje potencijalno golemih i opasnih pravnih sporova.
Uzalud vam trud, svirači!
Kao što se vidi, velike kompanije ne zaziru od uništavanja okoliša kada je profit u pitanju. Političari zatvaraju oči nad takvim projektima jer i njima u neku ruku odgovaraju, nećemo pretpostavljati u koju. Ljudi koji rade za takve kompanije često mijenjaju pozicije skačući iz tvrtki u politiku ili neka regulatorna tijela (baš kao u farmaceutskoj industriji) pa razni zakoni prolaze iskusnim lobiranjem i vezama. I dok mladi i nadobudni aktivisti troše juhe i ljepilo na uzaludne borbe, pravi su problemi i rješenja tih problema negdje drugdje. Sigurno ne u muzeju ispred van Goghove slike.