U novom Lideru objavili smo tekst 20 vrhunskih globalnih projekata ‘made in Croatia‘. Riječ je o tvrtkama i proizvodima koji su među liderima na svjetskom i europskom tržištu u svojim branšama, ili su jedinstveni i originalni, pa zapravo i nemaju konkurenciju.
Hrvatska je danas poznata po Vegeti i Sumamedu, nekad je bila po Penkali, Torpedu... Konzultanta Andreja Grubišića iz tvrtke Grubišić i partneri pitamo mogu li neki od proizvoda s Liderove liste polučiti sličan tržišni, pa i financijski uspjeh?
- Za većinu kompanija u svijetu je prvenstveni izazov ostati konkurentan u narednih pet godina sa cjelokupnim portfeljem proizvoda/usluga. Iznimno je teško (potencijalno i jako riskantno) kladiti se na jedan proizvod jer je konkurencija u mnogočemu snažna i velika je vjerojatnost da pet godina od danas struktura industrije unutar kojih se ove kompanije nalaze bude bitno izmijenjena. Umjesto tzv. homerun proizvoda, ambicija je ostati u igri i biti relevantan, vjerojatno s paletom proizvoda/usluga od kojih ni jedan nije nužno globalna zvijezda ali svaki ima svoje tržište i razumnu profitnu maržu unutar ukupnog portfelja proizvoda koji će osigurati adekvatan prinos na investirani kapital ulagačima.
Sposobnost prilagodbe proizvodnih procesa, proizvodnog porftelja, distribucije i drugih poslovnih aktivnosti – dakle, sposobnost ‘titranja‘ i neprihvaćanja statusa quo – na način koji vas i dalje drži profitabilnim je puno bitnije od lansiranja ‘nove Vegete‘. Na stotine je copy-cat proizvoda Vegete. Isto tako, Sumamed jest Plivi donio slavu, ali je Pliva napravila i brojne loše investicijske odluke - npr. silne akvizicije koje su imale vrlo upitan rezultat. Drugim riječima, empirijski je dokazano da mnoge cash-rich kompanije donose brojne loše investicijske odluke ‘jer su imale slobodnog novca za investiranje‘. Dakle, sveukupnost kvalitete investicijskih i upravljačkih odluka vam u dugoročnoj tržišnoj utakmici treba osiguravati dovoljno koristi da ‘pobjeđujete na bodove‘, a ne nužno nokautom.
Što tvrtke koje se ravnopravno s najvećima natječu na svjetskom tržištu znače za jednu malu, nažalost previše zatvorenu i rentijersko-turističku ekonomiju?
- Znače puno jer pokazuju da poduzetništvo ima ulogu pravih gospodarskih lokomotiva. Teško je zamisliti ljudsku aktivnost koja zajednici na dugi rok pruža više koristi od poduzetništva. Na dugi rok nijedna filantropija nije za zajednicu učinkovitija od rezultata poduzetništva – kupci kupuju proizvod koji im daje graničnu korist veću ili barem jednaku cijeni koji za njega moraju platiti, dobavljači ostvaruju ekonomsku korist isporukom proizvoda i usluga ovim tvrtkama, djelatnici dobivaju plaću, kreditori kamate na odobrene kredite, država porez, a vlasnici dobit (točnije dividendu plus vrijednost biznisa koji su kreirali). Za primjietiti je da su svi dionici motivirani vlastitim interesima – ali istovremeno moraju voditi računa o interesima ostalih dionika ukoliko žele sudjelovati u kreiranju vrijednosti od koje će jedan dio pripasti njima (samo država ima arbitrarnu moć nad svim drugim dionicima).
Imamo li takvih tvrtki previše ili premalo?
- U relativnim terminima ih je malo i to je reflektirano u razini hrvatskog BDP-a per capita. Npr. u susjednoj Sloveniji ih ima znatno više i to se vidi u njihovom BDP-u per capita.
Što učiniti da takvih tvrtki i projekta u Hrvatskoj bude više?
- Iako je to kompleksno pitanje, naveo bih sedam glavnih pretpostavki:
- Promovirati poduzetništvo manjim porezima i pouzdanom sudskom zaštitom.
- Sve djelatnosti i poduzetničke izbore poštovati ne dovodeći nikoga u povlašteni ili podređeni položaj upotrebom arbitrarne državne moći – npr. reducirati crony-kapitalizam, tj. situacije u kojima državni birokrat bira ‘poželjne industrije‘ kojima daje subvencije ili povlašteni porezni tretman ili na drugi način pojedine branše favorizira (npr. ograničenjem rada nedjeljom, određivanjem cijena itd.).
- Smanjiti postupno udjel državne potrošnje u BDP-u s trenutačnih gotovo 50 posto na 40 posto u idućih 15 godina.
- Posrtanje u poduzetničkom pothvatu javno isticati kao fundus dragocjenih iskustava iz kojih treba izvući pouke – ustati i krenuti hrabro naprijed.
- Učiti srednjoškolce i studente razliku između kreiranja bogatstva produktivnim poduzetničkim aktivnostima (od čega ultimativno svi direktno ili indirektno živimo) od državnog intervencionizma kojim se prisilno distribuira kreirano bogatstvo uz vjerovanje mnogih da je to što se ‘dijeli‘ nastalo ‘samo od sebe‘ (ne postoji državni novac).
- Osvještavati poželjnost uključivanja u proces kreiranja bogatstva, a ne u proces ‘borbe za pravednu raspodjelu‘ vrijednosti koju su drugi stvorili.
- Držati ekonomiju otvorenom i izloženom konkurenciji da se nitko ne bi osjećao ‘nedodirljivim‘.
Na primjerima nekadašnjih perjanica kojih više nema - Penkale, Torpeda i niza drugih… - čini se da ne vrijedi ona too big to fail?
- Sve kompanije koje su izložene pravoj tržišnoj utakmici tj. nemaju političko-državno-crony-kapitalizam sponzorstvo od države i koje su istovremeno velike, privlače pažnju i radoznalost konkurencije. Cijelo vrijeme moraju biti sposobne na prilagodbu i prihvatiti da nema života na staroj slavi. Niti jedna svjetska kompanija nije cijepljena protiv loših investicijskih odluka ili poslovnih propusta – zato što ih vode ljudi, a ljudi griješe. Kao što je rekao Schumpeter – cijelo vrijeme prolazimo kroz proces kreativne destrukcije. Promatranje najvrjednijih svjetskih kompanija (npr. top 10 ili top 100) pokazat će kako se kroz desetogodišnje povijesne intervale struktura mijenja – nova imena dolaze koja nisu niti postojala donedavno, nastaju nove niše i podniše koje nisu niti postojale do prije deset ili dvadeset godina, neke kompanije dobrim dijelom mijenjanju svoj fokus itd. Npr. Xerox, Motorola, Nokia, Kodak... nešto znače onima koji danas imaju 40 ili više godina života, ali mlađima generacijama baš i ne. Too big to fail je konstrukt koji je točan u situaciji kada država direktno ili indirektno spašava poduzeće. Ako maknemo element državnog intervencionizma, malo je onih za koje je veličina bezuvjetno osiguranje od posrtanja.