Ulazak u eurozonu u vrijeme žešćeg slabljenja eura, dakle jačanja dolara, sigurno nije neka sreća. No, je li to razlog za dubinsko i dugoročno uzrujavanje? Iako mnogi ekonomisti i analičari upozoravaju kako paritet sam po sebi nije ključna varijabla – ključno je ono što se (i kao posljedica slabljenja eura, zbog sankcija i stanja na energetskome tržištu) događa s obveznicama europskih članica, a one tonu – izjednačenje ipak nije povijesna senzacija.
Ipak, zanemariti kolaps obveznica, moguće i ne samo zemalja PIIGS-a, bilo bi prilično tupavo, no u Lideru smo o tome već pisali, pa ćemo se fokusirati na druge aspekte posljedica jačanja dolara.
Nije prvi puta da se događaju ovakve oscilacije među valutama
Analitičar Velimir Šonje tvrdi da se tečaj dolara nije značajnije promijenio u odnosu na trenutak rođenja eura kada je u siječnju 1999. za jedan euro trebalo platiti oko dolar i pet centi. - Nakon toga je dolar ojačao, pa se u studenome 2000. euro mogao kupiti za svega osamdeset pet centi.
Nakon kratkog glavinjanja po dnu, uslijedio je veliki oporavak eura 2002. – 2008. Tada je za euro trebalo platiti gotovo dolar i šezdeset centi, dakle dvostruko više nego šest godina ranije. Nakon izbijanja krize 2008. dolar je ponovo u dugom ciklusu jačanja, uz velike kratkoročne oscilacije gore-dolje. Na Investing.com-u su prikazali tečaj hipotetičkog eura prije 1999. (kakav bi bio tečaj da je euro ranije postojao, što u najvećoj mjeri ovisi o tadašnjem tečaju DEM/USD).
Zanimljivo je da slabost eura 2000.-2002. nije bilo razdoblje najveće slabosti europskih valuta spram dolara. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća tečajni ekvivalent eura bio je ispod sedamdeset dolarskih centi za euro – poručuje Šonje dodavši da se tečaj EUR/USD kreće u dugim povijesnim ciklusima oko kojih plešu oni kratkoročniji, a oko njih se vrte ultra-kratkoročne oscilacije.
Lakše je Americi, nego Europi
Neke se generalne pravilnosti ipak naziru: u dobrim vremenima euro raste, a dolar pada, a u lošim je obrnuto (jer svi u strahu bježe u dolar kao sigurnu luku). Također, Amerika lakše svladava loša vremena, jer je ekonomski i politički dinamičnija od spore Europe, pa se odluke brže donose, gospodarstvo brže reagira, i Amerika često brže kreće u ciklus rasta kamatnih stopa, što također neko vrijeme pogoduje dolaru. Sada smo u jednom takvom ciklusu koji traje već petnaest mjeseci – zaključuje Šonje.
Ekonomist i profesor Ljubo Jurčić kaže kako su tri ključna razloga jačanja dolara. - Kamate su veće u SAD-u, a investitori uvijek ulažu ondje gdje je kamatnjak veći. Veća ulaganja jačaju dolar. Geopolitička situacija im također ide na ruku, ako bilo kakav projektil padne unutar EU proizvodnja staje i sav kapital seli u SAD.
Također, SAD ulaže ogromna sredstva u naoružanje, i zbog trenutnog rata, a to diže proizvodnju i zaposlenost, jer raste potražnja za robama i radnicima. Osim toga, ako Rusija dugoročno zavrne plin Europa sigurno klizi u recesiju, a nitko ne zna kakav će biti njen multiplikativni učinak – misli Jurčić.
Na pitanje kako jaki dolar djeluje na ostale robe i usluge na tržištu, kaže kako to i nije najbolja vijest za SAD, jer im značajno poskupljuje ukupni izvoz, istodobno pojeftinjuje europski izvoz. No, to pravilo sada malo remete geopolitika i rat, jer u situaciji s energentima, ako Rusi doista prekinu dovod plina ili se Europa potpuno okrene drugim izvorima, to je odlična vijest za SAD i vrlo loša za EU, jer će biti prisiljena kupovati plin po znatno višoj cijeni.
Problemi su neizbježni
Logično, rastu i sve cijene robe u dolarima (nafta, plin, bakar, aluminij, pšenica...), a to je većina na globalnim robnim burzama (na europskima se nabavlja/ugovara relativno manji dio sirovina). Problem imaju firme koje nabavljaju robu iz SAD-a, jer će plaćati veću cijenu.
Problem je za one koji će kupovati dolare ili kupovati u dolarima u tome što im nije sve deset posto skuplje, nego i 20 posto jer se jakome dolaru pribraja i visoka američka inflacija. S druge strane, profitirat će svi koji po svijetu rade i primaju plaću u dolarima, recimo (hrvatski) pomorci.
Problem će imati i sve zemlje čiji je vanjski dug (ili barem njegov dio) izražen u dolarima. No, valja računati da je takav dug većina država hedgirala i tako zaštitila od tečajne oscilacije. Hrvatska je, srećom, davno napustila dolarsko dužničko tržište, pa je danas samo oko pet posto duga u dolarima.
Šonje pridodaje kako jedini kanal utjecaja u kojem je tečaj EUR/USD važan za domaće cijene su uvozne cijene dijela energenata koji se plaćaju u dolarima. - Jači dolar poskupljuje energente ako im se dolarska cijena ne mijenja. Sada to nije slučaj unatoč jačanju dolara do pariteta, jer su dolarske cijene sirove nafte u proteklih nekoliko tjedana pale više nego što je ojačao dolar.
'Više ćemo se baviti svijetom koji utječe na nas'
Međutim, ako gledamo dulje razdoblje, proteklih godinu dana, vidjet ćemo da su oba faktora nepovoljno djelovala: svjetska cijena nafte (u dolarima) narasla je oko 50 posto, a jači dolar je tome dodao još oko 15 posto. No, prije toga bilo je, i u budućnosti će biti, razdoblja u kojima će se konstelacija tečaja i cijena sirovina posložiti na načine koji će nam u ići u prilog -a kategoričan je Šonje koji veli da su dvije pouke ključne.
- Tržište EUR/USD najveće je tržište na svijetu s milijunima sudionika. Kroz to tržište prelama se cjelokupna gospodarska i politička povijest svijeta ili, ako hoćete malo manje dramatično, kroz to tržište prelama se najveći dio utjecaja tokova međunarodne razmjene i međunarodnih financijskih tokova.
Bit će zanimljivo pratiti kako će se fokus domaće javnosti, dosad opsjednute tečajem kune za euro (ranije za njemačku marku), seliti na to svjetlosnim godinama šire valutno polje (što će biti korisno za sve, jer ćemo se više baviti svijetom koji utječe na nas, a manje vlastitim idiličnim seocetom). Drugo, tečaj EUR/USD nije važan za hrvatsku odluku o pristupanju europodručju, svi će se utjecaji promjena vrijednosti dolara prelijevati na nas na isti način kao što je to bio slučaj i dosad, jer se vrijednost kune spram dolara mijenjala približno na isti način kao i vrijednost eura.
Zaključno, kaže da nas izjednačenje pariteta ne treba brinuti kao što nije brinulo većinu od jedanaest koji su formirali euro 1999., Grčka koja se priključila 2001., Slovenija 2007., Cipar i Malta 2008., Slovačka 2009., Estonija 2011., Latvija 2014. i Litva 2015. Za dolar, kaže, nije marila Slovenija koja je uvela euro uz tečaj EUR/USD od 1,3, nije marila Malta koja ga je uvela uz 1,51, a ni Litva uz drastično različitih 1,07.