Postoji izreka ‘što Švabo luđi, to krumpir veći‘ parafrazirajući koju dobrim dijelom možemo objasniti pozadinu visokog rasta izvoza hrvatske prerađivačke industrije u posljednje dvije godine: ‘što industrija zaostalija, to izvoz veći‘. Ne treba to, doduše, shvatiti potpuno doslovno, ali činjenica je da u izvoznom smislu u ovom trenutku mnoge hrvatske proizvođačke kompanije profitiraju upravo na onome što im je najveća mana – na proizvodima s niskom dodanom vrijednosti.
Od ulaska Hrvatske u EU hrvatski je robni izvoz sve do pandemije Covida-19 rastao po skromnim stopama, najviše od šest posto u 2019. godini. Prva pandemijska godina, ujedno obilježena manjim narudžbama iz inozemstva uslijed lockdowna na glavnim hrvatskim izvoznim tržištima, okončala je s padom robnog izvoza od 3,6 posto, a onda se, početkom prošle godine počeo događati izvozni boom. Odjednom je u prošloj godini izvoz skočio 23,4 posto, a potpomognut inflacijom u ovoj godini, izvoz je već u prvih devet mjeseci, u odnosu na isto lanjsko razdoblje, porastao narednih 34 posto.
Što se dogodilo? Nije hrvatska industrija (nažalost) odjednom postala turbo konkurentna na inozemnim tržištima s novim proizvodima,a još manje proizvodima namijenjenima B2C segmentu prodaje, već je, s kidanjem globalnih nabavnih lanaca, odjednom postala zanimljivijim dobavljačem za svoje stare kupce u Europi. Kako je nedavno izvijestio Eurostat, više od polovine europskih poduzeća s više od 50 zaposlenika prijavilo je poteškoće u domaćoj trgovini povezane s padom ili otkazivanjem ulaznih narudžbi, otežanim pristupom uslugama dobavljača te poteškoćama u nabavi sirovina od dobavljača.
Kako su njemački, talijanski i drugi industrijalci ostali bez mogućnosti brze nabave potrebnih im jeftinih repromaterijala i dijelova iz Kine, tako su se više okrenuli prema onima koji su im bliži i mogu isporučiti robu. Blizu pet posto poduzeća angažiralo se u traženju novih dobavljača. A kako većina izvozno orijentiranih hrvatskih industrijskih kompanija djeluje u B2B segmentu, hrvatska industrija pokazala se kao dio rješenja ovog problema.
– Hrvatsku prerađivačku industriju kroz tranziciju je obilježavao troškovni obrazac konkurentnosti, a recentna istraživanja ukazuju da je u većini sektora takvo stanje i danas. Nekoliko istraživanja provedenih unutar projekata Reinduce i Convrh Hrvatske zaklade za znanost ukazalo je kako hrvatski izvoz uglavnom odlikuje visoki udio inozemne dodane vrijednosti odnosno integracija u globalne lance vrijednosti unatrag. Takav obrazac nije iznimka i nalazimo ga i u većini zemalja središnje Europe uz iznimku da se u našem slučaju ipak radi o nižim jediničnim vrijednostima izvoza. Nisu stoga iznenađujući rezultati da je većina našeg izvoza namijenjena B2B segmentu – tumači Nebojša Stojčić, prorektor Sveučilišta u Dubrovniku.
Glavna razlika između B2B i B2C poduzeća su njihovi namjeravani kupci. B2B prodaje tvrtkama koje preprodaju proizvode dok B2C prodaje izravno krajnjem potrošaču. U uvjetima rastuće inflacije, kada B2C segment mora pažljivo određivati svoje prodajne cijene kako ne bi ostao bez kupaca, B2B segment u velikoj je prednosti jer svoje prodajne cijene formira prema postignutom dogovoru sa svojim kupcima. A zbog pokidanih dobavnih lanaca, kupci od lani za cijenu ni ne pitaju.
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, od ukupno ostvarenih prihoda od prodaje hrvatska je prerađivačka industrija u prošloj godini u inozemstvu ostvarila 52,5 posto. Iz podrobnije analize po sektorima prerađivačke industrije vidljivo je da je udjel prodaje od izvoza u pravilu znatno viši u proizvodnjama u kojima prevladava B2B koncept prodaje, od onih koji su oslonjeni na B2C prodaju. Primjerice, prehrambena industrija u izvozu je ostvarila 26 posto prihoda od prodaje, a proizvodnja strojeva i uređaja visokih 85,9 posto.
Otkako je pandemija pokidala globalne dobavne lance te se još na to nadovezale rastuće geopolitičke neizvjesnosti, a sve dodatno garnirano visokim troškovima usklađenosti s kriterijima održivosti i regulatornim zahtjevima, brojne europske industrijske kompanije intenzivno preispituju svoje poslovne strukture izvan Europe. Okretanje europskim dobavljačima, kao alternativi kineskima, u tome je prvi korak.
– Takvo stanje je za hrvatsku prerađivačku industriju u trenutačnim uvjetima i prednost, ali i opasnost. Naime, skraćivanjem lanaca vrijednosti hrvatskim proizvođačima otvara se prilika za iskorištavanje prednosti na kakvim su svoj rast u proteklim desetljećima temeljile druge zemlje središnje Europe, posebice ako govorimo o tzv. novim zelenim industrijama u kojim kolač ipak još u cijelosti nije podijeljen kako je to slučaj sa tradicionalnim sektorima. Takav industrijski obrazac može donijeti rast, ali u okolnostima kada nama konkurentne zemlje prelaze na novi tehnološki okvir i nastoje izgraditi inovacijama pokretano gospodarstvo ima ograničen potencijal konvergencije.
Dodatna opasnost leži i u činjenici što trendovi vraćanja proizvodnje u matičnu zemlju na valu digitalne transformacije i tzv. slowbalizacije (usporavanja globalizacije) ciljaju upravo takve segmente proizvodnog lanca u kojima posluje značajan broj naših proizvođača. Sve u svemu, hrvatskoj industriji, a posljedično i gospodarstvu je za hvatanje koraka sa ostatkom središnje Europe potreban iskorak ka proizvodima visoke sofisticiranosti i dodane vrijednosti te inovacijama, a uspinjanje kroz integraciju unatrag (tzv. backward GVC obrazac integracije), kakav danas dominira, pruža ograničene mogućnosti za takav iskorak – smatra Stojčić.
Cijeli članak možete pročitati u novom tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.