Piše: Miroslav Kuskunović, konzultant Kombinat 1969
Na početku korona krize, kada je došlo do kratkog prekida u lancu opskrbe hranom, dio stručne javnosti otvorio je pitanje prehrambene suverenosti i samodostatnosti u proizvodnji hrane. Uljuljkani u tržišnu ekonomiju i dostupnost svih roba na policama trgovina stvorila je kroz godine u Hrvatskoj atmosferu da se ništa ne isplati proizvoditi jer je sve dostupno – jeftino bez obzira je li iz uvoza. Zato su hrvatska polja, posebice vrtovi, postali zapušteni i svi smo se pitali kad bi putovali po primjerice Slavoniji, zar se stvarno više nitko ne bavi poljoprivredom i zar se ništa ne isplati proizvoditi.
Pritom ne mislim na onu intenzivnu proizvodnju, na velikim površinama, koja se obilato financirala poticajima, ogromnim novcima, koji na žalost u uvjetima otvorenog tržišta i slobodne trgovine nisu donijeli pretjerani rast u proizvodnji hrane. Zato je Hrvatska u većini proizvodnji pala ispod razine potreba države, a vrijednost proizvodnje u poljoprivredi srozala se s preko 30 milijardi kuna na početku devedesetih, na 15 milijardi, pa se zadnjih godina ipak malo pomakla i došla do nešto više od 19 milijardi. Ali i dalje nedovoljno jer Hrvatska za svoje potrebe uvozi oko 50 posto potreba za hranom, a bilanca robne razmjene odnosno trgovine pokazuje ogroman minus od čak jedne milijarde eura. Korona kriza je pokrenula nabavu od domaćih OPG-ova i odjednom smo svi otvarali mobline i web aplikacije i naručivali košarice svježih proizvoda. Postali smo svjesni kako je samo jedna pandemija u stanju ugroziti osnovnu životnu potrebu – opskrbu hranom. Rat koji je zahvatio Ukrajinu sada je postao nova prijetnja i pojavljuju se novi strahovi hoćemo li imati dovoljno hrane u slučaju eskalacije širih razmjera.
Već prije početka rata u Ukrajini došlo je o ogromnog globalnog poremećaja na tržištu hrane koji je doveo je do drastičnog rasta cijena žitarica, uljarica, stočne hrane, mineralnih gnojiva i zaštitnih sredstava. Možemo li imati dovoljno hrane u slučaju katastrofe širih razmjera i kako preživjeti ovu prijeteću situaciju kada i sada uz kupovnu moć u Hrvatskoj čak 30 posto dajemo za hranu?
Hrana i prehrana u ratnim uvjetima uvijek su bili ljudska opsesija i stvarnost. 'Hrana je oružje', a takva maksima nalaže svim strukama (inženjerima agronomije, stočarstva, prehrambene tehnologije, ekonomistima, nutricionistima itd.) da učine dužni napor da i u potencijalno ratnim uvjetima organiziraju proizvodnju i tržište hrane kako narod ne bi možda ginuo osim od oružja, i od gladi. Oružje ubija odmah, a glad postupno. Zato je odgovornost stručnjaka za hranu velika u miru, a još veća u ratu. I zato ne čudi da se ovih dana iz cijele Europe šalju apeli da je potrebno zasijati svaki pedalj slobodne obradive zemlje. Zato bi država trebala imati realnu i stvarnu bilancu hrane i u mirnodopskim, a pogotovo u ratnim uvjetima. Bilanca hrane je sistematični iskaz priljeva i odljeva hrane u cilju da se procijeni postoji li višak ili manjak hrane. Bilancu hrane treba voditi za najvažnije poljoprivredno-prehrambene proizvode za svaki mjesec, tromjesečje i na koncu godine.
A što ostaje običnom gradskom čovjeku, koji strahuje od potencijalnih nestašica namirnica i prijetnje ogromnim cijenama? Kako da se on zaštiti u slučaju prekida opskrbnih lanaca ili drastičnog rasta cijena što će se najvjerojatnije dogoditi? Možemo li se početi baviti poljoprivredom u gradovima? Ili se sjetiti rođaka sa sela koji bi nam nabavljali hranu? Je li ova sadašnja prijetnja i dobar motiv da krene vala povratka na selo?
1. Bilanca kućanstva
Svatko od nas trebao bi napraviti svoju osobnu potrošačku bilancu i napraviti plan nabavke namirnica kroz mjesec. Rješenje nije u gomilanju zaliha i kupovanju ogromnih količina hrane, već izradi osnovne bilance hrane koju smo do sada konzumirali i koliko smo na nju trošili, te vidjeti što je ono bez čega se može i čega se možemo odreći. A cilj bi trebao biti uravnotežena prehrana koja će zadržavati osnove stvari – brašno, mlijeko, meso, voće, povrće.
Hoćemo li se odreći skupih konditorskih proizvoda i sami početi praviti kolače? Možemo li sami peći kruh ili spremiti potrebnu zimnicu od povrća koje se može u sezoni nabaviti? Svatko od nas zna otprilike što mu je kroz mjesec potrebno i zato bi trebalo dobro isplanirati prehranu i nabavu osnovnih životnih namirnica. To se nekada zvalo i košarica osnovnih životnih namirnica. Ako smo do sada kupovali stihijski i bacali ogromne količine hrane, sada je vrijeme da se potrošnji hrani pristupi racionalno i planski.
2. Povezati se s rođacima i prijateljima sa sela
Mi stariji koji smo živjeli u slavonskim selima dobro se sjećamo rođaka koji su dva do tri puta godišnje dolazili u posjetu i u gradove se vraćali s punim gepekom domaćih proizvoda. Najčešće su dolazili oko 29. studenog kada je bio Dan republike ondašnje države, kada su se održavale tradicionalne svinjokolje. Mnoge gradske obitelji čak su i financirali svojim rođacima da im uzgajaju svinje, piliće, voće, povrće i drugo kako bi mogli napuniti svoje gradske frižidere ili zamrzivače. Svaka kuća na selu je imala svoj vrt i zaokruženu proizvodnju, a višak hrane se dijelio rođacima i prijateljima. Bio je to svojevrsni oblik trampe, gradski rođaci su u zamjenu za hranu, svoji rođacima i prijateljima sa sela davali ili novac ili na neki drugačiji način kompenzirali hranu koju su dobili.
Svatko od nas iz gradova i danas vjerojatno ima nekog s kim bi se mogao i sada povezati na ovaj način i na vrijeme si osigurati potrebu za jeftinijom i kvalitetnijom hranom. Vrijeme interneta omogućava nam da i se i sada preko različitih dostupnih tražilica hrane povežemo s proizvođačima, a mnoge od njih već i sada nude da netko može doći sam ubrati voće, povrće i dr. te ga dobiti po nižoj cijeni.
3. Imate li vrt ili njivu u nekom selu, proizvodite hranu
U sadašnjim uvjetima kada će sjetva biti izuzetno skupa zbog svih ulaznih troškova moguće je da ćemo zasijati manje ili ćemo izbaciti neka potrebna sredstva zaštite koja će utjecati na prinose u proizvodnji. Nadati se možemo samo da će nam vrijeme ići na ruku i da neće doći do velikih elementarnih nepogoda koje mogu uništiti usjeve, što se često događalo zadnjih godina.
Ako netko iz grada ima vrt, njivu negdje u svom selu ili ima mogućnosti da u okolici gradova kupi neki mali plac ili grunt, ne bi bilo loše da slobodnim vikendom krene i zasije nešto za sebe. Nekada su vodeće dnevne novine objavljivale sjetvene kalendare, a i danas se po stručnim web stranicama mogu pronaći savjeti kada se što i kako sije i sadi. Osim što može biti korisno, može biti i relaksirajuće te možemo napraviti odmak od svakodnevnog stresa i sjedenja pred TV-om ili internetom i 'puniti se' nepotrebnim informacija koje nam samo mogu još više negativno utjecati na psihu. Odlazak u prirodu i rad te druženje mogu itekako biti od koristi. Jedna od ideja je i da se organiziraju online savjetovanja što i kako sijati, saditi.
4. Urbana poljoprivreda
Mnogi razvijeni europski gradovi već su odavno počeli organizirati i urbanu poljoprivredu. Urbana poljoprivreda se može definirati kao poljoprivredna praksa koja se odvija u gradovima ili vrlo blizu njih, a zbog povećanja svjetske populacije raste i potreba za hranom. Sve više ljudi živi u gradovima, a kako bi se smanjila ovisnost o hrani koja prelazi stotine kilometara kako bi došla do potrošača, gradsko stanovništvo se okreće vlastitoj proizvodnji unutar gradova, odnosno urbanoj poljoprivredi. Njome se povećava sigurnost hrane, jer se ne ovisi o sirovinama koje stižu s polja.
Urbana poljoprivreda također može dati važan doprinos sigurnosti hrane u kućanstvima, pogotovo u vrijeme krize i nestašice hrane. Proizvodi se konzumiraju ili od strane proizvođača ili se prodaju u urbanim tržištima, kao što su sve popularnije vikend tržnice koje se mogu naći u mnogim gradovima.
Zajednički vrtovi su najpoznatiji oblik urbane poljoprivrede. To su lokalni projekti osmišljeni za lokalno stanovništvo kojima upravljaju različite grupe i udruge iz zajednice ili lokalne vlasti što podrazumijeva njihovu međusobnu suradnju. Institucionalne farme i vrtovi vezani su uz različite društvene institucije kao što su bolnice, škole, zatvori, crkve i ostale ustanove čija primarna svrha nije proizvodnja hrane, ali kroz nju podupiru svoje ciljeve. Mnoge državne ustanove raspolažu velikim površinama koje mogu iskoristiti za prehranu svojih korisnika kao što su učenici, zaposlenici, pacijenti ili zatvorenici. Već danas u svijetu ima primjera da se na krovovima zgrada ili podrumima prave plastenici i staklenici u kojima se uzgaja voće i povrće. Takvih je primjera u svijetu puno, a i kriznim situacijama moguće je sve raspoložive površine u gradovima staviti u funkciju proizvodnje.
5. Banke sjemena
Klimatske promjene, ekološke katastrofe, nestanak malih proizvođača hrane i razne bolesti predstavljaju najveću prijetnju proizvodnji hrane. Promocija i proizvodnja različitih sorti sjemena jedan je od najvažnijih načina za poboljšanje bioraznolikosti koja će u konačnici utjecati na proizvodnju zdrave hrane.
Upravo to govori o važnosti i potrebi uspostavljanja organiziranog sustava očuvanja i uzgoja sjemena kao što su to Društvene banke sjemena koje postoje u svijetu od 1980-ih, a od nedavno postoje i u Hrvatskoj. Banke sjemena trebale bi postati mjesto gdje bi svatko tko se želi baviti proizvodnjom hrane mogao nabaviti autohtone sorte i zasaditi tamo gdje je moguće. Iako je ovo kod nas u začetku, ovakav projekt mogao bi pomoći u sadašnjoj prijetećoj situaciji.