Cijela priča počinje još daleke 2009. Dvije godine prije toga prodao sam svoje dionice HGspota i vrijeme trošio ispijajući kavice i radeći na nekim sitnim projektima.
Moram priznati da nakon prodaje nisam morao raditi više ništa, mogao sam se odmarati cijeli život, međutim, poduzetnički se crv ne da i kad jednom uđeš u te vode, ne možeš više stati. Kad znaš da možeš nešto stvoriti svojim radom što može koristiti zajednici, teško je prepustiti se ljenčarenju.
Promjena taktike
Te 2009. godine dobio sam poziv od prijatelja da mu pomognem napraviti najveći online dućan u regiji. Zanimljiv izazov, ali nedovoljno izazovan za mene. U mojoj glavi rodila se želja za izradom ne najvećeg online dućana u regiji nego najvećeg na svijetu. Na kraju krajeva, uvijek sam bio nezasitan u svojim ciljevima.
I tako te, sad već davne, 2009. počinje rad na prvom 3D online dućanu na svijetu. Nisam shvaćao u što se upuštam niti sam razumio tehničke probleme koji me čekaju, ali to je pravi poduzetnik. Skoči sa stijene bez padobrana pa u letu smišlja što će napraviti. Rad je trajao nekoliko godina, utrošeno je više od milijun eura, potpisani su ugovori s gotovo svim većim hrvatskim tvrtkama, dok u jednom trenutku nismo shvatili da je prvobitna ideja, trgovački centar, neostvariva. Toliko različitih tvrtki povezati u jedan informatički sustav? Neostvarivo. Nemojte ni pokušavati kad vam sljedeći put padne takva ideja na pamet.
Godine 2012. mijenjamo taktiku. Umjesto da povežemo 40 tvrtki u jedan sustav, ideja je pronaći jednu koja je veća od tih 40 tvrtki zajedno i krećemo u London u potragu za divovima. Te godine stiže poziv hrvatskim startupovima iz Googleova kampusa u Londonu da se predstave britanskim investitorima. Deset najboljih hrvatskih startupova tada se predstavilo Britancima, a društvo je bilo iznimno, Mate Rimac sa svojim superautom, Damir Sabol s aplikacijom PhotoPay, iz koje je poslije izašao i mnogo poznatiji PhotoMath, Once Sport za analizu nogometnih utakmica i još nekoliko fantastičnih projekata. Jednom sam izračunao da bi neki investitor da je u svaki projekt nasumično uložio 100 tisuća funti danas od tih milijun uloženih imao tri, četiri milijuna povrata.
No vratimo se priči. Na tom predstavljanju, nažalost, nije bilo pravih investitora, ali bilo je osoba koje su mogle itekako pomoći. Upoznali smo dva agenta s kojima smo ubrzo potpisali ugovor i koji su nam otvorili sva vrata Londona koja smo poželjeli. Nakon nekoliko sastanaka s osobama C-level statusa stigao je njihov poziv, zanima li nas ASOS?
Moram priznati da nikad nisam čuo za ASOS, kao pravo muško, ne kupujem toliko odjeću i nisam bio upoznat s pravim razmjerima te tvrtke. A razmjeri su bili nevjerojatni. ASOS je bio upravo ta tvrtka koja može zamijeniti ne 40, nego 400 hrvatskih tvrtki. Riječ je bila o najvećem online dućanu odjeće na svijetu, jednim od rijetkih europskih jednoroga, kako se nazivaju startupovi koji premaše vrijednost od milijardu dolara. Jedna će brojka lako pojasniti o kolikoj je sili riječ – ASOS-ove stranice svaki mjesec posjeti 88 milijuna ljudi.
Pregovori su trajali dulje od dvije godine, imali smo sastanke svakih šest mjeseci i nakon dvije i pol godine došao je i taj trenutak. Potpisali smo ugovor s ASOS-om i počela je druga faza Trilleniuma. U drugoj fazi bilo je potrebno prikupiti novac za implementaciju. Ušli smo u nebrojene razgovore s investitorima, stotine sastanaka i mailova.
Imali smo sve, golemog partnera, tehnološki val fantastično nas je pratio, Facebook je za 2,3 milijarde dolara kupio Oculus Rift, Google je izbacio Google cardboard glasses, Samsung svoj Gear VR, Sony najavljivao Sony Morpheus, jahali smo na vrhu vala. No ništa od toga nije bilo dovoljno. Padali smo već na prvom pitanju – koliki vam je promet? Nakon tri mjeseca neuspješnog traženja novca odluka je pala na crowdinvesting i Seedrs. Seedrs je novi način prikupljanja investicija, a da bi to bilo moguće, Seedrs je morao promijeniti engleske (i velške) zakone jer je tržište investicijama visokoregulirano da se zaštite investitori. Seedrs preskače banke i fondove i omogućava običnim ljudima da direktno usmjere svoj novac u visokorizične projekte. Startupovi tako dobivaju novu mogućnost da ih financiraju ljudi koji su spremni riskirati i bez dosadašnjeg prometa i profita.
Bio sam spreman na poraz
Pripreme su trajale čak dva mjeseca. Svaki i najmanji detalj provjerio je Seedrs. Čak 110 dokaza morali smo poslati, svaku je riječ Seedrs detaljno analizirao. Moj je partner čak morao poslati diplomu škole da dokaže da ju je stvarno završio. I onda je počelo!
Prebacio sam svoj adresar u excel tablicu i krenuo od jednog do drugoga kontakta, a imam ih više od tisuću. Svaku osobu označio sam brojevima od jedan do šest ovisno o tome koliko je dobro poznajem, koliko može uložiti novca u takav projekt te kojim jezikom govori. I onda sam počeo pisati mailove.
U prvom tjednu prije početka kampanje (takozvanom soft modu) napisao sam oko 600 personaliziranih mailova. Svakom tko je dobio mail moralo je biti jasno da to nije dio nekakve masovne poruke, već da se obraćam direktno njemu. U nekima je bio pozdrav njegovoj obitelji, podsjećanje na nekakav zajednički događaj ili nešto treće što mu daje do znanja da se obraćam upravo njemu.
Takav je pristup ubrzo dao rezultate, u prvom tjednu prikupili smo čak 40 posto sredstava, izgledalo je fantastično! Nema šanse da ne uspijemo. Očekivao sam reakciju Britanaca, kojih ima u tisućama na Seedrsu. Završili smo na prvoj stranici Seedrsa, na tjednom newsletteru. Bio sam siguran, to je to! No reakcija postojećih korisnika bila je mlaka, jedva koja sitna uplata. I onda je stalo.
Pisali smo blogove, vukli sve poznate i nepoznate za rukav da napišu kakav članak, ništa nije pomagalo. Prolazili su dani bez ijedne uplate, unatoč nebrojenim sastancima, prezentacijama i mailovima. Napisao sam ih više od 1200 u tom razdoblju i ništa nije pomoglo. Još nas je samo sedam dana dijelilo od kraja kampanje, a od posljednjih pet potencijalnih britanskih investitora dobio sam odbijenicu – prolazim kroz skupi razvod, upravo mi je stigao porez na naplatu, nije moje područje ulaganja i sl. Bio sam spreman na poraz.
Udahnuo sam zrak
I onda me iznenadio mail Aljoše Domijana, slovenskog poduzetnika s kojim sam obavio nekoliko sastanaka. Javio je da je uplatio 10 tisuća funti, ali je napisao i nešto još važnije, što me je trgnulo. Rekao je da smo u finišu, u zadnjem krugu utrke, i da je sad trenutak da potegnem. Imam još sedam dana da napravim nemoguće, prikupim 50 posto sredstava. I bio je u pravu. Udahnuo sam zrak i krenuo zvati sve moguće i nemoguće, pozivati ih na investiciju i napokon je upalilo! Druga velika uplata stigla je od Nikole Serdara, vlasnika votke Dalmatino, zatim sam i ja povisio svoj ulog i kampanja je ponovno krenula. Za samo tri dana dostigli smo 80 posto, sljedeći dan 90 posto, a dva dana prije kraja dostignut je i traženi iznos.
Gledajući sa strane, svatko bi pomislio da sam u tom trenutku otvorio šampanjac, međutim, tek sam se tad zabrinuo. Tristo pedeset ljudi povjerilo mi je svoj novac, to je golema odgovornost. Sad treba zasukati rukave i odraditi posao do kraja, pretvoriti Trillenium u još jednu uspješnu hrvatsku tvrtku koja će kao osječki Farmeron, Sabolov PhotoMath ili Rimčev superautomobil predstaviti Hrvatsku ne samo kao turističku destinaciju nego i kao tehnološku silu iz koje dolaze vrhunski tehnološki proizvodi. Uvjeren sam da ćemo to uspjeti napraviti, a vrijeme će pokazati da smo bili u pravu. Ne samo mi, nego i 350 ljudi koji su odlučili dati mi povjerenje.
Stoga nestrpljivo očekujte ASOS 3D aplikaciju, prvi online dućan u virtualnoj stvarnosti na svijetu!