Iako je HNB prije koji dan demantirao sve turističke pesimiste i najavio kako očekuje 4 posto veće ovogodišnje prihode, društvene se mreže ne smiruju. Svatko malo netko ustvrdi kako je mjesto znatno praznije nego lani i da je prihode napuhala inflacija, a ne veća potrošnja ili brojniji dolasci. Iako i ta statistika potvrđuje da nas turisti ne zaobilaze, bitka za ‘ispravne‘ brojke pokazuje da rijetko koga uopće zanima suština. Sve dok nam turizam drži glavu iznad vode, a drži još od postpandemijskih vremena, nitko se ne bavi pitanjima o tome je li turizam kakav nam se događa (a događa nam se inercijom, jer... sunce, more i to),) ono što nam stvarno treba ili bi možda netko njime trebao upravljati.
Infrastruktura doslovno puca (mnoga, posebno otočka mjesta nemaju ni vode) i u špici sezone prijeti raspad sustava. No, čim sezona završi i sretno se broje euri osmišljavanje održivoga sustava prestaje ikoga zanimati. Pri čemu održivost ne podrazumijeva iritantni i nametnuti ESG nego usklađenost s kapacitetima stvarnoga života.
Emanuel Tutek, partner konzultantske kuće BlueRock Consulting, precizira kako je održivi pojam ‘mjesto‘ u kojemu su ljudi zadovoljni, dobro plaćeni, rade u dobrome hotelu s dobrim gostima, razvijaju i inoviraju uslugu. Oni mogu živjeti tamo gdje rade i tako se razvija i lokalna sredina.
– To je ta održivost o kojoj bismo trebali pričati umjesto greenwashinga kojim nas se bombardira. Za to im samo treba dvostruko veći prihod od ovoga koji imaju danas. Danas su usta svima puna fake sustainability koji uporište traži u broju stabala koja su zasađena kako bi se iskupili za preveliki CO2 footprint, a koji je pri tome često potpuno besmislen broj s upitnom računicom množenja prst puta procjena, ali s lijepim slikicama u fake sustainabilty strategiji, izvještaju ili drugom pro forma dokumentu s mašnicom. Pri tome bi se realni kontekst u kojem se treba promišljati održivi turizam mogao sažeti u nekoliko točaka: neravnoteža – Hrvatska 30 godina ekonomski zaostaje, a turizam joj ‘cvjeta‘; kroz genezu se vidi kako se turizam u Hrvatskoj nije razvio na zdravim tržišnim temeljima; turizam se posljednjih nekoliko godina, veličinom i rastom, nameće kao jedan od glavnih pokretača gospodarske aktivnosti, pri tome prihodovno zaostaje za konkurencijom i slabije pridonosi ukupnome gospodarstvu; poslovni model turizma još uvijek odražava izvornu misiju gostoprimstva Hrvatske kao destinacije ljetnoga odmora; indikatori gustoće i intenziteta turističkoga razvoja upućuju na to da zemlja ulazi u fazu snažne saturacije gdje se otvara pitanje koristi i troškova turizma za budući nacionalni prosperitet; turizam je jaka poluga gospodarskog rasta, uz pitanje održivosti sadašnjega poslovnog modela.
Rentijerski je model turizma zemlju doveo do točke opasnosti od monokulture što ugrožava i nas i sve oko nas. Stoga su ključna pitanja smještaj i hotelski sektor, nekonkurentna smještajna struktura, nepovoljno poslovno okruženje, nekonkurentan hotelski sektor, upravljanje prostorom, fizička, socio-kulturna i tržišna saturacija prostora bez vidljive kontrole, blokada novog razvoja kroz neuređenu regulaciju, neodrživost tržišta rada, jaz između ponude i potražnje, uz nekonkretnost Hrvatske na međunarodnom tržištu rada i nepovoljne globalne trendove, nekonzistentna porezna politika – različit tretman sudionika na tržištu (privatni smještaj vs. hoteli) i nejasni ciljevi postojećeg poreznog tretmana u kontekstu razvoja turizma, potom upravljački mehanizam, cjelokupna odgovornost za razvoj i upravljanje turizmom spuštena je na neučinkovitu lokalnu razinu, uz zastarjeo i fragmentiran sustav s visokom razinom nekoordinacije – kaže Tutek.
Kruha preko pogače
Josip Mikulić sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta kojemu je turizam specijalost veli da kada gledamo cjelokupnu turističku godinu, od početka siječnja, onda je 2024. objektivno dobra godina. S prva tri tjedna kolovoza u blagome smo plusu, noćenja oko 1 posto, dolasci 3 posto.
Turizam je povezan s brojnim granama, stvara i značajne ekološke i društvene troškove ako ostane pušten s lanca, što se ne vidi u kratkome roku, poput sve manje dostupnosti i priuštivosti stanova u gradovima zato što je kratkoročni najam jednostavno lukrativniji od dugoročnog.
– S druge strane, kratkoročni najam donosi značajne koristi onome tko se njime bavi, pa je razumljivo da se mnogi žele okoristiti turizmom. Međutim, prostor je ograničen, sve veća ponuda zaoštrava konkurenciju i stvara pritisak na cijene, što je vjerojatno i ove godine bilo na djelu. Mnogi su iznimno zadovoljni, neki nisu ostvarili svoja očekivanja. No, nije to ništa neobično, jer kvaliteta i pravilno cjenovno pozicioniranje postaju sve važnijima, sada kada su se svi naši konkurenti oporavili, a i konkurencije je u Hrvatskoj sve više; i još su cijene značajno rasle. Samo je u posljednjih sedam godina privatni smještaj rastao 60 posto. A i prije toga ga je već bilo mnogo, da ne kažem previše. Od 242 NUTS-2 regije u EU, Jadranska Hrvatska, jedna od naše dvije regije, rekorder je prema noćenjima u privatnome smještaju u EU, i prema njime izravno povezanoj sezonalnosti – tumači Mikulić.
No, činjenica je da su manje-više svi zadovoljni, među njima i mnogi analitičari, pa zašto dio njih ‘njurga‘ i traži kruha preko pogače. Zato što, veli Mikulić, cijene nisu svugdje bile usklađene s kvalitetom, uslugom, ugođajem, lokacijom…
– To se brzo pročuje, kao i ovdje u Berlinu gdje sam trenutačno na studijskome boravku, gdje mi je kolega rekao da smo ‘fino‘ poskupjeli. Njemu to i dalje nije preskupo, ali ako može bolje proći drugdje, nema razloga da ne promijeni destinaciju. Oni koji će sigurno biti zadovoljni jesu trgovački lanci, vjerojatno oni budu ‘turistički šampioni‘. Naime, kada većina gostiju boravi u stanovima, a imaju opremljenu kuhinju, možda i lijep balkon ili terasu, klimu, jednostavno jedu ‘doma‘. Za cijenu pizze, palačinki i piva u nekome lokalu, možda i kvalitetnije mogu se prehraniti dva, tri dana ako sve nabave u obližnjem marketu. Ako gledamo iz te perspektive, bolje da imamo što viši PDV, posebno ako su proizvodi uvozni. A ako je i trgovački lanac strani, onda se mi ovamo gužvamo, a vani netko trlja ruke. Jasno je da ova problematika nadilazi turizam, ali je nešto o čemu ćemo vjerojatno sve više razmišljati. Domaća proizvodnja naravno ne može podmiriti ni pratiti sve potrebe turizma kada radi punom parom dva-tri mjeseca, do pucanja, a ostatak godine hibernira. Međutim, da bismo pravilno ocijenili stvarne, šire ekonomske koristi, i izravni i neizravni uvoz treba staviti na papir – zaključuje Mikulić.
Kampanjski turizam
Tutek, koji je naveo cijeli set problema, poručuje kako ih treba obuhvatiti u kompletu. Treba, kaže, definirati set mjera za razvoj malih obiteljskih i sličnih hotela te daljnje upravljanje i razvoj privatnoga smještaja, riješiti oporezivanje rentne pozicije kampova i definirati model za prerastanje kampova u kompleksnije proizvode, sveobuhvatno adresirati problematiku hotelskoga sektora (njegovo poslovno okruženje, stvaranje nove vrijednosti, uz preduvjete održivosti).
– Svakako se mora početi upravljati prostorom, uz cjelovitu reformu upravljanja i regulacije turističkoga prostora. Treba nam artikuliranje vrijednosnih stavova vezanih za kulturu upotrebe prostora, postizanje suglasnosti o nacionalnom kapacitetu za turizam, no nikako smesti s uma neodrživost tržišta rada, što znači da moramo pronaći rješenje za hitan i prijeko potreban uvoz nove radne snage iz zemalja regije ili nekih drugih država, uz mjere za zadržavanje postojeće radne snage i ulaganje u njihov razvoj. Pri tome treba sveobuhvatno sagledati sve ključne elemente porezne politike, povećati porezni tretman privatnih iznajmljivača, uvosti porez na nekretnine, mijenjati stope PDV-a, pri čemu snižavanje PDV-a treba promatrati kao dio sveobuhvatnog seta mjera za promjenu poslovnoga okruženja. Istodobno treba razmisliti o sniženoj stopi na hranu u ugostiteljskim objektima. Kada je o upravljačkome mehanizmu riječ na lokalnoj je razini potrebna reorganizacija i odvajanje od politike, uz profesionalizaciju i transparentnost kroz zakone, kontrolu i standarde (fokus na planiranje upotrebe prostora). Na nacionalnoj razini nužna je modernizacija sustava TZ-ova i unapređenje kompetencija, uspostava međuministarskog tijela/koordinacije za upravljanje razvojnim pitanjima turizma. Trebamo dodijeliti MINT-u potrebne poluge/alate za upravljanje i sustavno planirati turističku infrastrukturu za razvoj turizma – kristalno jasno poručuje Tutek.
Mikulić dodaje kako i sami počinjemo razumijevati i sve ono loše posljedice ‘kampanjskog‘ turizma. Ušli smo u fazu zrelosti kao turistička zemlja-destinacija, i svijest o lošim stranama turizma sve više raste.
– Istraživanja na kojima radim sa suradnicima posljednjih se godina bave i takvim eksternalijama – društvenim i ekonomskim troškovima koje ne primjećujemo u kratkome roku, nekada ostaju skriveni, jer o njima ne razmišljamo, ali koji se naziru kada pratimo i analiziramo trendove. Zakon o turizmu sa svojim pravilnicima hvalevrijedan je korak u tome smjeru, posebno izračuni stvarnih kapaciteta nosivosti u srcu sezone. Jedan je od glavnih ciljeva Strategije i uspostava sustava satelitskih računa održivoga turizma, gdje ne pratimo samo ekonomske aspekte već i ekološke i društvene. Stručnjaci Instituta za turizam u Zagrebu na ovom projektu već neko vrijeme rade za naše ministarstvo. I najavljeni Zakon o upravljanju zgradama, iako stiže iz drugog resora, inteligentan je pristup dijelu problematike kratkoročnoga najma, posebno u gradovima gdje je potražnja za stanovima velika, a nema ih ili su preskupi. Ne mogu reći da ‘rentanje‘ nije privlačan biznis niti da takav smještaj do određene mjere nije pozitivan za turizam, posebno ondje gdje se tek počinje razvijati. Potpuno shvaćam svakoga tko se bavi kratkoročnim najmom, ali smo pretjerali preko svake mjere. I za svakoga tko svoj apartman već ima, komercijalno ili nekomercijalno, bolje je zapravo da ih ne bude još i više, pogotovo ondje gdje ih je već sada puno, bit će samo sve veće gužve i veća konkurencija – misli Mikulić.
Razvoj cijelog turističkog lanca vrijednosti
Tutek potcrtava kako rješavanje svih istaknutih problema mora biti u funkciji cilja, a to su sretni ljudi koji žive i rade u zemlji u kojoj je turizam samo jedna od uspješnih grana gospodarstva. Ti ljudi razvijaju turizam, lokalnu sredinu, društvo i čuvaju prirodu s ciljem da Hrvatska postane i ostane zemljom blagostanja za buduće generacije.
– Taj poslovni sektor treba razvijati prema kvaliteti i vrijednosti za novac, a smanjiti fokus na količinu, odnosno broj dolaska i noćenja u špici koja sezone koja već sada rezultira time da dva mjeseca ova zemlja ne pruža visok standard življenja lokalnome stanovništvu i njihova iskustva tu ne treba miješati s time da je gost iz Nizozemske na kamping misiji uživanja u beskonačnim kolonama zapravo sretan, jer ta misija traje tjedan dana i on ne živi u tim kolonama. Zašto kvaliteta? Zato što je to opcija koja omogućava da se upravlja količinom, odnosno brojem dolazaka i noćenja koji se trebaju rasporediti kroz cijelu godinu, pa da ukupni rezultat u smislu prihoda i profita bude bolji nego deranje turista u dva mjeseca, po onda odmor i čuvanje plaže do sljedeće godine. Iz perspektive strateškoga upravljanja turizmom to znači razvijati cijeli turistički lanac vrijednsti. Pri tome se ne može i ne smije zaboraviti što su preduvjeti, a to su mega mjere – kategoričan je Tutek dodajući kako se samo predloženim mjerama može zaustaviti demografski slom, preokrenuti trend, naseliti ovu zemlju i izbjeći scenario američkih Indijanaca.
– Tu mislim na dva milijuna Hrvata koji ponosno žive u rezervatu prirode koji se zove RH, a služi kao prostor za odmor i rekreaciju razvijenoga svijeta. Značajno treba unaprijediti poslovno okruženje – dati ljudima da rade, da budu poduzetnici, poljoprivrednici i to sve u transparentom okruženju koje ne izaziva gađenje, što postaje motiv za iseljavanje, pa onda možemo zaboraviti rješavanje prve mega mjere demografije. Potom razvoj infrastrukture. Zašto? Pa zato da može prihvatiti ciljane kapacitete turista, ili još važnije, da poveća kvalitetu života i rada, primjerice, da se neke destinacije ne utapaju u fekalijama ‘naprednih‘ kanalizacijskih sustava. Da hrvatski otoci žive i budu najatraktivnijim mjestom za život. Da ljudi iz Rijeke, Splita, Osijeka i Zagreba mogu brzim vlakom ići na posao iz jednoga grada i živjeti u drugome. Da se čuva Jadransko more kao ključni prirodni resurs ove zemlje i u njega ne šiba dizel i ne baca smeće, a obnovi riblji fond – slikovito precizira Tutek.
Dakle, dok trljamo ruke zadovoljni brojkama, ne bi bilo zgorega da razmislimo što ćemo 2025. ili 2030. ili.... Ne bi bilo ni lijepo ni mirišljavo da nam infrastruktura eksplodira u lice.