Životna priča Senada Galijaševića, znanog i kao Senad od Bosne i Senna M, piše se sama od sebe. Iz novinarske perspektive potrebno je samo uključiti diktafon, zavaliti se i bez literarnih intervencija jednostavno priču objaviti kakva jest, bez sumnje da je riječ o jednoj od najzanimljivijih poduzetničkih priča na našim prostorima. Međutim, ono što se naizgled čini jednostavnim, u principu nikada tako ne ispadne. Naime, susret sa Senadom za mene je bio prilično emotivan jer smo se posljednji put vidjeli prije trideset godina, u sasvim drugom kontekstu. Naše se poznanstvo proteže od davnih dana, kad je Senna M bio jedini čovjek na hrvatskoj estradi u vrijeme cro-dance scene koji je okupio pedesetak plesača iz nekoliko plesnih skupina u Hrvatskoj na jednoj pozornici. Moja mu je malenkost ‘čuvala leđa‘ u prvom redu na nekadašnjem ‘Zagrebfestu‘ 1993. godine u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.
Svoju sam plesačku karijeru na toj sceni, kojom su 90-ih drmala imena poput ET-ja, Kassandre, Elle, Ivane Banfić, Anamarije, Minee, Simplicije, Borisa Novkovića, Alke Vujice i mnogih drugih, dugo gurala pod tepih i nekako je se sramila (iskreno, ne znam zbog čega). Jedan od razloga možda je bio taj što nikad nisam slušala takvu glazbu. No bilo je to zlatno doba diskoklubova, plesa i nastupa uživo. U moru te plesne groznice jedan se čovjek posebno isticao. Bio je stariji od ostalih izvođača, u 40-ima je odlučio postati hrvatska verzija Michaela Jacksona i dokazati svima da je u scenskom nastupu ravnopravan bilo kojem svjetskom izvođaču. Njegov hit ‘Beba malena‘ izazivala je tada među publikom svakojake reakcije, no danas se te bebe od 30-ak godina ljudi sjećaju s nostalgijom, a novim generacijama to je svojevrstan klasik.
Počelo je s čikom Perom
Senad Galijašević je, što zbog svoje dobi u kojoj se pojavio na hrvatskoj sceni, što zbog jednostavnih pjesama s naslovima poput ‘Tuc-Tuc‘, često bio predmetom podsmijeha i obezvređivanja. Baš se zato ova priča piše s posebnim guštom, jer onakav kakav jest, skroman i samozatajan, Senad je bio i ostao potpuna enigma, osebujna osoba koja, osim što je napisala, aranžirala i producirala pjesme za brojne umjetnike, danas u svijetu poduzetništva slovi za Matu Rimca u svijetu filmske tehnologije.
Da bismo dokučili kako je i zašto nekadašnja estradna zvijezda postala najuspješniji hrvatski inovator u svjetskoj filmskoj industriji, valja malo prošetati kroz njegovu prošlost, da bi se stekao dojam o njegovu karakteru. Senad je, inače, rođen u Vitezu 1954. godine i uskoro će navršiti sedamdeset godina.
– Moj prvi susret s glazbom dogodio se u Sanskome Mostu u BiH kad sam imao šest godina, kad me majka, za nagradu jer sam bio dobar, upisala u glazbenu školu, u tamburaški orkestar koji je vodio čika Pero, u kojem sam svirao bugariju. Razvila se vrlo intimna i snažna veza između mene i glazbe. U školi sam na klupi znao iscrtavati tipke glasovira i skladati pjesme koje će se jednoga dana snimiti u studiju. Moj ujak Sead Purić darovao mi je harmoniku koja je imala rupu kroz koju je uvijek puhao vjetrić pa bih se nakon svirke uglavnom prehladio, zato sam jednu pjesmu i nazvao ‘Apćiha‘. Roditelji u početku nisu razumjeli tu moju strast i skrivali su harmoniku jer nisam bio baš najbolji u školi. Međutim, ja bih je našao i svirao pred ogledalom, a na našem balkonu pojavljivalo se puno djece koja bi me slušala. Nikad nisam volio narodnu glazbu koja je bila popularna u BiH, privlačila me svjetska popularna i blues-glazba i moji su ozbiljniji glazbeni počeci vezani uz rock‘n‘roll. Sjećam se kad sam prvi put s bratom u nekom sarajevskom podrumu čuo kako netko svira Deep Purple i to je promijenilo moj smjer života – priča Galijašević.
Kako bi s glazbom zaradio koji dinar, svirao je u bendovima po hotelima gdje bi u narodni repertoar svako malo ‘prošvercao‘ koji blok rock‘n‘rolla.
– San mi je bio imati svoj bend, tako je nastao prvi vokalno-instrumentalni sastav Prinčevi. Svirali smo na krnjim instrumentima, ali već kao školarci pjevali smo protiv rata u Vijetnamu; skladali smo svoje pjesme poput one ‘Vi Amerikanci‘. Naš prvi koncert održao se u nekom podrumu, na njemu su uglavnom bili naši roditelji. Nakon što smo prerasli Prinčeve, osnovali smo bend Gas. Nastupali smo na raznim plesnjacima, pješačili i 15 kilometara od kuće do gaže s instrumentima na leđima. Današnji pjevači ne mogu ni zamisliti takve početke karijere – prisjeća se Senad.
Senad od Bosne
Njegov se glazbeni obrat zapravo dogodio u vojsci, koju je služio u Čapljini, gdje je upoznao glazbenike koji su svirali s tadašnjim najvećim zvijezdama u Bosni i Hercegovini, a Senadovi uzori u to vrijeme bili su Dado Topić i Joe Cocker. Senadov hrapavi vokal, koji, nažalost, nije došao do izražaja na cro-dance sceni, došao je i do ušiju Gorana Bregovića, koji je u odlučivanju za glavni vokal Bijelog dugmeta vagao između Senada i Alena Islamovića, ali prevagnuo je Islamović.
– Prva pjesma koju sam napisao u vojsci 1976. bila je ‘Šal‘, ušla je među trideset najboljih balada svih vremena u Jugoslaviji. Sve su se svadbe otvarale s tom pjesmom, a sviraju se i danas. Snimio sam je u Studiju Bosna u kojem mi je voditelj studija i velikan jugoslavenske pop-glazbe Nikola Borota, po uzoru na kapetana Huseina Gradaščevića kojeg je narod prozvao Zmaj od Bosne, dao nadimak Senad od Bosne. U isto je vrijeme u istom studiju Vlado Kalember sa Srebrnim krilima snimao pjesmu ‘Ana‘. Obojica nismo znala što nas čeka u budućnosti, a ni da će ‘Šal‘ i ‘Ana‘ postati jugoslavenski hitovi. Nakon vojske počeo sam tražiti svoj komad neba. Upao sam u prateći bend Nede Ukraden i bio u njemu dvije godine. To je bilo razdoblje u kojem sam naučio što je to glazbeni profesionalizam i kako treba komunicirati s publikom. Suradnja s Nedom promijenila je moj život – kaže Senad.
Senad od Bosne imao je hitove koji su se slušali, poput ‘Jasmine‘, no, kako i sâm kaže, iznad njega bilo je ‘opakih‘ zvijezda koje je bilo teško dostići. Ipak, bio je zadovoljan: radio je ono što je volio, od toga je živio, a umor i zavist za njega su bili nepoznanica. Njegova karijera kao Senada od Bosne završila je 1987. kad se upustio u producentske vode i počeo stvarati nove zvijezde. Producirao je i aranžirao pjesmu ‘Kuda idu izgubljene djevojke‘ za Borisa Novkovića, koji je tada imao šesnaest godina, ali, kako kaže Senad, bio je vrlo zreo i ugledao se u svjetsku glazbenu scenu; na njegovu albumu gitaru je svirao Nikša Bratoš. U Zagreb se preselio 1984., nakon što se oprostio sa Sarajevom i prebacio u mentalitet tišine i mira, što mu je oduvijek odgovaralo, a i bio je bliže Europi, ondje gdje se svašta novo moglo doznati i kupiti.
– Iz Zagreba sam stalno putovao u München gdje sam u trgovini kod Lupe kupovao instrumente i studijsku opremu. Na zagrebačkoj Šalati otvorio sam glazbeni studio Nostradamus, koji je petnaest godina imao najbolju glazbenu koncepciju u Zagrebu; u njemu je radio skladatelj Miro Buljan. To je bio prvi automatizirani studio u kojem je jedna osoba mogla raditi posao koji je inače zahtijevao petnaestero ljudi. Prvi sam u Hrvatsku iz Londona doveo semplere na kojima se poslije temeljila cro-dance glazba. U tom studiju nastali su gotovo svi hitovi toga vremena. Među ostalima, ondje su se rodili i ET i Vanna s hitom ‘Tek je 12 sati‘.
– Senada sam upoznao u njegovu studiju dok smo radili s Mirom Buljanom. On je vrlo jednostavna, samozatajna osoba koja se, za razliku od nekih nekadašnjih aktera na estradi, nikada nije hvalila. Kompletno je prepušten mašti i ono što naumi, to će i napraviti, bez obzira na to sviđa li se to nekomu ili ne sviđa. Tek sam desetljećima poslije doznao što je sve taj čovjek napisao, aranžirao i producirao. Za uspjeh ET-ja zaslužan je i on jer nam je u studiju izlazio ususret, i s cijenom i s terminima, a znamo koliko su počeci teški. Zadužio me za cijeli život i zato se naša nekadašnja suradnja razvila u pravo prijateljstvo – govori Boytronic, osnivač Electro Teama (ET-ja), koji se bavio videom, režijom i fotografijom, a danas, osim uz glazbu, mnogo vremena provodi sa psima, volontira i u jednom skloništu za pse.
Kretanje od nule
Ubrzo se Senad upustio i u snimanje spotova pa je za grupu Fantomi tražio djevojke koje bi mogle plesati i pjevati u spotu. U toj je potrazi otkrio Anamariju Đumbrek, popularnu Anamariju, za koju je napisao pjesmu ‘16 godina‘. Na ‘Zagrebfestu‘ 1992. ta je pjesma osvojila nagradu, postala je hit, međutim, s obzirom na to da je Anamarija tada bila vrlo mlada, suradnja se raskinula jer je pjevačica, kako kaže Senad, bila nespremna na sva odricanja koja je estrada tražila od čovjeka.
– Kad je Anamarija odustala, bio sam u problemu što napraviti sa svim pjesmama koje sam za nju napisao; između ostalog, i s ‘Bebom‘, koja je bila posvećena njoj. Pustio sam demosnimku Dini Dvorniku koji je, kad ju je čuo, rekao da tu večer s njim nastupam u Saloonu. Poslije nastupa rekao mi je da moram naučiti plesati. I tako sam pozvao bivšeg plesača i boksača Stjepana Božića, koji je plesao za ET, da me nauči plesati. To je promijenilo sve – kaže Senad.
Stjepan je otišao na ljetni godišnji odmor, a Senad je za to vrijeme svaki dan petnaest sati plesao i pregledavao sve spotove Michaela Jacksona, Paule Abdul, Princea i svih ondašnjih plesačko-glazbenih zvijezda te je uz pomoć autosugestije i ogledala, pred kojim je provodio puno sati, taj 40-godišnjak u kratko vrijeme svladao plesačke vještine.
– Tada se rodila ideja o tome da okupim najbolje plesače iz svih plesnih skupina u Hrvatskoj za nastup na ‘Zagrebfestu‘. Na njemu je na vrhunsku koreografiju i u svjetskim kostimima plesalo 44 plesača. Što je najbolje, ja sam ih trenirao i ispravljao. Tadašnji direktor ‘Zagrebfesta‘ Drago Diklić inzistirao je na tome da s ‘Bebom‘ nastupimo posljednji jer je smatrao da taj nastup nitko neće moći nadmašiti. Više od deset minuta nakon nastupa trajale su ovacije publike koja je stajala na nogama – pripovijeda Senad, a i ja to mogu posvjedočiti.
Kao i mnoge estradne zvijezde u to vrijeme, Senad se suočavao sa svakakvim uvjetima nastupanja i svakakvim medijskim napisima. Njegova je zvijezda počela gubiti sjaj, novinari su ga počeli ismijavati, prišili su mu mnogo toga što se nije moglo dokazati. To mu se zgadilo pa je odlučio zauvijek nestati s glazbene scene koja se ionako počela razvodnjavati – na pozornicama su se počeli nizati svakakvi likovi i svi su htjeli imati plesnu pratnju.
Nakon glazbene karijere i gubitka energije i volje za pjevanjem Senad se našao na životnoj pustopoljini i morao je krenuti od nule. S partnerom Stjepanom Čaićem otvorio je studio za snimanje videospotova, opet jedan od prvih, s tehnologijom Chroma Key (zelenim platnom kojem je moguće kompjutorski dodati bilo kakvu scenografiju), a jedan od prvih klijenata bio mu je Ivan Zak. Zakov videospot zahtijevao je i snimanje u vanjskom prostoru s pomoću krana koji može pridonijeti efektu podizanja i sveobuhvatnosti scene. I tu se Senadu upalio kliker. Čovjek s estrade postao je izumitelj, a izumitelj biznismen.
– Trebalo mi je mjesec dana da napravim funkcionalan kran. Daleko od toga da je bio profesionalan, ali na njemu se moglo sasvim dobro snimati. S obzirom na sva iskustva s tehnologijom koja se upotrebljevala u mojim studijima, okrenuo sam se inovacijama, kojih je do sada bilo sigurno tridesetak. U posljednjih sedam godina najviše sam pozornosti posvetio rasvjeti za snimanje holivudskih projekata, od igranih filmova, spotova do reklama i sl. – kaže Senad.
Ono što je Senad počeo proizvoditi u ‘svom dvorištu‘ na Peščenici, nije se moglo usporediti ni s čim i ni s jednom tvrtkom u krugu tisuća kilometara. No to ga ni sekunde nije pokolebalo.
– Kad sam prvi put donio svoj uređaj u jednu tvrtku, gledali su me sa sažaljenjem i poručili mi: ‘Da je to neki biznis, već bi se time netko bavio.‘ Osamnaest godina poslije holivudski direktori fotografije skidaju najbolje lampe koje su upotrebljavali i stavljaju moje. Vjerujte, gladovao sam kako bih platio štand i aviokartu za nastup na sajmovima, a grozim se aviona. U to sam uložio sve. Sjećam se da mi je jednom u Londonu u džepu ostalo pola funte s kojom sam se trebao prehraniti. Ušao sam u restoran i jedino jelo na meniju za taj iznos, s time da ne znam dobro engleski, bila je juha od luka. Pojeo sam je – prisjeća se Senad.
Njegova se tvrtka za razvoj rasvjetne tehnologije najprije zvala Innovation Factory, a zatim Senna Lighting Laboratory. Danas se zove Senna d.o.o.
Neki od projekata realizirani njegovom tehnologijom i opremom poznate su serije ‘Igra prijestolja‘, ‘Vikinzi‘, ‘Ratovi zvijezda‘, ‘Smrt na Nilu‘ i mnogi drugi, a njegove kamere upotrebljavala je i NASA. Postoji, navodno, samo nekoliko radionica u svijetu koje proizvode opremu prema njegovim nacrtima, a njegovi proizvodi uspješno se prodaju u Kazahstanu, Rusiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Japanu i SAD-u.
Reflektori koji ‘govore‘
Senadovih osam suradnika svaki dan u njegovoj kući sastavlja, testira i spaja uređaje. Neke dijelove skiciraju i šalju u Kinu jer kod nas ne postoji takva proizvodnja. U konkurenciji Senad Galijašević ima goleme, multimilijarderske kompanije poput njemačkog Arrija, svjetskog lidera u filmskoj rasvjeti, s tisućama inženjera.
– Događa se da direktori fotografije sve više njegovu tehnologiju zamjenjuju mojom. Prije tri tjedna imao sam sastanak s predstavnicima studija Warner Bros koji su odlučili sve svoje dosadašnje postave rasvjete zamijeniti mojima. Moji su reflektori šest puta jači, lakši su, pružaju više mogućnosti, vodonepropusni su, imaju promjenjivu optiku i, na kraju, ‘govore‘ – kaže Senad.
Pod time misli na ugrađeni softver za upravljanje rasvjetom i dodirni zaslon koji sadržava specijalne efekte i govorne mogućnosti. Osim toga, jedan njegov reflektor može po jačini zamijeniti njih deset, što automatski smanjuje troškove energije.
Potkraj prošle godine Senad je osvojio i prestižnu nagradu ‘Emmy‘ za postignuća u inženjerstvu, znanosti i tehnologiji u suradnji sa Stypeom, što je svojevrsni ‘Oscar‘ u svijetu filmske tehnologije.
Najviše svojih proizvoda plasira na francusko tržište. Najjača tvrtka na tom tržištu, TSF, koja iznajmljuje njegovu rasvjetu, kupila je od njega deset proizvoda.
Prije godinu dana Senad je razvio novi proizvod Masterpiece, nadogradnju za postojeće reflektore koja sadržava šest rasvjetnih rješenja u jednome. Njegova je cijena na tržištu oko osamnaest tisuća eura. Ossie Jung, britanski trgovac i zastupnik za filmsku opremu koju iznajmljuje velikim producentskim kućama u Velikoj Britaniji, od Senada je do sada kupio tri rasvjetna proizvoda. Upoznao ga je na jednom od mogih sajmova, koji su u toj industriji vrlo važan kanal ugovaranja poslova.
– Senad je na sajmovima uvijek imao nešto što nitko drugi nije. Svoja iskustva na sceni i poznavanje publike prenio je na sajmišnu scenu. Doveo je najjači reflektor ikad napravljen i cijela je hala zabljesnula, svi su morali pogledati što se događa i tko je to upalio takvo svjetlo. Bavim se ovim poslom više od dvadeset godina i mogu reći da nikada nisam vidio nešto tako fantastično, pogotovo od osobe koja je do tada imala tako malo iskustva u tom poslu. Njegov je Masterpiece nešto spektakularno. Poboljšao je svjetlo na svim razinama, i softvera i hardvera i leća, te očekujem da će za tim svjetlom zavladati golema potražnja filmske industrije i da će svi ‘skočiti‘ na njegov Masterpiece – kaže Senadov kupac Jung.
Za njega je Senad impresivna osoba puna strasti i energije i smatra da on svoj proizvod zbog vjere u njega i svog entuzijazma može prodati bilo komu.
– I jako dobro ‘čita‘ ljude. Na sajmovima uvijek svi izgledaju jednako, ali mi smo ga svi zapamtili po bijeloj kuti koju je nosio na svom štandu Senadov laboratorij. Ima vještinu prepoznati što publika želi i to iskorištava za promidžbu svojih proizvoda. Nakon što je prvi put zabljesnuo s najjačim reflektorom, napravio je minijaturnu rasvjetu koja je izazvala veliku pozornost publike. Senad će uspjeti u svemu što poželi i biti u tome najbolji – kaže Jung, koji također ima velike planove s njegovim Masterpiecom.
Auto od 1800 eura
Senad vrlo sramežljivo govori o svom poslovanju koje je isključivo orijentirano na inozemna tržišta, ali usporedbe radi, u glazbeni studio onomad je možda uložio 10 tisuća eura, u videostudio i montažni studio oko 100 tisuća, a toliko danas u opremu investira svaki mjesec.
– Čipove koje smo nekad plaćali jedan dolar danas plaćamo dvadeset. Još je veći problem što ih ne možete naći, izgorjela je tvornica u Kini i Japanu koja nam je bila glavna dobavljačica. Danas se situacija u opskrbnim lancima malo stabilizirala, ali cijene sirovina i dalje su sulude – navodi Senad.
Prema Bisnodeovim podacima, njegova tvrtka Senna d.o.o. lani je uprihodila oko 300 tisuća eura, što je za nekih 100 tisuća eura manje nego prije pandemije, i poslovala je s dobiti od 50 tisuća eura. Uz osam zaposlenih sa Senadom radi i njegova supruga Jelena, koja se bavi kompletnom poslovnom podrškom; ona mu je čvrsta desna ruka koja se brine o poslovanju i s kojom putuje na sajmove. Kaže Senad da ne bi mogao zamisliti da je sa ženom koja se bavi nečim drugim i ima različite interese te navodi da njihov poslovni odnos upotpunjava bračni život.
– Sa svojim sam poslom na pozitivnoj nuli. Još vozim auto od 1800 eura jer mi je žao potrošiti novac na išta drugo osim na novu opremu. Djeca se školuju, a ja se najviše, nažalost, vozim u avionu – kaže Senad.
Pitanje koje se prirodno nameće jest kako to da se nitko iz tog svijeta već nije sjetio napraviti takvu rasvjetu, na što Senad kaže da se i sâm to pita i da se valjda čekalo da se Bosanac toga dosjeti.
– Naši ljudi ne znaju koliki je Senadov doprinos filmskoj industriji. Njegov se proizvod ne može usporediti ni s jednim drugim na svjetskom tržištu. On je Mate Rimac u filmskoj rasvjeti, a njegov je Masterpiece Nevera. Uveo je u rasvjetu mogućnost programiranja, što je i režiserima i direktorima fotografije olakšalo da svoje ideje provedu u djelo. Njegovi proizvodi oglašavaju se i u najjačim svjetskim filmskim časopisima – ističe Boytronic.
Senad Galijašević najradije bi da se ova priča o njemu nije napisala. Opirao se medijima i želi u ovoj fazi svoga života ostati s druge strane reflektora. I to vlastitoga.
– Rasvjeta je danas moja pjesma, a sajmovi su moja nova pozornica – zaključuje Senad Galijašević, koji je nakon našeg razgovora otputovao u Oslo, a čeka ga još duga turneja po Madridu, Dubaiju, Los Angelesu i Las Vegasu.