Pad cijena prirodnog plina u Europi, koji je prije nekoliko tjedana uslijedio nakon političkog dogovora čelnika Europske unije, čime su osigurani mehanizmi za limitiranje cijena plina, smanjio je troškove proizvodnje mineralnih gnojiva pa su se europske tvornice gnojiva ponovno počele otvarati. Plinska je kriza na svom vrhuncu zatvorila oko 70 posto europskih kapaciteta za proizvodnju amonijaka, a sada se procjenjuje da je još uvijek neaktivno 37 posto.
Među tim neaktivnima i dalje je kutinska Petrokemija, koja, s druge strane, na taj način vrlo aktivno ispunjava svoju ulogu u obvezi Hrvatske da će u razdoblju od 1. kolovoza 2022. godine do 31. ožujka 2023. smanjiti potrošnju plina za 15 posto u odnosu na prosjek u prethodnih pet godina. Iako se Petrokemija u ljetošnjim Vladinim smjernicama za uštedu energije izrijekom ne spominje, nismo djeca da ne bismo vidjeli izravnu vezu između toga što na Petrokemiju, kada je u punom pogonu, otpada 20 posto hrvatske potrošnje plina i toga što njezina proizvodnja amonijaka i ureje stoji već punih osam mjeseci.
Na glavnom europskom tržištu plina, nizozemskom TTF-u, u posljednjih se tjedan dana s prirodnim plinom trguje po cijenama ispod 100 eura za megavatsat, tek nekoliko eura više od cijene koju je taj energent imao potkraj siječnja ove godine, kada je Petrokemija objavila da su sva postrojenja za proizvodnju mineralnih gnojiva počela raditi sukladno proizvodnim planovima, nakon zastoja tijekom prosinca i siječnja.
Yildirim u akvizicijskom naletu
No umjesto očekivane vijesti da Petrokemija ponovno pokreće proizvodnju, prošlog je tjedna sasvim neočekivano stigla vijest da Petrokemija mijenja većinskog vlasnika.
Turska industrijska grupacija Yildirim za službeno je neobjavljeni iznos (navodno je riječ o 55 milijuna eura) s Inom i PPD-om potpisala ugovor o kupnji tvrtke Terra mineralna gnojiva, koja u Petrokemiji ima 54,52 posto udjela. To što upravo Yildirim kupuje većinski paket Petrokemije samo po sebi nije nikakvo iznenađenje, budući da su Turci s Inom i PPD-om o tome pregovarali pune dvije godine, za koje su vrijeme obavili i temeljito dubinsko snimanje kompanije. Neočekivan je, međutim, trenutak u kojem je dogovor napokon postignut uzme li se u obzir da će ova godina za Petrokemiju sasvim sigurno završiti s visokim gubitkom u poslovanju, a također i to da je Yildirim prije manje od dva mjeseca od austrijske kompanije Borealis kupio belgijskog proizvođača mineralnih gnojiva, tvrtku Rosier.
Dogovorena cijena, ako je točno da je riječ o 55 milijuna eura, i jest i nije iznenađenje, jer taj iznos implicira da je vrijednost cijele Petrokemije svega stotinjak milijuna eura. Tim je iznosom svakako iznenađena država, jer je CERP ljetos svojih 17,9 posto udjela u Petrokemiji natječajem, na koji se nitko nije ni javio, pokušao prodati za početnu cijenu od (preračunano) 40,6 milijuna eura. Nije ni čudo što premijer Andrej Plenković ovih dana na upit hoće li država sada također prodati svoj udio Turcima neodređeno odgovara s: ‘Vidjet ćemo. Kada se razgovori otvore, onda ćemo vidjeti.‘
No s obzirom na (ne)prilike na europskom tržištu mineralnih gnojiva te neizvjesnosti s cijenama plina, niska cijena Petrokemije ne bi trebala iznenađivati. Za usporedbu, za gotovo stopostotni udjel u Rosieru, koji je prema prihodima ostvarenim u prošloj godini nešto manji od Petrokemije (Petrokemija je lani ostvarila 2,18 milijardi kuna prihoda, a Rosier oko 1,76 milijardi kuna), Yilidrim je platio samo 35 milijuna eura.
Što je – tu je. Jedno od najvećih industrijskih postrojenja u Hrvatskoj (vjerojatno) dobit će novoga većinskog vlasnika. Treba, naime, naglasiti da je iznimno važna napomena prodavatelja, Ine i PPD-a, da će ‘do promjene vlasništva i okončanja ovoga procesa doći nakon što budu ispunjeni uvjeti iz samoga kupoprodajnog ugovora‘. Koji su to uvjeti, međutim, nitko ne želi reći, što može slutiti samo na to da Turci imaju neke zahtjeve koje sami prodavatelji ne mogu ispuniti. Na pamet nam pada, primjerice, zahtjev da Hrvatska u Bruxellesu izlobira da se za potrebe Petrokemije u Hrvatsku smije uvoziti ruski plin kupljen u Turskoj. No tu ulazimo u prostor čistog nagađanja, pa ćemo se toga okaniti. Zasad.
Cijeli tekst možete pročitati u novom digitalnom ili tiskanom izdanju Lidera.