Punih deset godina prošlo je od proglašenja prvih strateških investicijskih projekata, a dosadašnja iskustva pokazala su kako jedan takav zakon ne uspijeva eliminirati probleme s kojima se i inače suočavaju investitori u Hrvatskoj. Štoviše, često ih ne može spasiti ni od njihovih problema. Dosadašnja iskustva prije svega su dokazala ono na što je dio ekonomista upozoravao već na početku – da nam nasušno nedostaje bilo kakva koherentna ideja o smjeru razvoja gospodarstva.
Ideja o strateškim projektima potekla je od vlade premijera Zorana Milanovića. Na zakonskom nacrtu još 2012. počelo je raditi Ministarstvo gospodarstva s tadašnjim ministrom Ivanom Vrdoljakom na čelu. Vrdoljak je tvrdio da će ta legislativa napokon omogućiti neometanu provedbu velikih projekata bitnih za gospodarstvo. U tadašnjim medijskim napisima koji su pratili donošenje Zakona o strateškim investicijskim projektima (ZOSIP) stajalo je kako će svi postupci koji se tiču realizacije takvih projekta imati oznaku prioriteta i hitnosti, a sva papirologija morala je biti riješena u roku od deset dana od podnošenja zahtjeva pojedinomu mjerodavnom tijelu. U suprotnome je zakonodavac predvidio primjenu načela ‘šutnje administracije‘. Kakva su iskustva kompanija čiji su projekti dobili status strateških projekata u novom broju piše Tomislav Pili.
Starije generacije itekako pamte izreku ‘Zagreb radi, Beograd se gradi‘. To je značilo da je Hrvatska, ali i Slovenija, čiji se glavni grad također spominjao u toj izreci, najviše pridonosila proračunu bivše države, a da je iz njega najveću korist vukao ondašnji glavni grad. Mlađim generacijama to, nasreću (ili nažalost), ništa ne znači. Pojam da Hrvatska nešto zarađuje i da se time netko drugi koristi nije ukorijenjen u njihovu DNK-u. Danas jedva da zarađujemo dovoljno za sebe. Pa ni graditi ne možemo ako se pošteno ne zadužimo.
Da netko radi, a drugi gradi prije bi Hrvatskoj mogli prigovoriti stanovnici nekih razvijenih članica EU-a. Amsterdam, Berlin, Pariz ili Bruxelles rade, a Zagreb se gradi. To bi imalo smisla. Takve izjave ne bi bile pogrešne, Hrvatska iz proračuna EU-a više dobiva nego što u njega uplaćuje. Zasad. No nastavi li rasti i ostvarivati sve veće stope rasta BDP-a te dosegnu li sve hrvatske regije prosjek razvijenosti EU-a od 90 posto, a bude li nam rastao i dohodak, naša će država od neto primateljice postati neto uplatiteljica. Da unatoč visokom rastu BDP-a, Hrvatska neće skoro ‘plaćati za druge‘ piše Ksenija Puškarić.
Hrvatska narodna banka (HNB) nedavno je revidirala projekciju rasta gospodarstva u ovoj godini i očekuje da bi BDP trebao rasti po stopi od 3,2 posto. Najviše će tomu pridonijeti, smatraju u njoj, osobna potrošnja, koja bi trebala rasti zbog boljih kretanja na tržištu rada i smirivanja inflacije, a koja bi potrošačima ipak trebala vratiti dašak optimizma u novčanike. S druge strane, investicije bi trebale sporije rasti jer novac iz fondova EU-a polako hlapi i realnost se vraća na domaće tržište. Činjenica je da plaće i dalje rastu i drže inflaciju visokom, a bitne odluke, one o spuštanju kamatnih stopa, i dalje se čekaju kad su u pitanju američke Federalne rezerve i Europska središnja banka. O tome kako će se kretati domaće, ali i europsko gospodarstvo Roko Kalafatić je razgovarao sa Sandrom Švaljek, zamjenicom HNB-ova guvernera.
U novom broju donosimo kompanijsku priču o Pro-klimi, reportažu s Filipina, razgovor sa zastupnikom u Europskom parlamentu Toninom Piculom te brojne druge zanimljive teme, a donosimo i prilog Fintech.