Nema toga što nam zbog navodnih klimatskih promjena neće uvaljati za upotrebu u bližoj budućnosti. Strah od klime prelazi sve granice pameti, a neizabrani čelnici Europske unije prednjače u pravilima i propisima koji će običan narod itekako skupo stajatio za svega nekoliko godina. Prije koji dan nastavilo se maltretiranje stanovništva klimatskim promjenama, pa su iz Europskog parlamenta potvrdili više zakona za postizanje nemogućih klimatskih ciljeva od 2030. godine.
Među mnogim klimatskim zakonima je i onaj da se od 2035. godine zabranjuje prodaja novih automobila na fosilna goriva te da svi novi automobili od te godine moraju voziti potpuno bez emisija CO2.
Kao u Trećem Reichu
Među ostalim, Parlament spominje da se stvara novi, zaseban ETS II za gorivo za cestovni promet i zgrade, što je bilo jedno od najspornijih pitanja u pregovorima. To zapravo znači ‘uvođenje poreza na ugljik, odnosno povećanje cijena fosilnih goriva za grijanje i promet – benzina, dizela, loživa ulja, plina‘ ili, jednostavnije, skuplje gorivo.
Znači, imamo fore još nekoliko godina, a onda će nas skupim resursima natjerati na prijeđemo na skupe, mnogima nedostižne električne automobile, ili ćemo biti osuđeni na javni prijevoz i bicikle, kako to vole u Parlamentu navesti, pa onda to zelene stranke diljem Europe papagajski ponavljaju. Njemačka, iako predvodnica u Europi što se tiče zelenih politika, posljednja je popustila pred tim zakonom, zbog jake autoindustrije. Međutim, i ona je na kraju pala bez mnogo otpora, ali potkraj ožujka ove godine uspjela je isposlovati da se u sporu o zabrani proizvodnje novih automobila s unutarnjim izgaranjem nakon 2035. godine dopusti da takva vozila upotrebljavaju isključivo e-goriva.
Slučajnost ili ne, Nijemci su još za vrijeme Trećeg Raicha počeli proizvoditi sintetičko gorivo u velikim količinama od ugljena. Hitlerova vlada potpisala je sporazum s kemijskim divom I. G. Farbenom o proizvodnji sintetičkoga goriva, istim onim I. G. Farbenom koji je svoje mjesto u povijesti zaslužio proizvodnjom zloglasnog plina ciklona B. Tridesetih godina prošlog stoljeća I. G. Farben i druge njemačke kemijske tvrtke otvorili su više od 25 takozvanih hidrogenacijskih postrojenja za pretvaranje ugljena u gorivo i to se gorivo na bazi ugljena pokazalo ključnim u održavanju nacističkoga ratnog stroja koji je jurio da osvoji naftna polja na Bliskom istoku i Kavkazu.
Stvar proizvodnje
Savjetnik u Sektoru za trgovinu u HGK-u Hrvoje Paver također kaže da ta tehnologija nije nepoznata zahvaljujući Nijemcima iz tridesetih godina.
Današnja sintetička goriva nemaju nikakve veze s nekadašnjim jer ugljen više nije poželjan partner u proizvodnji, iako su baš Nijemci nedavno ugasili svoje nuklearne elektrane koje će nadomjestiti termoelektranama na ugljen, što znači da je za neke stvari ugljen i dalje veoma poželjan.
Sintetička goriva ili e-goriva su prema kemijskom sastavu gotovo identična konvencionalnim gorivima kao što su primjerice dizel, benzin, aviogoriva i sl., a osnovna je razlika u načinu njihove proizvodnje. E-goriva proizvode se sintetiziranjem ‘uhvaćena‘ ugljikova dioksida i obnovljivog vodika koji je proizveden iz obnovljive energije, npr. električne energije dobivene od energije sunca ili vjetra. Ona se mogu upotrijebiti isto kao i bilo koje drugo konvencionalno fosilno gorivo u motorima s unutarnjim izgaranjem, a zbog procesa elektrolize pomoću kojeg se dobiva vodik ta se goriva nazivaju i e-goriva.
Veliki problem sintetičkih goriva je veliki gubitak energije. Naime, u odnosu na cjelokupnu potrošenu energiju iskorištava se tek 10 do 15 posto za pokretanje vozila, a električna energija recimo ima oko 80 posto iskoristivosti. Oni koji podržavaju sintetička goriva i rade na njima nadaju se da bi se iskoristivost sintetičkih goriva mogla popeti do 60 posto u doglednoj budućnosti. No, zbog velikih troškova proizvodnje trenutačna je cijena sintetičkoga goriva oko 4,50 eura po litri, ali oko 2030. godine ta bi cijena možda mogla pasti na 2,29 eura. Cijena proizvodnje ovisi pak o nekoliko faktora kao što su cijena električne energije, troškovi materijala, proces proizvodnje i sl.
Također, postoji više različitih tehnologija i procesa proizvodnje sintetičkoga goriva pa se cijena proizvodnje može razlikovati ovisno i o odabranoj tehnologiji. Kao što smo rekli, cijena proizvodnje sintetičkoga goriva još uvijek je relativno visoka u usporedbi s konvencionalnim fosilnim gorivima, međutim, svi se nadaju nekim novim tehnologijama koje će smanjiti tu cijenu ili možda raznim poticajima kojima će cilj biti smanjenje emisija stakleničkih plinova.
Paver kaže da se upravo zbog cijene nije išlo u širi razvoj e-goriva, posebice u kontekstu alternative za avionski prijevoz, teretna vozila ili brodove.
– Iako je proizvodnja sada mnogo skuplja nego u proizvodnji klasičnih goriva, najave tvrtki poput Siemensa ili Boscha su da bi se od 2030. ta cijena mogla čak i izjednačiti s cijenom fosilnih goriva – ističe Paver i dodaje da je u svakom slučaju budućnost vozila s unutarnjim izgaranjem izgledna i o(p)staje zahvaljujući e-gorivima, uza sve veću proizvodnju električnih i hibridnih vozila.
Budući poslovni potencijali
Iz Ine pak kažu da su jako zainteresirani za daljnji razvoj održivog poslovanja te da smatraju kako ne postoji jedno ultimativno rješenje dekarbonizacije transporta i industrije već da je izglednija kombinacija više tehnologija i proizvoda.
– Iako se u ovom trenutku ne bavimo sintetičkim gorivima, barem ne na komercijalnoj razini, Ina uvijek razmatra sve isplative poslovne mogućnosti pa tako i prilike koje pružaju sintetička goriva. U ovom trenutku izrazito ograničene količine sintetičkih goriva na tržištu ne predstavljaju velik poslovni potencijal, ali to se u budućnosti može promijeniti – kažu nam iz Ine.
Utjecaj e-goriva na transformaciju tržišta za sada je teško predvidjeti. Njihov potencijal je što ona mogu djelomično zamijeniti fosilna goriva bez potrebe da se mijenja i prateća infrastruktura poput skladišnih prostora, maloprodajnih mjesta ili motora u vozilima. Svoju primjenu ponajprije bi mogla imati u avioindustriji jer su se dosadašnja zamjenska rješenja pokazala izazovnima za taj tip industrije. Ipak, e-goriva za sada još uvijek imaju visok trošak proizvodnje te zahtijevaju velike količine energije da bi se proizvela. Ni tehnologija za proizvodnju još nije razvijena na komercijalnoj razini.
Zbog svega navedenoga može se očekivati da će utjecaj e-goriva biti veći u visokorazvijenim i ekološki osviještenim ekonomijama kao što je to slučaj i s nizom drugih alternativnih izvora energije.