Gasi se tamno nebo: Izgubljena bitka za očuvanje mraka

Ne tako davno Hrvatska je imala nekoliko krajobraza koji su se smatrali mjestom tzv. netaknute tame. Petrova gora i Vrani kamen u blizini Daruvara bili su dva hrvatska parka tamnog neba, a tu je i Jelsa, mjesto na otoku Hvaru, koje pak nosi titulu zajednice tamnog neba, što u suštini znači da je ekološku potvrdu tamnoga nebeskog svoda dobila cijela jedinica lokalne samouprave. Nije to bilo loše za jednu malu zemlju jugoistočne Europe, da ne kažemo Balkana, da se može pohvaliti tamnim beskrajem neba.

Na cijelom planetu nema dovoljno mjesta s kojih se vide ama baš sve oku vidljive zvijezde i cijela Mliječna staza. Mi koji živimo po urbanim sredinama zaboravili smo kako bi noću trebao izgledati pogled u nebo. No može se barem, budući da nitko ne može upaliti mrak, ugasiti svjetlo ondje gdje za njim nema potrebe, a na Petrovoj gori, u Vranom kamenu i oko Jelse ono nije gorilo. I taman kad smo shvatili kakav potencijal imamo i da postoje turisti koji bi platili gledanje mraka, pa čak i star partyje, mi smo jedan od ta dva parka već izgubili. Naime, još je prošle godine Međunarodna organizacija za zaštitu noćnog neba (International Dark Sky Association – IDA) suspendirala status prvom Hrvatskom međunarodnom parku tamnog neba značajnom krajobrazu Petrova gora – Biljeg i to zbog tornja koji je ondje postavila državna tvrtka Odašiljači i veze. Toranj naime, tumače u Astronomskom društvu Beskraj, sa svojim jakim signalizacijskim svjetlima na vrhu ometa ne samo tamu, već i astronomska motrenja, zbog čega je Petrovoj gori suspendiran pa onda i trajno dokinut status međunarodnog parka tamnog neba, a Hrvatska je, nažalost, s dva međunarodna parka tamnog neba spala na jedan jedini – Vrani kamen na Papuku.

Pala tranzicijska zvijezda

Nisu komunikacijski tornjevi jedino što ugrožava tamu. Prema novim saznanjima znanstvenika, i LED rasvjeta mogla bi biti okidač gašenja tame, a dugo se vjerovalo da može spasiti stvar. Već desetljećima svjesni smo da se fotoni iz gradskih svjetala raspršuju po nebu, tvoreći zamračujuću svjetlosnu kupolu koja može naštetiti i ljudima i divljim životinjama. Kod ljudi povećana izloženost svjetlu noću remeti cikluse spavanja i povezuje se s rakom i kardiovaskularnim bolestima, kod životinja može utjecati na prirodne obrasce ponašanja, a jednako tako može utjecati i na biljke. Ugrožen je, pa malo je reći, cijeli ekosustav. Kada smo napokon osvijetlili problem, počelo se tražiti i rješenje za smanjenje svjetlosnog onečišćenja, uz naravno svekolik vapaj da budemo štedljivi i s energijom i s novcem, pa se kao rješenje nametnulo uvođenje svjetlećih ili LED (light emitting diode, svjetlosne diode) dioda u gradsku uličnu rasvjetu. Argumenti su bili jasni: štede novac, štede energiju, a i ne štete navodno tami jer usmjeravaju svjetla na ciljano područje. Bila je to prava tranzicijska revolucija, tradicionalne narančaste visokotlačne natrijeve žarulje zamijenile su se energetski učinkovitijim, bjeljim i svjetlijim LED svjetlima odnosno svjetlećim diodama.

Šteta zbog trgovina, reklama, crkvi…

Naravno da su gradovi odmah pohrlili dokazati da se brinu o nama, životinjama, o okolišu, da štede energiju i novac, pa su uveli LED rasvjetu. Od Pariza do New Yorka i Šangaja svijetlio je LED i svake je godine diljem svijeta sve više tog umjetnog svjetla. A onda je ono što se smatralo spasom za klimu, tamu i proračune gradova postalo njezin krvnik.

Diode u osnovi ne samo da svjetlo usmjeravaju na cilj, već ga i isijavaju, a ono se onda reflektira do neba i stvara ono što zovemo sjaj zraka, zbog kojeg zvijezde postupno nestaju iz vidokruga. LED diode su, ukratko rečeno, pogoršale svjetlosno onečišćenje. Tijekom prošlog desetljeća svake smo godine svijetlili 10 posto više i to zbog umjetnih svjetala dioda. Ulična svjetla, reklamni panoi, trgovački centri, parkirališta, stadioni, čak i spomenici i sakralni objekti, svi su oni odjednom postali dio problema.

Četiri problema

Karolina Zielinska-Dabkowska, asistentica na Katedri za arhitekturu na Tehnološkom sveučilištu u Gdanjsku u Poljskoj, možda bolje od ikoga razumije potencijal i nedostatke korištenja LED dioda. U 2000-ima je radila za razne tvrtke za rasvjetu na projektima visokog profila, uključujući spomenik ‘Tribute in Light‘ u New Yorku. Dojmljiva instalacija ispaljuje dva snopa svjetla u nebo koja na taj način obilježavaju uspomene na dva tornja Svjetskoga trgovačkog centra izgubljena 11. rujna. No ono što je trebalo biti svojevrsni svjetlosni spomenik žrtvama i podsjetnik na napad koji je promijenio povijest, pokazalo se ubojitim za ptice selice – zbog toga su se prestale seliti. Mogao je nastati ozbiljan problem da nije na vrijeme prepoznat, no zahvaljujući upozorenjima sada se povremeno isključuje da bi se ptice razišle, ali svjetlosno onečišćenje naposljetku je postalo problem koji Zielinska-Dabkowska nije mogla ignorirati pa je uključila istraživanje rješenja u svoj rad.

– Četiri su glavna elementa svjetlosnog onečišćenja. Najprepoznatljiviji je sjaj neba, koji može utjecati na ptice selice stotine milja daleko. Drugi je prijelaz svjetlosti, odnosno svjetlosni fotoni koji prelaze granične linije. Mogu se uvući kroz prozore i utjecati na spavanje i cirkadijalni ritam. Treći je problem promjena u kontrastu vrsta koja se događa kada hodate ili, još gore, kad vozite, iz jako osvijetljenog područja u tamnije, prisiljavajući vaše oči da se prilagode. Na kraju je problem koji je možda i najveći, a to je pretjerano osvjetljavanje – nabraja Zielinska-Dabkowska te dodaje da LED diode imaju potencijal za borbu protiv sva četiri navedena problema. Žarulje se, primjerice, mogu ugraditi u ‘pametna‘ kućišta koja se mogu daljinski podešavati i programirati, LED diode se mogu kontrolirati, a može ih se i smanjiti. A najbolje bi bilo upotrebljavati toplije diode.

Zlokobna plava svjetlost

Na primjer, neke LED diode, one hladnije primjerice, imaju šiljak plave boje koji signalizira dnevnu svjetlost u našem mozgu, objašnjava Zielinska-Dabkowska, pa nam se manje spava, a znamo koliko je san važan za normalno funkcioniranje. Vanjska rasvjeta s jakim sadržajem plave boje vjerojatno će pogoršati sjaj neba jer ima znatno veći geografski doseg od rasvjete koja se sastoji od manje plave boje. Poznato je da izvori bijele svjetlosti bogate plavom bojom povećavaju blještavilo i ugrožavaju ljudski vid, osobito kod oka koje stari. Ta svjetla stvaraju potencijalne probleme sigurnosti na cesti za vozače i pješake. Također su glavni čimbenik u opadanju populacije insekata kojima je za kretanje potrebna tama i kriva su za smrt stotina milijuna ptica svake godine koje lete u jarko osvijetljene zgrade. U prirodnim uvjetima pokazalo se da plavo svjetlo noću nepovoljno utječe na ponašanje i reprodukciju divljih životinja. To posebno vrijedi za gradove, koji su često usputne točke za migratorne vrste.

Različiti jezik, različita poimanja

I kad se dogodio trenutak da se to saznanje osvijestilo, svjetlo se opet ugasilo jer problem ne razumiju svi. Naime, pokazalo se da se unutar sustava onih koji se umjetnom rasvjetom bave, govori, pa u najmanju ruku, različitim jezikom. Istraživala je to Catherine Pérez Vega, doktorandica na Leibniz Institutu za slatkovodnu ekologiju i unutarnje ribarstvo u Berlinu, koja radi sa Zielinska-Dabkowskom, kada je vodila sustavni pregled više od 200 studija o umjetnom svjetlu noću.

Rezultati, objavljeni u časopisu Sustainability ranije ove godine, otkrili su nepovezanost između istraživača i profesionalaca poput arhitekata rasvjete, dizajnera urbane rasvjete i inženjera električne rasvjete. I političara po vokaciji. Na primjer, oni koji proučavaju umjetno svjetlo upotrebljavaju metriku zvanu ‘zračenje‘ kad govore o svjetlini, a oni u industriji rasvjete upotrebljavaju drugu mjeru, osvijetljenost. Na popisu od 19 fizičkih mjerenja svjetlosti samo jedan izraz ima istu razinu upotrebe i njime se rijetko koristi bilo koja skupina. Profesionalci za prodaju rasvjete, prema njezinu iskustvu, nemaju pojma da je svjetlosno onečišćenje čak i polje istraživanja. Izrazi koji ‘prodaju‘ takva svjetla su ‘jeftinije‘ i ‘troše manje struje‘, a to što donose još više svjetlosnog onečišćenja nikoga gotovo ne zanima. A ako to ne spominje prodavač, teško da će se o tome brinuti gradonačelnici ili voditelji javne nabave u lokalnim sredinama, kojima je jedan i jedan dva, a rijetko minus jedan. U takvim okolnostima postoji ozbiljna bojazan da ćemo uskoro, uz golemu štetu za zdravlje mnogih živih bića, govoriti da ne vidimo više ni Mjesec. Možda ćemo se moći odvesti k njemu, ali vidjeti ga nećemo.

Dok se ne nađe bolje rješenje, svako od nas može pridonijeti tami. Primjerice, možemo upotrebljavati LED diode toplih boja uz prigušivače i senzore kretanja koji mogu pomoći smanjiti prosječnu razinu osvjetljenja. Naravno, možemo ugasiti i svu nepotrebnu unutarnju rasvjetu.