Milijuni tona plastike proizvedu se diljem svijeta svake godine i dok se polovica ovog plastičnog otpada reciklira, spaljuje ili baca na odlagališta, značajan dio plastike i njezinih supstrata završi u oceanima. Plastike je toliko u oceanima da su se dijelovi oceanskog plastičnog otpada spojili u vrtloge otpada. Velika pacifička ‘mrlja smeća‘, poznata i kao ‘Pacifički vrtlog smeća‘, proteže se od zapadne obale Sjeverne Amerike do Japana, a zapravo se radi od dvije velike nakupine plastičnog otpada koji pluta oceanom. ‘Mrlja smeća‘ se sastoji od ‘Western Garbage Patch‘, koja se nalazi u blizini Japana, i ‘Eastern Garbage Patch‘, koja se nalazi između američkih saveznih država Havaja i Kalifornije.
Ova područja plastičnog otpada koje se vrte u Tihom oceanu međusobno su povezana sjevernopacifičkom suptropskom zonom konvergencije, koja se nalazi nekoliko stotina kilometara sjeverno od Havaja. Ova zona konvergencije je mjesto gdje se topla voda iz južnog Pacifika susreće s hladnijom vodom iz Arktika pa se zona ponaša kao autocesta koja premješta krhotine s jednog dijela na drugi.
Odakle dolazi sva ta plastika
Istraživački rad Lourensa J.J. Meijer i njegovo tima istaknuo je deset zemalja koje su najveći zagađivači plastičnim otpadom, te da kroz tisuću rijeka diljem svijeta u oceane stiže oko 80 posto plastičnog otpada. Većina plastičnog otpada pronađenog u dubokim vodama dolazi iz parkova, s plaža ili uz oborinske odvode koji oblažu naše ulice. Sve te komadiće plastičnog otpada vjetar i kišnica nose u naše odvode, potoke i rijeke. Rijeke se zatim pretvaraju u plastične superautoceste, prenoseći plastiku u oceane. Veliki dodatni komad oceanske plastike dolaze od oštećenih ribarskih mreža ili mreža duhova koje se izravno odbacuju u otvoreno more od stane ribara.
Neki bi mogli pomisliti da su zemlje koje proizvode ili troše najviše plastike one koje najviše zagađuju oceane. Ali to nije istina. Prema studiji, zemlje s manjim geografskim područjem, dužim obalama, velikom količinom oborina i lošim sustavima gospodarenja otpadom imaju veću vjerojatnost da će plastiku ispirati u more.
Na primjer, Kina proizvodi 10 puta više plastičnog otpada nego Malezija. Međutim, procjenjuje se da 9 posto ukupnog plastičnog otpada u Maleziji dospije u ocean, u usporedbi s 0,6 posto u Kini.
Procjenjuje se da Filipini, arhipelag koji broji više od 7000 otoka, i koji ima obalu dužu od 36 tisuća kilometara te čak 4820 rijeka ispušta 35 posto svjetske plastike u ocean.
Osim Filipina, više od 75 posto akumulirane plastike u oceanu navodno dolazi od lošeg gospodarenja otpadom u azijskim zemljama, uključujući Indiju, Maleziju, Kinu, Indoneziju, Mianmar, Vijetnam, Bangladeš i Tajland. Jedina neazijska zemlja koja je dospjela na ovu listu među prvih deset je Brazil kojemu u prilog ne idu njegove rijeke, njih 1240 uključujući i Amazonu.
Manje plastike
Prvi i najočitiji način za smanjenje nakupljanja plastike je smanjenje upotrebe plastike. Manja proizvodnja znači manje otpada. Drugi korak je upravljanje proizvedenim plastičnim otpadom. Mnoge zemlje s visokim prihodima stvaraju velike količine plastičnog otpada, ali ga bolje obrađuju ili ga izvoze u druge zemlje. U međuvremenu, mnoge zemlje sa srednjim i niskim prihodima koje i zahtijevaju plastiku i primaju masovni izvoz tek trebaju razviti infrastrukturu potrebnu za njezinu preradu. Dok se to ne dogodi, plastike u oceanima će biti sve više.
