Kao da nije dosta što se ljudi moraju seljakati i napuštati domove zbog gradnje hidrocentrala, suša, potopa, poplava, potrage za poslom, pa i dizanja razine mora, tj. klimatskih promjena, nego su prisiljeni na raseljavanje ili, kako to fenomenolozi zovu – zelenu gentrifikaciju – jer su imali sreću živjeti u četvrtima punima zelenila, a sad su im preskupe. Svuda u svijetu na djelu je klasna zamjena stanovništva i tzv. zeleni prostorni paradoks
Zabrinuta lica promicatelja ekološke etike imaju i naličja. U pozadini jednoga od njih jest – zelena gentrifikacija iliti zaštita okoliša iseljavanjem siromašnog stanovništva iz zelenih dijelova gradova i pretvaranje tih četvrti, u kojima su njihovi preci živjeli možda i stoljećima, u elitna održiva zelena naselja za one koji mogu platiti skupo stanovanje.
Zelena gentrifikacija, koju još nazivaju i ‘ekološka‘ ili ‘klimatska‘, događa se u posljednja dva desetljeća u velikim američkim, australskim i europskim gradovima. Toliko je već uhvatila maha da je potaknula mnogo znanstvenih istraživanja o njezinu utjecaju na društvenu stratifikaciju u gradovima u Americi, Francuskoj, Njemačkoj... London, Barcelona, Detroit, Vancouver, Montreal, Portland, Oregon, Boston, Washington, Minneapolis, Seattle, Nantes, Edinburgh, Kopenhagen, Berlin, Beč, Pariz, Lyon… neki su od gradova u kojima zelena gentrifikacija isključuje i raseljava ekonomski nepodobne stanovnike, one koji ne mogu plaćati visoke troškove stanovanja u urbaniziranim zelenim dijelovima gradova koji su donedavno bili prigradske zone s lokalnim, domicilnim stanovništvom.
Urbanizacija tih četvrti povećava kvalitetu života i vrijednost imovine, posebice s rastom urbane ekološke svijesti, ali istodobno odbacuje ranjive i privlači nove, bogatije stanovnike. Tako oni koji se zauzimaju za ekološku etiku potiču ekološku nepravdu jer, među ostalim, na okoliš negativno utječe i neproporcionalno raspoređen broj stanovnika po gradskim četvrtima.
Ometajući krajolici
Najstarije istraživanje o zelenoj gentrifikaciji provedeno je u američkome Milwaukeeju. Upozorilo je na veliku povezanost zelenih dijelova gradova s građanima nižih primanja i nižih društvenih slojeva, koji posljednjih godina imaju sve manji pristup zelenim površinama. Nejednakost u pristupu zelenoj infrastrukturi i zelenim površinama povezuje se s neujednačenim negativnim ekološkim i klimatskim učincima u gradovima te povijesno-društvenim kontekstom koji je proizveo i učvrstio obrasce isključenosti, segregacije ili općenito nejednakog urbanog razvoja.
Nedavno su znanstvenici upozorili na tzv. paradoks zelenih površina prema kojem naizgled hvalevrijedne općinske strategije obnove iništenih urbanih okoliša, stvaranja zelenih površina ili postavljanja zelene infrastrukture prilagođene klimatskim promjenama čine područje privlačnijim i povećavaju vrijednost nekretnina, zbog čega potiču raseljavanje pripadnika radničke klase te drugih rasnih skupina i kultura. Inicijative za urbano ozelenjivanje mogle bi postati tzv. ometajući zeleni krajolici ili ono što su neki nazvali ‘zelenim lokalnim neželjenim korištenjem‘.
Zbog ozelenjivanja gradskih četvrti u sklopu ekološke infrastrukture i drugih zelenih ulaganja kao što su otvoreni parkovi, kišni vrtovi, propusni pločnici i prikupljanje kišnice takvo područje doživljava se kao poželjnije, što će utjecati na rast stanarina i vrijednosti nekretnina. Dojučerašnji stanari takvih četvrti s nižim primanjima ne mogu opstati u novim okolnostima, zato se događa klasna zamjena građana.
Bogatim vlasnicima nekretnina u novourbaniziranim zelenim dijelovima gradova prilagođavaju se i tvrtke čije si usluge siromašniji građani ne mogu priuštiti pa se sele u druge, manje atraktivne dijelove gradova. Guardian je izvijestio da bi, prema rezultatima istraživanja Zoološkoga društva Londona (ZSL), ‘podivljavanje‘ (engl. rewilding) gradskih četvrti one s nižim prihodima moglo istisnuti iz lokalnih zajednica.
– To nije samo ekološki nego i socioekološki problem jer cijelo vrijeme morate misliti na ljude i utvrditi hoćete li stvoriti nejednakost – izjavila je autorica izvješća Nathalie Pettorelli iz ZSL-ova Instituta za zoologiju.
Prema njezinim riječima, lokalno stanovništvo mora se zaštititi da bi moglo nastaviti živjeti u takvim dijelovima gradova i dijeliti dobrobiti sa svima drugima.
Opasni ‘rewilding‘
Pettorelli je istaknula da mnogi ekolozi i provoditelji projekata rewildinga ne uzimaju u obzir društvene posljedice. No uzimanje u obzir ljudi koji su korisnici poboljšanoga ekološkog prostora može donijeti korist zajednicama koje su tradicionalno marginalizirane i često su u najvećoj opasnosti od nepovoljnih klimatskih učinaka.
Ozelenjivanje gradova može ublažiti štetu od klimatske krize ne samo u prostranim, nenaseljenim krajolicima već i u urbanim područjima. ZSL-ovo izvješće navodi da, ako su povezane, relativno male urbane zelene površine mogu biti ključne za skladištenje ugljika i obnovu bioraznolikosti.
Poplave bi se mogle znatno ublažiti stvaranjem močvara u područjima koja okružuju gradove, a temperature bi se mogle smanjiti dodavanjem zelenih površina i postavljanjem vegetacije u zgrade. Autori ZSL-ovih izvješća također upozoravaju da bi zelena gentrifikacija mogla na kraju imati suprotan učinak ako se projekti obnove urbanog okoliša ne provedu savjesno i u suradnji s raznim stručnjacima i lokalnom zajednicom. Naime, to što netko živi u skupom stanu u zelenom dijelu grada, ne znači da je klimatski neutralan.
Veće emisije
Prema studiji iz 2020. o ugljikovu otisku korištenja energije u američkim kućanstvima čiji su rezultati objavljeni u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences, Amerikanci s višim prihodima imaju 25 posto veći ugljikov otisak po stanovniku od onih s nižim prihodima jer su njihove kuće velike. Emisije ugljikova otiska mogu biti petnaest puta veće u posebno bogatim predgrađima nego u ostalim dijelovima gradova. Osim toga, emisije iz vozila siromašnijih građana također se mogu jako povećati jer se produljuje njihovo putovanje na posao.
– Kad se ljudi s niskim primanjima guraju sve dalje od urbaniziranih dijelova gradova, to povećava njihove emisije ugljikova dioksida zbog putovanja automobilima, koji su često manje učinkoviti i emitiraju više stakleničkih plinova. Micanje s puta poduzetnicima koji grade sve više i više, što se često naziva ‘povećavanjem ponude‘, neće nas izbaviti iz problema pristupačnosti ili ugljikove gentrifikacije – izjavila je urbana geografkinja Jennifer Rice sa Sveučilišta Georgia koje je istraživalo trendove ekogentrifikacije u Seattleu.
Drukčije u Hrvatskoj
Međutim, teško će rezultati istraživanja i upozorenje stručnjaka utjecati na poduzetničke planove prema kojima gradnja stanova u zelenim zonama za kupce manje platežne moći poduzetnicima ne dolazi u obzir jer nije profitabilna. U Hrvatskoj se o zelenoj gentrifikaciji još ne razmišlja i nema istraživanja na tu temu. Mladen Maradin s Geografskog odsjeka PMF-a Sveučilišta u Zagrebu bavi se klimom, klimom gradova (klimatskim obilježja zelenih površina), ali još se nije bavio fenomenom zelene gentrifikacije.
– Načelno, s obzirom na dosadašnje procese gradnje u Hrvatskoj, pri čemu se nije previše marilo ni za zelene površine ni za parkove i u kojima je cilj što više sagraditi na građevinskoj parceli, ako su i postojali projekti gradnje elitnih zelenih stambenih zona, sumnjam da su bili takvih razmjera da bi pokrenuli zelenu gentrifikaciju. Eventualno se u Zagrebu slična pojava može vezati uz Park Maksimir i Jarun, gdje je cijena nekretnina veća zbog blizine zelenih odnosno plavih površina. Zbog toga što je velik dio stambenih jedinica u Hrvatskoj u privatnom vlasništvu, iseljavanje relativno siromašnijeg stanovništva iz četvrti u blizini tih lokacija, odnosno promjena strukture vlasništva, vjerojatno nije izraženo kao u nekim drugim europskim ili općenito razvijenim zemljama – kaže Maradin.
Prihvaćanje stvarnosti
Pročelnik Odsjeka za demografiju i hrvatsko iseljeništvo Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu Stjepan Šterc upozorava na to da, prema svim dosadašnjim demografskim negativnostima koje su svom silinom zahvatile domicilnu populaciju u Hrvatskoj, svaki koncept ili proces preseljavanja stanovništva bez jasno definiranih poticajnih modela unutarnjeg preseljavanja znači dodatno intenziviranje vanjske migracije i pogoršavanje demografske slike u Hrvatskoj.
– Kad bi se proces zelene gentrifikacije pratio ili poticao prema posebnim modelima preseljavanja iz gradova u ruralne sredine, mogao bi smanjiti izrazitu centralizaciju, a posredno utjecati i na demografsku revitalizaciju. Primjeri gentrifikacije u drugim su se sredinama pokazali kao dodatna demografska negativnost pa se u posebno teškim demografskim okolnostima to očekuje i u Hrvatskoj, sve dok se ne shvati i prihvati da je u svim prostornim, urbanim, gospodarskim i sličnim planiranjima uvijek najvažnija ljudska populacija i njezin broj, sastav i prostorni raspored – kaže Šterc.
Dodaje i da su ruralni dijelovi Hrvatske već toliko demografski uništeni da je izravno ugrožena njihova funkcija i ukupni razvoj, zbog čega za dodatno zaustavljanje iseljavanja i revitalizaciju takvih područja treba prihvatiti objektivnu stvarnost, mora postojati politička volja da se to provede i istodobno treba primijeniti oba demografska revitalizacijska modela.
Naravno, kad se taj problem shvati kao najvažnije strateško razvojno i sigurnosno pitanje. Prema njegovim riječima, razlikovanje prostora prema nacionalnom, a ne prema interesnome, financijskom značenju, ključna je pretpostavka uvođenja i različitih razreda poreznih davanja prema prostornom značenju, a upravo je porezni sustav najvažniji i najefikasniji poticajni model usmjeravanja demografskih i ostalih društvenih i prostornih procesa.