Televizijska serija ‘Idol‘, nastala u HBO-ovoj produkciji, trebala je opaliti snažnu pljusku američkoj industriji zabave i razotkriti njezine mračne tajne, posebno seksualiziranje i izrabljivanje mladih pop-pjevačica i svih onih koji sanjaju da će jednoga dana postati poznati i slavni. Prvih i, po svemu sudeći, jedinih pet epizoda izazvalo je, međutim, potpuno suprotan učinak, dijelom zbog (osim poneke iznimke) neuvjerljive i ‘predrvene‘ glume, u čemu prednjači Abel Tesfaye, poznatiji kao The Weeknd, glazbena zvijezda i jedan od autora, no još i više zato što su priču zasjenile brutalne kritike koje su ‘Idola‘ optuživale za ‘sadističku pornografiju‘ i ‘seksualiziranje mentalnih bolesti‘.
Najviše takvih prigovora upućeno je na adresu redatelja Sama Levinsona čija je odbačena verzija scenarija navodno sadržavala uznemirujuće prizore premlaćivanja i silovanja. Levinson se sa sličnim optužbama suočavao i prije, u vrijeme vrlo uspješne ‘Euforije‘, kad se naveliko pisalo da glumice tjera na snimanje sasvim nepotrebnih obnaženih scena. Zahvaljujući svemu navedenom ponovno se, možda i najviše dosad, aktualiziralo pitanje ima li na televiziji danas previše seksa i golotinje. Oni koji smatraju da je doista tako, kao dokaz svoje tvrdnje mogu, primjerice, priložiti popis koji su prije nešto više od dvije godine sastavili novinari The Suna izračunavši broj seksualnih scena u Netflixovim uspješnicama. Na vrhu se našla serija ‘Narančasta je nova crna‘ s 44 takve scene, premda provučene kroz čak sedam sezona. Ista kuća zaslužna je i za ‘Krhke ljepotice‘, dramu koju su odmah nakon prikazivanja prve epizode dušebrižnici napali zbog ‘bezobrazno nepotrebnih scena seksa‘, prije svega zato što su glavni likovi tinejdžeri.
Neke dobre godine
Taj uradak temeljen na romanu Sone Charaipotre i Dhonielle Clayton zajedno sa spomenutom ‘Euforijom‘ zorno prikazuje koliko je televizija, kad je posrijedi golotinja, danas slobodnija i eksplicitnija, posebno kad je usporedimo s tinejdžerskim fenomenima iz devedesetih godina prošlog stoljeća kao što je ‘Beverly Hills 90210‘ ili nešto realističniji ‘I to mi je neki život‘. Dobar je primjer i legendarni ‘Twin Peaks‘ Davida Lyncha, serija kojoj se potpuno opravdano pripisuju zasluge da je revolucionirala televiziju i najavila njezin ulazak u novi milenij. Prve dvije sezone, emitirane 1990. i 1991., bile su kompleksne, povremeno zastrašujuće i od početka do kraja artistički nastrojene, no da bi se vidjela prva obnažena osoba, ipak je trebalo pričekati do 2017., kad se Lynchev klasik napokon vratio u punom sjaju.
Kad je riječ o golišavim scenama na malim ekranima, mnogo važniju ulogu odigrao je ‘Seks i grad‘, humoristična serija u kojoj su se sve glavne glumice, s iznimkom Sare Jessice Parker, u više navrata pojavile barem u toplesu, a Kim Cattrall postala je pravi seks-simbol iako se približavala pedesetoj godini života. I nove epizode, naslovljene ‘I tek tako...‘, trude se držati korak s vremenom i sveprisutnim woke trendom, pa je tako Miranda u vezi s nebinarnom osobom, što dobrom dijelu obožavatelja nikako nije sjelo.
Strogi prst korektnosti
Istodobno je današnja (posebno američka) televizija često na udaru onih koji smatraju da je postala previše, gotovo nepodnošljivo, politički korektna, s čime se također nije teško složiti. Humor je, sve se češće čini, gotovo pa cijepljen protiv bilo čega što bi nekoga moglo uvrijediti, a kultura otkazivanja proširila se i na daleku prošlost te pokrenula inicijativu da se, na primjer, zabrani daljnje prikazivanje legendarne epizode ‘Fawlty Towersa‘ u kojoj John Cleese nakon potresa mozga brutalno vrijeđa i ismijava skupinu njemačkih gostiju (premda je ista epizoda iznimno popularna upravo u Njemačkoj).
Otprilike tih dana ‘Saturday Night Live‘ u premijernoj je sezoni emitirao kontroverzni skeč u kojem Chevy Chase i Richard Pryor jedan drugoga časte najgorim uvredama na račun bijelaca odnosno crnaca. Sama pomisao da bismo takvo što na televiziji mogli gledati i danas graniči sa znanstvenom fantastikom.
Gdje je nestao film
Ako na televiziji golotinje trenutačno ima previše, na velikom je platnu, barem onome na kojem se prikazuje najnovija holivudska produkcija, gotovo sasvim iščeznula. Razlog se ipak ne krije u nekakvu popuštanju konzervativnijim strujanjima u američkom društvu, nego u potpunoj dominaciji blockbustera temeljenih na stripovima Marvela i DC-ja koja je dosegnula takve razmjere da se nerijetko stječe dojam kako u kinima i nema ničega drugog. Moguće je, istini za volju, pronaći iznimke poput ‘50 nijansi sive‘, no taj su film, kao i njegova dva nastavka, kritičari toliko popljuvali da je u jednom trenutku cijelom žanru prijetilo da postane predmetom poruge.
Sličnu sudbinu doživio je drugi izdanak ‘Sirovih strasti‘, krimića koji svoju slavu ponajprije duguje eksplicitnim scenama, ponajprije onoj u kojoj je Sharon Stone na ispitivanju u policijskoj postaji. Nevjerojatan uspjeh tog ostvarenja Paula Verhoevena devedesetih je godina pokrenuo pravu lavinu najčešće katastrofalnih erotskih trilera u kojima su važne uloge katkad tumačili i pornoglumci, podižući tako razinu kontroverzije i privlačenja medijske pozornosti.
Usprkos tomu prilično je izgledno da nijedan od tih filmova, kao ni bilo koji od njihovih nasljednika novijeg datuma, neće postati dijelom američke kulturne baštine kao što je bio slučaj s ‘Ponoćnim kaubojem‘, jedinim naslovom s rejtingom X nagrađenim ‘Oscarom‘, ‘Psima od slame‘ ili ‘Oslobađanjem‘ Johna Boormana sa šokantnim prikazom istospolnog silovanja jednog od likova.
Ne smijemo zaboraviti ni ‘Taksista‘ u kojem je Akademijinu nagradu za ulogu maloljetne prostitutke u dobi od četrnaest godina osvojila Jodie Foster. Takav film danas ne bi mogao nastati u holivudskoj A-produkciji, ali nešto relativno srodno dobili smo u obliku serije ‘Kronike Times Squarea‘ koja je ekranizirala Sodomu i Gomoru tog dijela New Yorka sedamdesetih i ranih osamdesetih, posebno rađanje američke pornoindustrije.
Umotano u stav
Ako fokus, međutim, prebacimo na Europu, srest ćemo osebujne autore poput Gaspara Noéa ili Larsa von Triera, no njihovi uradci kao što su ‘Nepovratno‘, ‘Nimfomanke‘ i ‘Kuća koju je izgradio Jack‘ seks i golotinju upotrebljavaju radi izazivanja sablazni, možda i više nego kao sastavni dio radnje. Za kraj, vrijedi se prisjetiti jedne davne, sada već četrdesetak godina stare priče vezane uz Eddieja Murphyja i veliki hit ‘Policajac s Beverly Hillsa‘. Uspjeh toga filma njegovi su tvorci željeli kapitalizirati na televiziji pa su došli na ideju da avanture urnebesno zabavnog Axela Foleyja pretvore u humorističnu seriju.
Murphy, međutim, nije želio ni čuti za to jer je bio uvjeren kako će na malim ekranima morati osjetno ublažiti fore i zafrkancije glavnog lika, a lako moguće i izbaciti sve scene u kojima ima golotinje i realističnije prikazanog nasilja. Poslije svega napisanoga u ovom tekstu, vrlo bi vjerojatno danas učinio potpuno suprotno i objeručke prihvatio ponudu da postane zvijezdom sitcoma – i tako ništa od navedenoga ne bi trebalo ublažiti i izbaciti.
Golotinja u jugoslavenskom filmu i poslije njega
Još od druge polovice šezdesetih godina prošlog stoljeća, jugoslavenska je kinematografija obilovala golotinjom i seksom. Dušan Makavejev je već 1971. godine u zabranjenom filmu ‘W.R. - Misterije organizma‘ propitkivao odnos komunizma i seksualnosti, a u idućem desetljeću čak su i komedije poput ‘Žikine dinastije‘ bile prepune golih glumica i dosta grubih seksualnih prizora. Po raspadu bivše države, hrvatski se film na sve načine želio ograditi od te tradicije pa su i likovi dilera ili ubojica govorili književno i uštogljeno, dok je vidjeti golo tijelo postalo nešto nezamislivo, makar se radnja, kao u ‘Ruskom mesu‘ Lukasa Nole, većinom odvijala u bordelu. Stvari su se s vremenom vratile u normalu, ali i dalje smo po tom pitanju iza Srba koji su posljednjih godina snimili ‘Srpski film‘, ‘Život i smrt porno bande‘ i ‘Klip‘ koje se sasvim opravdano uvrštava u kategoriju pornića.