Đuro Tadić, nekadašnji direktor CDD-a, izdavača kultnog omladinskog lista Polet, objavio je u kulturnom časopisu Kupa opsežan članak pod naslovom „Polet – mit koji se opire zaboravu“. Kako su iskustva iz Poleta ugrađena i u projekt Lider, s posebnim zadovoljstvom prenosimo članak u nekoliko nastavaka. Ovo dragocjeno svjedočanstvo iz još nezabilježenog kuta upotpunjuje sliku fenomena zvanog Polet.....
Piše: Đuro Tadić, [email protected]
Kada mi je Boris Vrga predložio da za časopis „Kupa“ napišem svoja sjećanja na učešće u stvaranju „Poleta“, učinilo mi se to zanimljivom temom i zavodljivim vraćanjem u prošlost. Lagano i ležerno, kao što to govori moj suradnik iz toga doba Furio Radin, čovjek s najdužim stažom zastupnika u Hrvatskom saboru, neprekidno od 1992, u intervjuu „Večernjem listu“ (26. VI. 2022.).Svoje djelovanje u Centru društvenih djelatnosti, koji je izdavao legendarni „Polet“, Furio je u spomenutom novinskom članku prokomentirao ovim riječima: Kada je riječ o omladinskoj supkulturi, to je mjesto bilo intelektualni, kulturni i medijski centar mladih tadašnje Jugoslavije i stalno su nam stizali gosti sa svih strana. Mislim da smo tada bili iznad europskog prosjeka kreativnosti mladih. Bile su to za mene savršene godine, samo je ‘Polet‘ svaki ponedjeljak prodavao tridesetak tisuća primjeraka, s tim da novac od prodaje nikada nitko nije vidio niti tražio. Završavali su u džepovima kolportera i njihovih tzv. koordinatora, dok nama novac nije bio apsolutno nikakav faktor.
Ovo Furiovo sjećanje, zorna je ilustracija romantičnog mita o „Poletu“ i njegovu izdavaču Centru društvenih djelatnosti. Na svaki spomen „Poleta“ i u meni se javi nekakav osjećaj uzbuđenja i pripadanja tom vremenu, osjećaj sličan susretu s nekom davnom romantičnom ljubavi. S takvim osjećajem sam prihvatio prijedlog da napišem tekst o svom učešću u stvaranju „Poleta“, mada je to značilo povratak u vrijeme od četrdeset i više godina unazad. Višeslojna je i teška spoznaja o proteklim godinama, od kojih su mnoge „pojeli skakavci“. O godinama, koje su generacijski akteri trošili u strasnoj želji za boljim svijetom, dok su one gorjele i naposljetku otišle u dim. Ali iz te strasti je nastajao i opstajao
„Polet“, mit koji se uspješno opire zaboravu.
Osamdesete, par - nepar
Pero Kvesić je u kratkom periodu afirmirao prepoznatljivu novinu za mlade, potpuno različitu od svega do tada postojećeg, privlačnu za nove čitatelje, ali i za nove suradnike, autore, urednike. Uloga glavnog i odgovornog urednika „Poleta“ postala je vidljiva u javnosti i prihvatljiva širem krugu oko „Poleta“. Odlaskom Kvesića, za novog glavnog urednika imenovan je Nino Pavić, a za njegova zamjenika Denis Kuljiš. Dvojac je to koji će u budućnosti stvarati povijest novinarstva u Hrvatskoj. Okosnicu uredništva činili su Rene Bakalović, Ratko Bošković, Ratko Karabatković, Siniša Pavlović, Vlatko Fras, Sven Semenčić. Svi su oni zapravo Kvesićeva ekipa, koja je nastavila raditi „Polet“ na definiranim principima.
Rastom popularnosti „Poleta“, rastao je i broj suradnika, autora koji su tretirajući teme iz svakodnevnog života otkrivali grublju sliku socijalističke stvarnosti. Mladi autori donosili su priloge bez autocenzura i ograničenja. Pored privlačnih tekstova, „Polet“ se sve više sukusira na novi grafički izgled, potpuno drugačiji od uobičajenih novina, a fotografije koje objavljuje cijeli niz mladih fotografa nosi autorsku poruku, postaje komentar, često upečatljiviji od samog teksta.
Kako je „Polet“ rastao i prisvajao pažnju javnosti, tako je privlačio i pažnju političkih struktura tako da će se ubrzo uspostaviti trajni odnos rivalstva između CDD-a, odnosno „Poleta“ s jedne strane i omladinskog rukovodstva, s druge. Treba naglasiti da cjelokupnom omladinskom organizacijom upravlja Sekretarijat Predsjedništva RKSSOH, koji je u tom periodu sastavljen od jedanaest profesionalnih članova Predsjedništva. Osobnost predsjednika u tom sustavu bila je dominirajuća.
Omladinski profesionalci htjeli – nehtjeli, nužno su slijedili obrazac djelovanja partijskih profesionalaca, odnosno političke birokracije.
Tako smo u slučaju „Poleta“, u stvarnosti imali dva pogleda na svakodnevnicu: jedan iz perspektive jedanaestorice, a drugi iz pozicije širokog kruga svih slojeva mladih iz svih sfera života, prezentiran svakog tjedna na stranicama „Poleta“. Nesporazumi su bili neizbježni, ali jedanaestorica je osiguravala novac i to najvećim dijelom. U cijeloj „Poletovoj“ povijesti nitko se nije bolje snalazio od dvojca Pavić – Kuljiš, potpomognutih CDD-ovim iskusnim igračima, Čondićem i Beškerom. „Redakcija se fantastično zabavljala“, bilježi Krušelj sjećanja Nine Pavića u Igraonici. Iz te zabave rastao je tiraž „Poleta“, ali su rasli i troškovi potrebni za dotacije CDD-i „Poletu“. Zabavu je netko trebao platiti.
Tiraž „Poleta“ uvijek je bio predmet sporenja. Tiskani tiraž distribuiran je na više načina: prodajom na kioscima, kolportažom i besplatnom distribucijom omladinskim organizacijama. Tiraži su se kretali od petnaest do trideset i pet tisuća, remitenda je bila velika, a kolportaža posebna priča. Konstanta svega uvijek je bila potrebna dotacija, a izdavač CDD, radna organizacija na tržištu. Za izlazak iz začaranog kruga Kuljiš i Pavić ponudit će tržišnu koncepciju „Poleta“ u tiražu od 80.000 (u odnosu na tada aktualnu nakladu od 20.000) koja bi osiguravala samodostatno financiranje lista. No, ta zamisao ostala je utopija, kao i sam socijalizam. Tek nestankom socijalizma, dvanaest godina kasnije moći će ostvariti svoje vizije, osnivanjem „Globusa“, potkraj 1990. godine, iz kojeg će se razviti moćni „Europapress Holding“. Oblikovat će i privatizirati glavne novinarske branše te razviti profitersko i nagodbenjaško novinarstvo, bez ijedne opozicijske novine, kakve su npr. bile Feral Tribune“.
Za vrijeme Pavićeva urednikovanja „Polet“ je proširio krug suradnika, povećavao zanimljivost, bez nesporazuma s osnivačem, izuzmemo li stalnu potrebu za dodatnim novcem. Tek je kritika filma Pad Italije režisera Lordana Zafranovića, iz pera filmskog kritičara Nenada Polimca izazvala burnu polemiku u javnosti. Kritičar i redakcija su izvrgnuti optužbama da omalovažavaju žrtve fašističkog terora. Kako to obično biva, kad se netko prokaže, gomila se kritičara uvećavala kao gruda snijega. Odgovornost je pripisivana glavnom uredniku i redakciji, mada Pavić vjerojatno nije ni pročitao tekst prije objavljivanja. Buka iz više izvora, trajala je nekoliko tjedana i nije imala direktnih posljedica po urednika i redakciju. Tek je autor ostao trajno obilježen tom kritikom, a takvi događaji kasnije su postajali začetak mita o „Poletu“, kao remetilačkom faktoru.
Pavić i Kuljiš će sredinom 1979. završiti svoje mandate u „Poletu“, a novinarsku karijeru nastaviti u „Vjesniku“. To je bio logičan i poželjan put razvoja svakog mladog novinara „Poleta“. U spomenutoj polemici, Goran Babić, glavni urednik lista za kulturu „Oko“, ustvrdit će da Pavić, kao glavni urednik, treba snositi odgovornost za tekst, a ne biti nagrađen prelaskom u „Vjesnik“, konstatirajući između ostalog slijedeće: Ti su mladi politikanti svoj zanat politikanski dobro, brzo i vješto ispekli i još će ovom društvu, kako stvari stoje, mnogo nevolja na vrat navući.
Boškovićev „Polet“
Dužnost glavnog urednika do kraja 1979. preuzet će Ratko Bošković, već afimiran urednik i autor u redakciji „Poleta“. Ljeta 1979. bio sam s Boškovićem, Bakalovićem, Franičevićem i skupinom polaznika novinarske škole u Fažani. Predavači su bili afirmirani, utjecajni novinari; sjećam se Dare Janeković, novinarke „Vjesnika“. Strasno smo raspravljali kako „Polet“ učiniti boljim i zanimljivijim. Bio je prisutan i Stipe Orešković iz zagrebačke omladinske organizacije. Između ostalog bistrili smo i to tko zapravo vlada svijetom? On je jedini tvrdio da svijetom vlada kapital. Danas je vlasnik korporacije koja s nekoliko tisuća zaposlenih posluje na svjetskom tržištu… Kao glavni urednik Bošković je bio temeljit, fokusiran na stvaranje novina, bez potrebe za jačom vezom s omladinskim rukovodstvom. Uređivao je „Polet“ s dopunjenom Pavićevom redakcijom do kraja godine. Boškovićev kratki mandat obilježit će „Poletov“ poziv na demonstracije 24. XI. 1979. ispred jednog zabavljačkog kluba u Zagrebu.6 Sukob između tzv. „šminkera“ i „hašomana“, dvaju obrazaca ponašanja mladih, duži je period bio tema i „Poleta“ i omladinskog rukovodstva. Dugokosim „hašomanima“ u trapericama, u koje su ubrajani ‘poletovci‘, zabranjivan je pristup u neke klubove, tako da je to postala dobra tema. Demonstracije nisu naravno imale nikakvog učinka, osim što su uzburkale strasti u dijelu zagrebačke javnosti, i vjerojatno pomogle završetku Boškovićeva uređivanja „Poleta“ te ispisale novu priču za rastući mit o „Poletu“.
Franičevićev „Polet“
Krajem 1979. za glavnog urednika „Poleta“ imenovan je Zoran Franičević, dvadeset dvogodišnjak. Relativno mlad, on je već imao iskustvo u omladinskom novinarstvu, a bio je prisutan u „Poletu“ od početka izlaženja. Ipak je na raspravi o analizi „Poleta“ i novoj koncepciji, krajem 1979. godine, bio kritičan, s konstatacijama da je „Polet zapravo bio zagrebački srednjoškolski list, da je potpuno zanemarivao neke strukture omladine, da se broj sudionika suzio.
Franičevićeve ocjene „Poleta“ u kojem je i sam surađivao, bile su zapravo identične ocjenama Predsjedništva RKSSOH. Predstavio je vrlo ambicioznu koncepciju „Poleta“ kojom će učiniti novine atraktivne širim omladinskim slojevima. Nakon više od tri godine kontinuiranog izlaženja, „Polet“ je postao novina koja je privlačila pažnju mlađe publike, ali isto tako i novinarskih i političkih krugova. Pozicija glavnog urednika postala je vidljiva, poželjna i vrlo privlačna za svakog mladog novinara. Kao i u svakoj domeni života i tu su se iskazivale dvije vrste ambicija: jedna karijeristička s ciljem osobnog probitka i ostvarenja osobnih ambicija, i druga, nazovimo je entuzijastička, s ciljem ostvarenja nekog zajedničkog, općeg interesa društvene zajednice.
Zorana Franičevića strasno je nosila ova druga ambicija, on je želio popravljati stvarnost, mijenjati svijet. Imao je sve preduvjete da svoju koncepciju „Poleta“ ostvari: značajno političko iskustvo omladinskog aktiviste, zastupništvo u Saboru Republike Hrvatske, atribut jednog od najzanimljivijih mladih novinara, suradnika „Poleta“ od početka pa ne čudi da je dobio punu podršku Predsjedništva RKSSOH i izdavača CDD-a. No, nakon godinu dana, novoizabrano Predsjedništvo RKSSOH smijenilo ga je s pozicije glavnog urednika. Što se događalo između silne ambicije najperspektivnijeg predstavnika mlade generacije do potpunog općeg razočarenja u samo godinu dana? Zašto nije uspio dečko koji je toliko obećavao?
Za dešifrirati priču potrebno je skicirati konture zbivanja i društvenih odnosa u tom vremenu, jer i „Polet“ je stvaran u tim realnim odnosima, nije visio u oblacima ponad zbilje. Simboliku odnosa naznačuje i sam raspored sjedišta radnih prostora triju subjekata važnih za život „Poleta“. Čuvena Kockica, zgrada političkih organizacija, smještena na samoj obali Save, bila je sjedište rukovodstva omladinske organizacije, osnivača CDD-a i „Poleta“. Moderna i funkcionalna zgrada izgrađena je 1968., po projektu uvaženog arhitekta Ive Vitića. Svojom lociranošću na samom rubu grada, mogla se tumačiti kao simbol potpune izdvojene političke moći jer je tu sjedište Saveza komunista Hrvatske, koji odlučuje o svemu. Omladinsko rukovodstvo koje čini profesionalni dio Predsjedništva RKSSOH od jedanaest članova i stručne službe smještene su na 4. katu Kockice. Sjedište CDD-a, nalazilo se je u Opatičkoj 10, zgradi iz 19. stoljeća, vizavi Sabora. Radilo se zapravo o dvije prostorije „Poleta“ bila je smještena u Savskoj 5, gotovo u središtu grada. Bio je to zapravo iznajmljeni trosobni stan adaptiran za potrebe redakcije.
Lokacije osnivača i uprave izdavača bile su izdvojene i teško pristupačne za svakodnevnu komunikaciju, a prostori redakcije u centru grada pulsirale su dinamičnim susretima i kretanjima svih struktura mladih ljudi: učenika, studenata, novinara, pisaca, glumaca, profesora, sportaša, estrade i dr. Ponekad se pitam da li bi „Polet“ ikada postao ono što je bio da je redakcija od početka bila smještena u Kockici, neposredno uz omladinsko rukovodstvo. Možda bi ostao bilten omladinske organizacije, kao što je to bio „Komunist“, list Saveza komunista Hrvatske čija je redakcija bila u Kockici.
Za jasniju predodžbu nužno je ukazati na temeljne odnose i uvjete u kojima je nastajao „Polet“. Riječ je o odnosu između sekretarijata koji čine spomenutih jedanaest profesionalnih članova Predsjedništva na čelu s predsjednikom i redakcije „Poleta“ s glavnim i odgovornim urednikom. Cjelokupni period izlaženja „Poleta“ odnos tih dviju grupa mladih ljudi, karakterizirat će neki oblik rivalstva. U onodobnim analizama tih relacija mogu se naći tumačenja svedena na odnos dobrih i loših dečki i cura, pri čemu su omladinska rukovodstva, loši, dogmatski politikanti.
No, prejednostavna je to, crno-bijela slika toga vremena i pojedinih odnosa. Svi smo bili predstavnici iste generacije, živjeli smo u istim mjestima, istom vremenu i prostoru. Svakodnevno smo se susretali i družili, posjećivali iste koncerte, sportske priredbe. Sjećam se da smo u maloj dvorani Doma sportova organizirali kasnovečernji termin za malonogometne utakmice. Nakon treninga odbojkaša „Mladosti“ (generacija Ivice Jelića, Malevića, Travice), sakupila bi se ekipa iz Kockice, „Poleta“, „Studentskog lista“ i raznih malonogometaških fanova. Sjećam se jednog čupavog klinca koji je virtuozno igrao mali nogomet. Bio je to glazbenik Jasenko Houra, koji je počinjao karijeru s „Prljavim kazalištem“. S njim je dolazio i jedan visoki, snažni dečko koji nije imao ni približnu tehniku kao Houra, tipični desni bek Piko Stančić, bubnjar grupe „Film“. U nekim drugim prilikama pridruživao se je već afirmirani pjevač Tomislav Ivčić. Svoju odličnu igru objašnjavao je juniorskim stažom u nogometnom klubu „Zadar“.
Život mlade generacije živjeli smo zajedno, prema svojim interesima i mogućnostima. Razlike su postojale u viđenju i tumačenju društvenih odnosa, pri čemu će omladinska rukovodstva imati ulogu obrane postojećih odnosa, a redakcije „Poleta“ propitivat će društvene odnose tekstom i slikom, donositi stvarnu, neuljepšanu sliku života najširih slojeva društva. Nesporazumi i problemi nalazili su se izvan njihovih realnih dosega. Omladinska organizacija, kao nekakva produžena ruka Saveza komunista, nije zapravo imala nikakvog ozbiljnog sadržaja, a time ni realnog smisla postojanja. Naravno da mi tada, nismo to tako doživljavali.
U cilju ilustracije rečenog, podsjećam na dva konkretna oblika vidljivosti omladinske organizacije na razini tadašnje države: omladinske štafete i radne akcije. Štafeta je sama po sebi bila besmislena manifestacija koja je održavala i onako neupitan kult Josipa Broza Tita, a činila je velik dio godišnje aktivnosti omladinske organizacije. Omladinske radne akcije imale su značajnu ulogu u obnovi zemlje nakon Drugog svjetskog rata. Nedugo su objavljena sjećanja uglednog britanskog povjesničara Edwarda P. Thompsona na sudjelovanje britanskih studenata na omladinskoj radnoj akciji izgradnje pruge Šamac– Sarajevo 1947. g. Svoju fasciniranost radnim entuzijazmom mladih u izgradnji novog svijeta kroz metaforu pruge, ovaj nekadašnji komandant Britanske brigade posvjedočio je u zborniku Pruga: avantura izgradnje kojega potpisuje kao urednik i glavni autor.8 No, vremenom su i one izgubile na značenju.
U omladinskoj organizaciji djelovalo je puno mladih i obrazovanih ljudi. Potkraj sedamdesetih predsjednik omladinske Jugoslavije bio je Kosovar Azem Vllasi, početkom osamdesetih Slovenac Lev Kreft, kasnije Makedonac Vasil Tupurkovski, doktori znanosti već prije 28. godine života. Po republičkim i nižim omladinskim organizacijama, uz mlade i obrazovane ljudi, djelovali su pripadnici manje-više svih socijalnih slojeva. Ali ukupno uzevši, omladinska organizacija nije predlagala ni činila ništa novo što bi poboljšalo efikasnost društvenih i političkih odnosa, nije imala ideja ni hrabrosti ni za najmanje promjene u društvu. U sjećanju mi je jedan razgovor u Predsjedništvu RKSSOH, vođen 1980. godine u nekoj svečarskoj prigodi sa Stipom Šuvarom, tada jednim od najutjecajnijih vođa Saveza komunista Hrvatske. U tom razgovoru, datiranom nakon Titove smrti, Stipe govori: Omladinci, sada je vrijeme da predložite prekid te manifestacije štafete, nakon Tita to više nema smisla. Naravno da nismo ništa predložili, ni mi članovi Predsjedništva RKSSOH, ni nitko drugi, pa je ta manifestacija trajala sve do 1987. g., kada je završena nekim skandalom. Odnos profesionalaca koji su vodili organizaciju bio je prema tom vođenju u većoj ili manjoj mjeri individualan, baziran na osobnosti i ličnim afinitetima. Neki su tražili smisao, a neki osobni napredak, ali to je tako u ljudskoj prirodi, u svim vremenima i svim sferama života.
U tim relacijama djelovala su i Predsjedništva RKSSOH, a predviđeno je da bi tako trebao djelovati i „Polet“, kao list omladinske organizacije. S tim očekivanjima, imenovani su i glavni urednici. No, izlaskom iz hijerarhijski uređene Kockice u kojoj je sve posloženo, urednik se je našao u redakciji, u Savskoj 5, u kojoj sve vrvi od ljudi, žamora, dolazaka, odlazaka, tramvajske buke s ulice. Nasuprot izdvojene Kockice na Savi, tu su u blizini, Studentski centar, Tehnološki, Pravni i drugi fakulteti, uprava Sveučilišta, Hrvatsko narodno kazalište, Državni arhiv, "Kavkaz", "Zvečka", "Školska knjiga", malo dalje na zapad moćna tvornica Rade Končar, elektro-industrija s 20.000 zaposlenih na čelu s direktorom Antom Markovićem... Silno narasli potencijali društva, daleko iznad vizija i moći društva iz Kockice, koje je trebalo upravljati procesima. „Polet“ izranja iz tih naraslih potencijala, iz realnog života, kao što to izranja labinski rudar na naslovnici prvog broja koji uređuje Franičević, objavljenog 12. XII. 1979. g.
Početak nove, 1980. godine jugoslavensku, a i svjetsku javnost uznemiruje vijest da je predsjednik Tito primljen na liječenje u Klinički centar u Ljubljani. Pored zahuktale ekonomske krize kojoj se ne nazire kraj, rastu slutnje i nagađanja o opstanku Jugoslavije nakon Tita. Nazirao se loš ishod bolesti osamdeset sedmogodišnjeg doživotnog predsjednika Jugoslavije i SKJ. Svi smo to svakodnevno pratili, bilo je raznih manifestacija, želja za ozdravljenjem, ali život je svakodnevno nosio pojedinačne, realne priče i slike. „Polet“ ih je tjedno donosio na svojim stranicama, izborom i obradom tema na svoj, uvjetno rečeno, provokativni način.
Iako je Franičević u svojoj koncepciji najavio uozbiljen pristup obradi tema koji neće provocirati, to se ubrzo pokazalo nemogućom misijom. Mladi suradnici, novinari, fotografi zasipali su redakciju obiljem zanimljivih slika i tekstova iz svih sfera života i jednostavno ih nije bilo moguće ignorirati. Pored ozbiljnih, bila je potrebna i poneka zabavna priča. Jedna takva izazvat će najzvučniju aferu u povijesti izlaženja „Poleta“ i izazvati sudsku zabranu lista. Priča se, naravno, nije odnosila na poziv za uvođenje višestranačja u politički život zemlje. Bio je to razgovor s Milanom Šarovićem, golmanom nogometnog kluba „Zagreb“, tada uglednim prvoligašem, ilustriran s fotografijama golog Šarovića na bazenu i masaži nakon klupskog treninga. Niz fotografija s golim muškarcem u krupnom planu, izazvao je javnu sablazan do te mjere da je broj na intervenciju prvog čovjeka NK „Zagreb“ Slavka Šajbera, sudski zabranjen. Nakon žalbe, sudska zabrana je ukinuta, ali legenda o sudskoj zabrani i glavnom uredniku Franičeviću je zaživjela.
U Predsjedništvu RKSSOH to nije moglo proći bez rasprave. Nismo od tog slučaja pravili problem, iako je pala poneka packa s vrha Kockice. Nama koji smo pratili nogomet, priča je bila zanimljiva kao i većini mladih. Prisjećajući se toga vremena i događaja, nameće mi se dojam o hipokriziji, licemjerju institucija u djelovanju uperenom ka zaštiti javnog reda i morala. U tom vremenu, naime, turizam na jadranskoj obali u silnom je usponu, a ekskluzivno se razvija i nudizam, koji osvaja sve više pristalica, kako među domaćim, tako još više među stranim turistima. Postojale su brojne nudističke plaže koje su se naširoko propagirale, npr. Koversada u Vrsaru i Punta Skala na poluotoku kod Petrčana, koje su bile poznate i u Europi. Novinske revije bile su pune golih žena i muškaraca na nudističkim plažama, ali nikome nije padalo na um da se iste zabrane.
Neuspjela sudska zabrana donijet će „Poletu“ novu popularnost i dodatnu pažnju, kako u javnosti tako i u novinarskim i političkim krugovima. Granica je pomaknuta. Raste samopouzdanje redakcije i glavnog urednika uz osjećaj društvenog utjecaja, ali isto tako i očekivanja publike željne novih zanimljivih akcija. Istovremeno raste pozornost politike u očekivanju novih nestašluka razigrane „Poletove“ ekipe.
Umjesto podsjećanja na vrijeme teške ekonomske krize i početke političke krize posttitovske jugoslavenske države, posvetit ću još koji redak sjećanju na Zorana Franičevića. Dvadeset trogodišnji, mladić, glavni urednik od kojega očekuju svakog tjedna nove priče i akcije tisuće znanih i neznanih znatiželjnika, a najviše on sam od sebe, postavljao je pred sebe najviše ciljeve. Dobro sam ga upoznao i potpuno razumio njegovu osobnost. Dvije godine bili smo u „suprotstavljenim taborima“, uvijek s potpunim razumijevanjem, potragom za smislom, za promjenama. On je s punim uvjerenjem krenuo u ostvarenje svoje obećane koncepcije „Poleta“ kao angažirane borbene novine, što nije podrazumijevalo objavu lijepih priča. Lijepe priče i slike donosile su mlade novinarke, novinari i fotografi intervjuirajući pjevače, glumce i sportaše, ali Zorana su zaokupljale teške slike i priče, potreba za rješavanjem raznih problema mladih, npr. podstanarstva. Bila je potrebna akcija, a kada su u pitanju mladi, tu je akciju trebala voditi omladinska organizacija. Objaviš li seriju kritičkih tekstova o nemoći omladinske organizacije u rješavanju životnih problema mladih i zajednice u cjelini, neće se promijeniti organizacija, već ćeš ti dobiti opomenu, žuti karton. Realne okolnosti su bile takve. Ako nema pokušaja sinergije, pokušaja zajedničkog traženja izlaza, onda ostaje suprotstavljanje svim raspoloživim sredstvima, pri kojem redakciji i uredniku ostaje moćno sredstvo tjednog obraćanja tisućama znatiželjnika. To im je davalo osjećaj važnosti i moći, a najučinkovitija je metoda bila provokacija, pogotovo slikom. Ali sama kritika onoga drugoga i provokacija nisu vodile ka promjeni, pomaku, niti rješenju problema. Gdje su rješenja? Kakvi su izlazi?, ta su pitanja tlačila Franičevića. Bio je beskompromisan, karizmatičan, buktinja koja gori i koja će prerano izgorjeti.
Krajem studenog 1980. izabrano je novo Predsjedništvo RKSSOH, koje će krajem prosinca iste godine smijeniti Franičevića s mjesta glavnog urednika „Poleta“. Moj mandat u Predsjedništvu je završio, nisam bio sudionik promjene urednika „Poleta“, ali sam uvjeren da je Zoran bio puno više razočaran spoznajom o osobnom neuspjehu u ostvarenju promjena i vrtnjom u začaranom krugu, nego gubitkom pozicije urednika. Poslije smjene, otišao je na odsluženje vojnog roka, a po povratku iz vojske vratio se u CDD, gdje sam ga dočekao na poziciji direktora. Našli smo se i formalno na „istoj strani“ stalnog debatnog stola, CDD - RKSSOH. Bio je to potpuno drugi Zoran. Nestala je ona njegova strast, a nastupila neka mirnoća i rezigniranost. Nismo se previše vraćali na njegov burni rastanak s „Poletom“. Bio je zaposlen u CDD i ja sam mu ponudio sve mogućnosti koje su stajale na raspolaganju u pogledu profesionalnog angažmana. No, nije bio zainteresiran ni za kakav angažman, već je donio odluku o odlasku na otok Vis. Nije ga više zanimala sva ta politička, novinarska i gradska buka, tražio je nekakav svoj izlaz i drugi put. Objavio bi poneki tekst u „Poletu“, kao i uvijek rezolutan i britak. Sjećam se kritike „Plave trave zaborava“, benda koji je čini mi se osnovao Dražen Vrdoljak, a koji je djelovao na tragu američke kantri glazbe. Završio je otprilike ovako: Ako budu svirali 1992., upucat ću se na Trgu Republike. Nikada ga nisam sreo po odlasku iz Zagreba, no posredstvom nekih prijatelja, dobivao sam poneku informaciju. Pratio sam, koliko mi je bilo dostupno, njegove aktivnosti na povezivanju otoka i povremene medijske nastupe. Vijest o njegovoj smrti u 51. godini života primio sam kao odlazak najbližeg prijatelja. U mojoj memoriji ostao je prvo ime na koje me asocira „Polet“.
Članak je izašao u reviji za književnost, umjetnost i kulturu „Kupa“ br. 15/16, izdavača i urednika Borisa Vrge (Petrinja). Zahvaljujemo na prilici da prenesemo prilog o Poletu.