Vrućina, vlaga i znojenje ne jenjavaju. Ovdje sam već dva i pol tjedna, jednako je toplo i vlažno kao i u Hrvatskoj, svejedno prilagodba na klimu sporo puzi. Rekla bih da nije do klime, do mene je. Jer, Mark, britanski kolega jedva prolije kap znoja dnevno, a stiže iz nemjerljivo hladnijih krajeva.
Navikla sam, ne žalim se, samo primjećujem. No, zato se prilagodba na ljude i sve ono što Vijetnam jest odvija brzinom od barem dva maha. Udomaćila sam se. Nisam, doduše, kupila domaću SIM karticu (lijenost, valjda), pa zbog preskupoga roaminga bauljam gradom bez interneta, dakle bez vodiča, što doista nije jednostavno. Jer, ovdje uglavnom ne govore engleski (niti bilo koji drugi strani jezik).
Pa, kada sam na jednome dnevnom ‘izletu‘ u centar grada, nakon promjene dva autobusa javnoga prijevoza (smjerove, brojeve, i sve ostalo važno za gradski prijevoz pokopčala sam relativno brzo) shvatila da nakon posljednje stanice baš i ne znam kako stići do slavnoga jezera mača u centru grada (Hồ Hoàn Kiếm), bilo je histerično smiješno pokušati shvatiti što mi ‘pantomimiziraju‘ priupitani za smjer (a i ja njima – objasniti rukama što su centar i jezero jednostavno je ‘hilarious‘).
Stigla sam do njega, naravno, samo ne za šest minuta nego za više od sat vremena. ‘Zabavnije‘ od snalaženja po gradu samo je još vožnja taksijem. Ali, ne bilo kojim! Dakle, vožnja motorom po najvećoj gužvi. Ulicama na kojima svi naprosto uzimaju prednost, bez obzira na (glavni) smjer, pravilo desne strane ili bilo kakve druge tričarije.
Taksist se u jednome trenutku, skrećući na velikome raskrižju na koje su pristizala vozila iz svih mogućih i nemogućih smjerova (bez semafora, kako drukčije), uhvatio mobitela, možda dogovarajući iduću vožnju, možda pričajući s boljom polovicom o večeri, tko će ga znati. Ne znam što mi se točno ovdje dogodilo, ali umjesto napadaja anksioznosti ukrasio me osmijeh. I osjećaj potpune predaje.
Valjda i zato što im energija, povijest, kultura, osobnost i divne priče oduzimaju dah. Pa kad sam već spomenula potragu za jezerom mača, prije nastavka priče o tome kako žive, malena digresija. Hanoi je okružen jezerima. Najljepše je Lục Thủy, preimenovano u Hồ Hoàn Kiếm (jezero vraćenog mača – iako bi moglo nositi i naziv ‘srce grada‘ jer je ondje i smješten).
Prema legendi, 400. godine Vijetnam su (opet) napali kineski neprijatelji. Kinezi su pobijedili u mnogim bitkama, no jednoga je dana vijetnamskome kralju Lê Lợi Bog zlatne kornjače pružio poseban mač. Kralj je s njim postao nepobjediv, s lakoćom je porazio kinesku dinastiju Ming i konačno stekao neovisnost Vijetnama od kineskoga carstva.
Nakon pobjede u ratu, Lê Lợi je često posjećivao jezero. Jednoga je dana golema kornjača izašla iz vode i zatražila od njega da vrati čarobni mač. Poslužio je svrsi. Kralj je poslušao, a kornjača je s mačem u ustima potonula u jezero. Od tada se jezero naziva ‘jezero vraćenoga mača. Danas je ono jedna od najljepših gradskih šetnica Vijetnama (ne usudim se reći Azije, želim da mi i iduća godina i neki drugi dijelovi Azije jednako oduzmu dah).
Povratak u život. Taksiranje (i) skuterima nije samo zbog turizma. Zeleni ‘Grab‘ taksiji (pandan Uberu i Boltu) u svakome su kutku grada, jer bez obzira na to što ih milijuni gmižu gradom, milijuni Hanoićana i dalje nemaju vlastiti prijevoz. Prosječna je plaća oko 700 do 800 dolara, koliko otprilike stoji i skuter, no mnogi (vjerojatno većina, ali to baš nije stvar koju rado priznaju) žive s oko 500.
Za oko 15 kilometara skuter-taksi vožnje platila sam dva eura. Povratna vožnja s ukupno četiri autobusa stajala me euro i 20 centi. Dakle, prijevoz do centra grada i natrag (četvrt u kojoj živim od centra je udaljena gotovo sat vremena gradske vožnje), s kombinacijom javnoga prijevoza i taksija – nešto više od tri eura. Za naše prilike sitničavo. No, ne i za njihove.
Nakon nekoliko šopinga isključivo na prehrambenim odjelima nije mi posve jasno kako financiraju mjesec života. Posljednja me nabavka hrane stajala gotovo 30 eura. Iako sam kupovala za sve nas koji dijelimo volonterski stan, ipak sam kupila višestruko manje od tjedne nabavke za jednu obitelj. Trgovački su centri vikendom puni. Nisu pune samo trgovine (ovdje su su udomaćili i svi fast-fashion brendovi i oni luksuzni) nego i restorani. Iako imaju gastronomski jednu od najfinijih svjetskih kuhinja - i zbilja vole kuhati - dašak zapada izveo ih je u restorane.
Kažem zapada, jer, iako je Vijetnam komunistička zemlja (znači, jednopartijska), ovdje sve frca od kapitalističkog poduzetničkog duha. Za razliku od nas koji nikako da pustimo to poduzetničko korijenje Vijetnamci će doslovno od svega smisliti biznis. Naravno, ne baš veličine jednog d.o.o. niti ‘Šekoranja‘ stila uređenja, ali dovoljno inovativnog i žilavog da se prehrani obitelj.
Zato cijeli grad miriši po hrani (upravo sam shvatila zašto sam stalno gladna), jer je brz, suhi ili kuhani obrok, svejedno je, nešto što kupuju svi. Mnogi su otvorili ‘open-air fizerske salone‘, pri čemu riječ ‘salon‘ ovdje stoji samo zato što nema zamjenske riječi za tu rabotu i takav prostor. Doslovno šišaju na prašini ceste.
Poduzetnički se duh svakako najviše ogleda u turizmu, posebno na najfrekventnijim lokacijama kakva je, recimo, svjetski poznata atrakcija ‘Train street‘. Bez marketinga i bez reklame, iz malenih sobičaka koje glume kuće, na dlanohvat od vlaka koji nekoliko puta dnevno spaja sjever i jug zemlje, prodat će vam i grobnu raku, ako treba. Zbog nevjerojatnog iskustva vlaka koji vam očeše kosu sve to što nam (ne)treba platimo lake ruke i laka srca.
Tako snalažljivi, očito krpaju život bez većih problema. Da, siromaštva ima, ali u prosjeku nisu siromašna zemlja, srednja i visoka klasa brzo rastu. Dokaz je i to što svi – doista svi – surfaju na mobitelima, počesto i iPhoneima. No, iako ih zapad privlači svojom svjetlucavom konfekcijom Vijetnamci furaju svoj stil. Mirni Amerikanac ovdje više ne prolazi.
