Vijetnam je turistička zemlja i sve češće turističko odredište Španjolaca, Francuza, Talijana, Nijemaca, ne samo ‘okolnih‘ Singapuraca ili Australaca. Kako je zemlja tanka i izdužena (u obliku slova ‘S‘) obala je duga nevjerojatnih 3200 kilometara (zajedno s otocima), a između krajnje točke sjevera i juga 1600 je kilometara grupiranih u dvije ‘polovice‘ zemlje i dvije vrste klime, sjevernu i južnu. Južna ima samo dva godišnja doba, kišno i suho, dok sjever, kažu, ima i zimu – temperatura zna pasti ispod 20 stupnjeva. Snijeg uglavnom nitko vidio nije, osim rijetko na navišem vrhu Fansipanu (visok je 3.143 metra), kako ga nazivaju, krovu Indokine. Smješten je u sjevernoj regiji Lào Cai, blizu grada Sa Pa, iz kojega se dalje vijugaju smjerovi turističkoga istraživanja.
Stoga ne čudi što su obje polovice zemlje turistički jednako zanimljive. Štoviše, turizam je, baš i kao i u Hrvatskoj, jedan od drivera rasta, a Vijetnam jedan od drivera ovoga dijela Azije. Naime, posljednjih godina raste iznimno brzim tempom, između 2016. i 2019. BDP je prosječno rastao više od sedam posto na godinu. Lani je ta brojka i premašena, BDP je dogurao do čak osam posto, što znači da je prešišao i Kinu. Naravno, rast je uvijek brži kada je baza skromna, sjećamo se, nekada je to vrijedilo i za nas. No, iako turizam ovdje cvjeta od najsjevernije do najjužnije točke zemlje, ukupnome BDP-u pridonosi sa samo dva posto (ranijih je godina to bilo i do devet posto). To ne znači da ne znaju što rade, upravo obrnuto. Iako se čini da je sve nekako neuredno nabacano organizacija savršeno klizi.
Ha Long Bay, jedan od najpoznatijih svjetskih zaljeva u kojemu se smjestilo gotovo dvije tisuće otočića, ponajviše vapnenačkih ‘statua‘ oblikovanih kroz 20 milijuna godina, jedan je od turističkih dragulja. Vrijeme je ovdje stvorilo iznimno bogat biosustav koji Vijetnamci, unatoč masovnome turizmu, štite maksimalno. Plastične boce nisu dopuštene, no ionako se sve odvija organizirano, u paketu, dakle vrlo kontrolirano i vremenski ograničeno – ulaznica, brod, spilje, otok, kajak, hrana, piće, kupanje. Sve stane u šest do sedam sati bivanja na brodu i izvan njega (u opciji jednodnevnoga izleta, no rado se uzimaju i dvodnevni paketi kako bi se nevjerojatnome prizoru stršećih monumenata dodali zalazak i izlazak sunca). Cijena? Prosječna jednodnevna (nižih cjenovnih razreda) 50 dolara, dvodnevna oko stotinu.
Ha Long Bay izvor je i nacionalnoga izvoznog proizvoda – bisera. Nisam to znala, iako sam izrazita ljubiteljica i poznavateljica raznih poludragih i dragocjenih minerala. Cijene su nakita (i) za naše prilike priuštive, a kako su biseri, prema legendi, suze radosnice koje je prolila boginja ljubavi, Afrodita, u trenutku svog rođenja – ujedno su i simbol čistoće, senzualnosti, iskrenosti i ljubavi – gužve su na štandovima prirodne. Dodajmo tomu da su za turiste uprizoreni i procesi vađenja i obrade bisera kao i izrade nakita. Mamac u koji je nemoguće ne zagristi. Skrušeno priznajem, nisam bila iznimka.
No, turistička se ponuda sjevera ne iscrpljuje u Ha Long Bayu. Svima onima koji traže bijeg od vrućina odredište je vjerojatno najljepši grad Vijetnama – Sa Pa, pet sati vožnje udaljen od Hanoija. Grad je, razumljivo, u svako doba godine krcat turistima (onamo se uglavnom stiže noćnim autobusima, svojevrsnom inačicom željezničkih spavaćih kola), pa dio putnika-namjernika spas traži u okolnim selima i skromnijoj, ali i autentičnijoj ponudi.
Kako u Vijetnamu nisam tek obični turist, a osim toga u životu nam treba i prstohvat sreće – voditelj volonterskog centra pomaže bratiću u vođenju skromnog, ali predivnog resorta u selu Ta Van – završila sam u šatoru s pogledom od milijun dolara: s pogledom na brda, rijeku i dolinu posutu terasama sada već zeleno-žutih polja riže spremnih za branje. Primili su me kao člana obitelji, sa mnom su dijelili obroke (još mjesec dana i nitko ne bi posumnjao da nisam rođena sa štapićima među prstima), vožnju skuterom, povijest, iskustva, obostrano učenje jezika.
Tijekom vožnje skuterom po okolnim brdima naučila sam što znači iskusiti barem dva godišnja doba u jednome danu. Dok sam više od pola sata čekala da stane kiša imala sam vremena opaziti da berači riže ostaju u polju, da djeca i na kiši vuku za rukav ne bi li prodali bilo što, ali i da su vozači skutera ovdje još umješniji, jer i na brdskim makadamima prepunima rupa i kišnih odrona voze jednom rukom dok drugom, recimo, drže bebu. Ja se i dalje čvrsto držim s obje.
Razlika je u odnosu na Hanoi golema, prije svega zbog ljudi, jer i odjećom i izgledom više podsjećaju na Nepalce nego na Vijetnamce. Na sjeveru žive tri etničke skupine – H‘ Mong, Giay i Dao i premda sam shvatila da ne pripadaju većinskom stanovništvu, trebalo je vremena da pohvatam fine nijanse razlike između njih. Najveća je grupa Black H‘ Mong koji čine oko 53 posto ovdašnjega stanovništva.
Prije tristotinjak godina, zbog nesuglasja s Hunima, iz Kine su kao vrsni uzgajatelji riže doselili u ovaj kraj, danas poznat upravo prema zelenim terasama nepreglednih polja riže. No, svi se ovdje, osim rižinim poljima, bave turizmom. Ili iznajmljuju smještaj ili prodaju (točnije, slijede turiste satima ako treba dok ne popuste i ne kupe bilo što) ili su vodiči, neka vrsta nizinskih Šerpa. Vodiči po uskim, muljavim stazama, kroz šumu bambusa i vodopade, najčešće su H‘ Mong žene.
Za razliku od Hanojaca znatno lakše svladavaju engleski. Doduše, uhu treba vremena da uhvati sve te nijanse vijetnamskog akcenta, no toliko se trude da klimamo glavom i onda kada nismo razumjeli baš ništa. Naime, tamošnji ljudi dobro znaju da je znanje jezika ulaznica za neki bolji život.
Iako nitko od njih ne želi napustiti dom i odseliti u gradove, dakle, svjesni su da ostanak u ruralnome kraju, koliko god ljepota njegova prizora oduzimala dah, ne može napuniti novčanike jednako dobro kao, recimo, posao IT developera u Hanoiju ili Ho Chi Minh Cityju. No, znanje jezika itekako može popuniti mršave kućne budžete, barem mi tako priča moja vodičica Chảo Mùi Nảy, koja svaki dan odrađuje ture vodeći strance na višesatna pješačenja okolo doline. Po turi zaradi oko 16 eura.
Da bi komunikacija s turistima bila lakša mnogi imaju ‘zapadna‘ imena. Jedna od tri domaćice u resortu u kojem sam provela dva najljepša dana zove se Ruby. Ima samo 23 godine, no san joj je jednoga dana otvoriti vlastiti resort. Zato engleski svladava zavidnom brzinom, upijajući svaku riječ iz komunikacije s gostima. Povezale smo se na svim društvenim mrežama (baš kao i s Nảy) i na odlasku zagrlile poput obitelji. A Vijetnamci se ne grle.
Ne znam mijenjaju li ih turisti i turizam ili želja da što prije svoj san skinu s oblaka i pretope ga u bolji život. Znam tek da ti divni ljudi, svojim nenamještenim osmijesima, neposrednošću i prirodnošću, neprimjetno zaposjednu cijelo biće otapajući svaku mrvu zapadne arogancije.
Znam već, vraćam se iduće godine. I, da, možemo od njih mnogo naučiti.
